Ž U Ć O

Danas se osjećam super! I odlučila sam da je vrijeme za jedan veseli post, za jednu crticu iz mog djetinjstva koju moji tako rado prepričavaju svaki put kad me žele osramotiti. Čitam Teutin post, pa sam se prisjetila svih svojih neslavnih padova, ozljeda, vratolomija, dvjema riječima sretnog djetinjstva. E, sad, to što sam ja i kao odrasla ostala malo zaigrana, nestašna (dobro, ajde, smotana kao sajla) je predmet drugog posta, pisala sam o tome, i pisat ću sigurno još, jer ja sam nepresušno vrelo gluposti.

Kad sam se rodila (nije to bilo baš tako davno, tješim se, tješim), moji dragi roditelji i doktori su čekali da otvorim okice da vide koje su boje. Svi su zašutili kad sam se rodila, čekali da pogledam svijet, i kad sam po prvi put otvorila oči nastalo je sveopće oduševljenje-nije albino! Samo sam izgledala ružno, bila sam prozirna, ćelava s naznakom bijelog paperja umjesto kosice. S godinama se situacija popravila, tako da s pune 4 godine sam imala nadimak žućo, što je, priznat ćete, puno bolje, od eno ga, ide albino.


I tako se Žućo nije imao s kim igrati, curice su ga izbjegavale, dečki su mu se smijali. Nije Žućo bio predmet sprdnje samo zbog izrazite arijevske građe, Žućo je oduvijek bio veliki filozof, a takvi ne prolaze dobro među populacijom od 4 do 6 godina. Žućo je volio drveće, nije bilo drveta na koje se žućo nije mogao popeti. Žućo je volio pse, volio je puno pričati i maštati, trčati i raditi gluposti, i nije ga smetalo što se često igrao sam. Žućo je učio čitati, pa je u hladu provodio vrijeme čitajući stripove dok su ga ostala djeca zadirkivala jer se pravi da zna čitati a ustvari pojma nema. Zato je Žućo uvijek imao 5 iz hrvatskog, i u cijeloj osnovnoj školi osim sa dvije sestre blizanke družio se samo s knjigama. Da, da, dragi moji, nekad je i Žućo bio povučene naravi. Ali, bez brige, sve je nadoknadio.

I tako jednog proljetnog dana negdje tamo 1984. godine sjedi Žućo navrh trešnje u dvorištu vrtića. Ispod trešnje hrpica momčića. Žućo je pritajen. Ne želi otkriti svoju tajnu granu koja mu je pružala toliko lijepih trenutaka, samoće, prisluškivanja, sanjarenja. Ali, ne. Jedan dečkić je opazio Žuću, sad su ga već svi vidjeli. Viču na njega, penju se gore, žele ga maknuti, jer šta on sjedi tamo na zajedničkoj trešnji, tko je to vidio. Žućo se boji, dečkića ima barem 10, a Žućo je sam. Penju se dečkići, sve su bliže Žući. Žućo se penje na više grane. Žućo se šćućurio i čeka sudbinu. Nitko ne dolazi. Prošlo je više od 10 minuta, nitko ne dolazi. Žućo otvara oči i gleda dole, kad ono… Polovica dečkića plače krvavih koljena, druga polovica izgrebanih laktova psuje. Žući je sinulo, ONI SE NE MOGU POPETI GORE! Trešnja je moje kraljevstvo, haha, eto vam ga na, huligani! Ali Žućo nije bio osvetoljubiv, Žućo je bio usamljen. Pa se hitrim skokom spustio na zemlju i ponudio dječacima savez-Žućo će ih naučiti kako se popeti na njegovu trešnju, ako ga prime u društvo. I tako i bijaše


Vrijeme je prolazilo, a Žućo je bio jedan od dečki, skupa su se penjali na drveća, gađali curice košticama od trešanja, čupali ih za pletenice. Žućo se šišao kao i dečki, oblačio kao i dečki, spavao u sobi za dečke, podrigivao poslije jela… Momačka idila je trajala do sljedećeg proljeća. Dečki su išli pišati, a Žućo s njima. Posljednji je bio Igor. I krenuo Žućo s Igorom pišati. Stane Igor, stane i Žućo, spuste hlačice, Igor fino piša u dalj, a Žućo ravno sebi po gaćicama. Odjednom se čuo glasan vrisak „Teta Marija, teta Marija“, pa zatim plač. Igor je bio zapanjen, koji je k.. sad Žući da vrišti kao curica. Žućo je bio u šoku, kad je teta Marija došla, jedino je uspio prozboriti: “Zašto ja ne mogu pišati kao Igor?“

Sljedećih dana Žućo je počeo otkrivati svoju pravu narav, ispričavati se curicama radi počinjenih nepodopština, oblačiti se u haljinice, čak je odlučio pustiti kosu. I dogodilo se to da su Žuću prihvatile i curice i dečki. I podjednako su ga volili, i Žućo njih. I s velikim veseljem moram potvrditi da je tako i danas. Mislim, ponosna sam žena, ali unatoč vječnom filozofiranju i sanjarenju, imam krug ljudi koji me vole, i koje ja volim, a što se ostalih ljudi tiče, većini sam simpatična, imam širok krug poznanika i to je nešto čime se ponosim, a što sam stekla iskrenošću, svojim karakterom prilagođenim stvarnom svijetu i svestranosti koja me naučila toleranciji, altruizmu i zahvalnosti jer postojim.

Voli vas aniso.