|
|
| < | travanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
I wanted to believe.....but they took it away.
¤I see innocence in them,they are special¤
¤Lara
¤Jelenko
¤Matea_MW
¤n.a.t.a.s.h.a
¤Words that can take you to some special pages¤
¤Chinese astrology
¤Gamespot
¤Net
¤Polyvore
¤Reality lapse
¤Rizla i Štrudla
¤Rm anime
¤Quzilla
When they returned there was nothing left but sorrow.
poslušajte:
srditost-jedan od smrtnih grijeha,do čega te može dovesti,do smrti.
baš sam to sada gledala u Uvodu u anatomiju.tako to ide,od jednog do drugog.ljudi čine pogreške,nekad su to velike,a nekad malene.
i sada dok razmišljam što ću napisati,nešto pametno nešto mudro,zamišljam kao da te riječu govori onaj duboki glas na kraju serije,onaj što govori ukratko o svemu,i taj par rečenica reče tako da ti zastane dah.pomisliš,pa da,to je tako.taj glas uvijek je nekako mudar,a istodobno pesimističan.koliko god se trudila uvijek me nekako deprimira.
lijenost-grijeh kojeg 99,99% ljudi u svijetu ima,svaka čast onim 0,01%,stvarno ste iznimke.ali zašto smo takvi.zašto si dopuštamo da ne radimo ništa,da ne činimo ništa.trošimo minute,sekunde na ništa.a te sekunde su nepovratne.samo se jednon živi a život ne valja provest ne radeći ništa.
oholost-e taj grijeh je stvarno zeznut.uopće tko ga može objasnit.oholi sigurno ne mogu.oholost,blago onome ko je ima.
neumjerentost u jelu i piću-tada si stvarno prešao granicu.nisi svinja da se gojiš,a istodobno nemaš razloga za biti pijan.sve se može riješit.čemu poanta u opijanju.i dok su mi drugi govorili moraš se napit jedino ćeš se tako zabavit.gledan u te ljude,kiman glavon,a razmišljan kako je to jadno.šta da se opiješ.ka faca si,a znaš šta iznenađenje!!!!samo si jadna budala koja će se za 10 godina probudit u govnima do grla i pomislit će di san ja?tada će mu se cili svit činit ka da je jedan veliki problem bez rješenja i bum,sutradan već leži mrtav od svoje ruke.ma jelda da je zabavno bit pijan!!amo se svi odma poubijat,nemoramo čekat tih 10 godina.poručujem i mojim prijama kojima je to tako zabavno,meni nije!!i kad mi neko kaže to je samo jedna večer to je samo jedna čaša,ajde neće ti bit ništa,dođe mi da ga jednostavno opalin šakon i rečen budalo odjebi,ako si ti oćeš uništavat život,barem onda poštedi druge.i da pogotovo PIVO!!ma nije li to jednostavno super.piješ tu pišaku bez okusa i kažeš meni ajme šta je lipo.A ZNAŠ SAMA I TO DOBRO DA JE TO OGAVNO I DA TO RADIŠ SAMO RADI DRUŠTVA!!!-komentare na ovo opijanje ne želin čut,pogotovo od hrcka jer znan da ces rec nije to tako,ne shvačaj sve pre ozbiljno.pa za mene je.i točka.
bludnost-grozota.evo baš mi prija nedavno rekla,ja ću sa 16 to napravit,ka ono to je normalna dob.već smo napredna dica.uskoro ćemo se i sa 11.ma nije li to divno.i onda ka mi smo moderni.baš mi je do toga da buden moderna.i kad mi tako jedna osoba kaže koja je kršćanka,jednostvano se zapitan di svit ide??
zavist-fascinantan grijeh.svi boluju od toga.i oni najpopularniji i oni najumišljeniji.ljudi ljude gledaju tako odvratnin pogledima,da se zapitaš ima li više iko normalan.a ona je ljubomorna jer ova ima bolju guzicu....a ova jer ima bolje noge....pa lipšu kosu.svak ima nešto lipše od drugoga,bez obzira jel se ti činiš svaršeno uvik će neko imat nešto bolje,pa makar i ona po vašemu RUŽNA ženska.pomirite se s time.
škrtost-u džep,al ne iz džepa.pravilo svih bezdušnih,bezličnih ljudi na svitu.počevši od predsjednika,političara,odvjetnika,....tako rečeno VISOKOG društva.o klanjam vam se veličanstveni,što mi dajete koricu kruha.jel van triba oprat i cipele usput???(osmjeh)
jeste li uživali u lekciji iz vjeronauka na moj način?!?
sada malo o mom životu.
dobro sam.a jel?ne činiš mi se tako?ma sve je u redu.nekako si hladna?ma ništa,ništa.stvarno?aha.
(tada se ona okrene a ja buljim u prozor)
bu hu.mala anđelina sama.
a baš mi je ža.a well,štaš kad se ljuti na svaku sitnicu,pa mi je ono ka dopizdila,pa ma sredit ću ja da je maknen iz društva.
(ja i dalje buljin u prozor)
u tom trenutku mislin:(a da mi je sad imat boksačke rukavice,dobili bi svi oni šta su mi dali)
još mislin:(nekome se povjerin,rečen mu kako ne volin dvolične osobe,kako mrzin kad mi ljudi seru u facu i kako to više ne mogu trpit---ona me zagrli---sutradan grli osobu za koju san rekla sve najgore i za šta se ona složila---ostanen paf)
(niko me ne sluša----svi govore anđelina mi smo uz tebe---volimo te----al kad triba poslušat---onda se svi odmaknu---rečen za jednu osobu kako je loša---prija se složi s time---a opet sutra ko da se ništa nije dogodilo---SVI SU DVOLIČNI)
u ovom trenutku sve vas mrzin---čak i prijatelje----ne razumite me---ne slušate me---ne uvažavate me---tek kad je kasno svatite šta san govorila)
kipin
hrcak-bez komentara na ovo molin
i trudim se stvarno se trudin---guran---sve je super---ok san---ok san---
jednostavno poželin da ostanete BEZ MENE,želin to,želin
kako je to kad me nema
kad nema male jadne anđeline
je li svijet bolji?
jeste li zadovoljniji?
i ovaj stih
"pitam se ja koliko će ih ja sutra sa mnom biti"
izljev ljutnje:
"uuu ja volin kokain"-reče meni jedna "draga" frendica
"uuu kako bi ga volila probat"-nadoveže se
"a tek trava,mljac"-priča ona i dalje
"ja ću bit faca kad ja pušin duvan"-priča ona
zapali jednu
zakašlje se,onako ka da ima rak
"ajme je dobro,ajme vrti mi se"
i koja to normalna osoba može govorit.evo sada da kežn iskreno draga moja NE VOLIN TE!!!!
hrcak-ne komentiraj
famozno
ja san bolesna
jer jedino ja tako govorin o drugin osobama
i šta bi sad tribala
a?
ima li ko savjet
naravno da nema
šutin i dalje
u onom kutu bez zraka
sunce ne dotiče
prohladnjela stopala
i još van jednon HVALA šta ste tako dobri prijatelji!!
(reče sarkastično i nakloni se)
(zastor se zatvori)
nema je više.........
Tebe kao i njega
Bijela je haljina lepršala na lahoru
tog sunčanog,ljetnog dana
bose noge po hladnom mramoru
i čaša crnog vina u rukama
činila se kao još veoma mlada
sa vjetrom koji joj je pleo kosu
veoma,veoma mlada,kao tada
na plećima dana,bosu
plave te oči nisu spasile
ni ljepota koja davala ti nevinost
sudbe su ti nevinoj naplatile
prolaznost i zaboravnost
otada plakala nisi
suze ti utjehu ne daju
našla si spas u crnom vinu
i snovima koji te ne napuštaju
voljela si i nebo i more
i voljela si njega kao sebe
voljela si trenutke koje te tvore
njega kao i tebe
i sada stojiš tu na mramoru
bijela kao i mlada
predala si se u potpunosti lahoru
kao i nekada
i blijedila si polako
sa morem i nebom
nestala si tako
kao i on s tebom.
pjesma je metaforička.eto tko je razumi,neka je sritan,jer moj stil niko ne razumi.
Nestala si s vjetrom
sada te vidim
jasnije nego prije
u polju sa cvijećem
obasjanu sjenama i suncem
i gledam te takvu
i više te volim
kao pjesak pod nogama
kao voštanu figuru u izlogu
kao ljubav prokletu
i sada se pitam
kao i dana kada si taknula nebo
da li si promjenila što na svijetu
da li si taknula mene
ili si samo nestala sa vjetrom
i skupljam zrno po zrno
prosuto po staklu
da ti napravim kip
od svojih ruku
jer volio te samo nisam
nego si mi bila duša
ljubio sam te
kao plamene jezike
što odnijeli su mene
daleko,daleko
daleko od svijeta
tamo gdje nestala si s vjetrom.
Stajale su ondje uzdišući na sparni dan.Lea je bila naslonjena na zid.Prekrižila je noge,jer nije mogla ni stajati.Sparno je.Umorila se od puta.Torba ju je pritezala,bolila su je ramena.Osijećala je znoj na licu,ali istodobno i lagani povjetarac.Sara je stajala nasuprot nje.Činilo se kao da joj vrućina ne smeta.Pa ipak stajale su u hladu.Krošnja od nekog pokrajnjeg stabla davala im je zaklon od sunca.
-Da i ja mislin tako...al baš ono....muketi šta je sparno!-uzdahnula bi Lea
-A štaš....-odgovarala bi joj Sara.
Lea digne pogled prema jednom daljnem stablu,prema krošnji.Vidjela je povjetarac kako je plesao s lišćem.Neka crna kesa stajala je baš na vrhu.Bila je tu već odavna,al tko će ju maknuti kad je tako visoko.Zatim se okrenila prema Sari.Vidjela je na njenom licu podrugljiv osmjeh.Osjetila se nelagodno.Tako se smiješi cijeli dan,pomislila je,sigurno nešto na meni izaziva taj odvratan smijeh.Srce ju je zazeblo.Sara joj je bila najbolja prijateljica,a ipak,ovako postupat,nije joj išlo u glavu.Dozlogrdilo joj je.Neće se s njome tako neko zezat.
-Čemu se smiješ!-upitala je grubo.
-Nisan tebi-odvratila je Sara i nastavila se smješkat.
Lea je sada znala da je namjenjeno njome.Sara nikad nije bila dobra na riječima,uvijek bi se dijelom izdala.
-A dobro-čuo se i dalje grubi ton u glasu-iden ća doma,vruće je!-
Lea je skočila sa zidića i u dva velika koraka stupila na sredinu ceste.
-Bok!-izustila je kroz zube
-Onda sutra u isto vrime!?-viknula je Sara za njom
-Aha,u sedan ipo!-odgovorila je Lea.
Brzo je koračala do doma.Nije joj više smetala vrućina.Misli su joj prolazile kroz taj dan.Opet ju je srce zazeblo.Osjetila je strah.Uvijek je bio prisutan.Put više nije vidjela.Pred očima su prolazile slike svih onih ljudi koji su joj se smijala dok je još bila jako mala.Naime Lea je imala naglašene uši,riječima drugih Klempave uši.Kroz djetinjstvo trpila je mnoge uvrede na temelju toga,a to što joj se Sara danas podsmjehivala bacilo ju je u davna sjećanja.Nije više ništa čula oko sebe.U tom trenu mrzila je općenito smjeh.Lice joj je poprimilo izraz tužne vrbe.Bolilo ju je.Srce ju je zeblo.Otkucaji srca bili su sve brži.Bilo je neizdrživo.
Sparina je i dalje tukla poput vrućeg nebeskog biča.Upijala se u kožu,pekla je i jednostvano je bila neizdrživa.No onoj djevojci koja je poletnim koracima žurila niz ulicu sparina nije smetala.Sama je kročila prema dolje,žurila je,bjesnila poput goruće lave.Čini mi se da je ta djevojka bila i gora od same sparine.Držala se sredine ceste,kao da želi da netko naleti i skrati joj jednostavno probleme.U dva koraka postala je samo crna mrlja pri dnu ulice.I tada je više nisam vidjela.Nestala je,izgorila poput vatre,prošla poput lavine i postala sama sparina u zraku.Zrak je poprimio okus.Gorak okus.Okus koji više nikad ne želim osjetiti.
...I dok je stajala ondje suze su tekle same od sebe.˝Boli me,boli!!˝ odjekivalo je njenim ušima.Slomilo je.Isključila se,više nije čula strku što se zbivala oko nje.Umra je dio nje,srušia se poput kule od karata u nepovrat.Prislonila se uz vrata.Polako je klizila prema dnu.Suze su tekle same od sebe.Strka je prestala.Samo što je od toga čula i vidjela bio je doktor koji joj je prišao,pružio ruku i odvratio:
-Moja sućut-zatim je i on otišao.Ostala je sama u bijeloj sobi.U sobi u kojoj je bila jedina njena radost.Radost koja sada leži ,leži u bijelome.Nema više njenih znatiželjnih,toplih očiju,sada su pokrivene hladnim,teškim kapcima.I sada je izgledala kao anđeo.Snježne kože,ružičastih umornih usnica,koje su nekoć bile žarko crvene, i crno-smeđih očiju,koje su sada pokrivene kapcima.I bolilo je,bolilo je gledati je takvu.
Sunce je već odavno prokrvarilo.Njeno zlato sada je imalo krvavu aureolu.Na prozoru je posjelo i otužno gledalo onog bijelog anđela kako bespomoćno leži.Krv se prelila u zlatno-narančastu,pa se pomješala sa modrim nebeskim suzama.Posljednji crtež koji je ona nacrtala,a nije ga uspijela vidjeti.
Suze su tekle.Bolile su,bol je stiskala crveno srce i činilo se kao da nebeska krv odražava Mirelinu bol za sestrom.Prišla je krevetu,usudila se približiti.Drhtala je poput lista na povjetarcu.Noge su je zamalo izdale.Problijedila je.Drhtavim prstima prošla je po licu bijelog anđela.Hladno je.Prignula je glavu i poljubila je u obraz.Suze su pale na sestrine sklopljene oči.Anđeo plače.Čvrsto je zagrlila sestru i glasno plakala.Glas je napokon izašao,probio se kroz bol i pomolio na površinu.Jecala je,vrištala,proklinjala sve i svakoga,čvrsto držeći sestru.Grijala je njeno lice svojim.No boja i hladnoća nisu se promijenile.Anđeo je otišao i ništa je više nije moglo vratiti.
Kroz suzne oči uspijela je vidjeti njenu bilježnicu na podu.Crtež je dovršen.Crtež koji je crtala posljednjih mjesec dana je dovršen.Pustila je Anđela i podigla izgaženi crtež.Vidjela je i pero.Pero koje joj je dao čovjek,čovjek kojeg nikad nije uspjela vidjeti.Crtež,da,crtež je prikaziva krila raširena i tijelo bez lica.Možda je time tila prikazati sebe,Mirela nije znala.Crtež je gledala još dugo,u njoj je probala pronać sestru,sestrine osjećaje,sestrino srce.No nije ga razumjela.To je još više baci u plač.Još jednom zagrli čvrsto sestru i uplakana legne do nje.Pogled joj je bio uperen u sestrino beživotno lice.No u jednom trenutku,pogled digne prema prozoru.Obris,čovječji obris.Nije razabrala tko sjedi na prozoru.No onda kad je bolje pogledala,sjetila se da bi to mogao bit čovjek kojeg joj je sestra opisivala.Da,to je sigurno bio on.Sjedio je mirno.Lice mu je tužno,gotovo srceparajuće.Slegnuo se i pokupio pero koje je stajalo na podu.Spremio ga je u kaput.U crni kaput,koji je sezao do gležnjeva.Sklopio je ruke i leđima se bacio kroz prozor.Mirela od čuđenja nije znala što napraviti,no kad joj se donekle vratio razum potrčala je do prozora i pogledala prema dolje.Čovjek je raširio svoja velika bijela krila i zbacio sa sebe crni kaput.Vinio se u visine,no činilo se da ga nitko ne vidi osim Mirele.Gledala ga je kao nešto najljepše što je u životu vidjela,iako joj je razum govorio,ovo nije stvarno.To se Čudo vinilo visoko prema sunčevoj kruni i okrenulo se po posljednji put prema bolničkom prozoru.Čudo nije imalo lica,baš kao na sestrinom crtežu.Sklopio je još jednom ruke i vinio se prema krvavoj aureoli.Nestao je nakon samo dva zamaha bijelih krila.U snučevoj krvavoj aureoli ostao je urezan Anđeov oblik.No tada je i on sa aureolom nestao.
Ostala je gledati prema nebu.Začuđeno bez daha.Nešto najljepše što je ikad vidjela,nešto najljepše,a pojavilo se u tako razarajućem danu.Vratila se sestri.Poljubila je u obraz po zadnji put.Suze,tople suze potekoše joj niz obraze.Crtež.Gledala je setrin crtež i po prvi put shvatila ono što joj je setra htjela reći.
I dok je nebo i dalje krvarilo,a aureola nestajala sa neba......Mireline suze su tekle,preko vrućih obraza,crvenkastih usana,preko male bradice po sestrinom licu,po sestrinim očima.Anđeo plače....
