Zahvalni post

Moj život je super jer ga čini puno sitnih lijepih stvari.

Svako jutro me čeka mirisna, tek skuhana kava, jer mužić zna da imam problematična buđenja, pa mi na taj način pomogne započeti svaki dan. Svaki dan mi kaže da me voli, i da sam mu lijepa, i to ne po naredbi, nego slobodnom voljom. Ovih dana spavamo svega 5 sati na noć, imamo malo vremena za sebe, ali uvijek ukrademo vrijeme za naše nježnosti, makar samo drijemali jedan drugome u zagrljaju.

Kad radim 12 sati dnevno (kao jučer), onda znam da će mi šefka sljedeći dan doći tek oko 10 sati u ured, jer bude umorna, pa spava do kasno. Ja to baš volim jer onda stignem otići na blog, popiti kavicu i lagano se uvesti u posao. Kad radim najgore poslove, nosim teške uredske materijale po kiši, čekam po tri sata samo zato da mogu odnijeti pisma na poštu, maštam o dobrom poslu koji ću ubrzo raditi, koji me čeka i to zasluženo. Jer sad već vidim napredak u svom radu, sve više kolega me moli da ih mijenjam, šefki to jako smeta, ali djeca rastu, pa tako i ja. I baš mi je drago da su lijepe uspomene i želje uvijek jače od onih ružnih.

Mužić i ja obožavamo svoju Okicu, koja je dijete rastavljenih roditelja, mi je uzimamo preko vikenda, a peko tjedna je kod mojih. Baš smo je razmazili. Uživamo u našim šetnjama, maženjima, grickanjima… Tko ne zna, Okica je naš četveronožni kujasti ljubimac. I to joj je pravo ime!

A naše brižne obitelji, tu smo blagoslovljeni na rijedak način. Stvarno smo sretni.

Večeras idemo kod blizanke br.2 i njenog budućeg muža, preselili su u novi stan, pa ga idemo krstiti mini feštom. Sretna sam jer imam takve prijatelje, gotovo 20 godina iste divne ljude.

U biti sam htjela pisati o sitnicama… Ali danas se tako nekako zahvalno osjećam, sretna sam zbog lijepog vremena, jer sad idem na raspravu (skoro pa pravi posao), jer ćemo večeras mužić i ja biti skupa s prijateljima, jer nam Okica dolazi za vikend, jer imam ovaj blog pa mogu pisati i družiti se s vama dragima… Vjerujte mi, jučer kad sam došla na posao i htjela pogledati blog, a on se ne otvara, bila sam u šoku. Ali kad se otvorio pod candy, bila sam oduševljena. Cijeli dan sam bila nasmijana! Molila sam Dariusa da me pomogne, a on mi se nikad nije javio. Od njega ni riječi. Ali zato je BEZ RIJEČI promijenio moje ime, te time dokazao da me čuo, poslušao, i da sam mu ja, kao i svi ostali blogeri, bitna. A to je prekrasan osjećaj. Do Dariusa sam došla preko Teute (pusa, draga), i Brace (pravi si). I još nešto, da sam ja znala kako ću se zvati, sigurno ne bih pisala prethodni post. Puno ste mi pomogli! Način na koji su neki od vas dojurili kad sam ih zamolila za pomoć neću nikada zaboraviti. Kao da se znamo 100 godina i da će mi napraviti sve što mogu, nisam to doživjela već godinama, takvu nesebičnost, brigu, i iskrenu želju za pomoći, i to od stranaca. Jer mi se ne znamo, iako se sve bolje i uistinu znamo. Osobito Angie, Teuta, Nepušačica, pa svi ostali… I zato vas sve volim i pozdravljam, hvala svima na ovom moru komntara, HVALA, HVALA, HVALA!