Balada o bugarskom prekupcu
Ponekad želim da mogu živit sam u sebi kad hocu, ko što vidim da mogu i ljudi oko mene i kao što sam prije i sam mogao. I da me tište samo moji, umjetni problemi, privatni vrtić naslikan vodenim bojama radi lakšeg podnošenja ovog rugla koje smo sagradili oko sebe i svijeta. Bude čovjeku lakše tako, bori se s beštijama koje je sam smislio i koje zna u dušu. Nek su glupe, ma nek i ne postoje, al su moje brate. Moje. Shvati to. I ko si ti da sudiš? Na kraju ćemo i tako bit goli i svak će se na prelasku, zbog svete i smrtno ozbiljne prirode časka, nać u situaciji da prijavljuje godinama kradenu robu. Savladani ko bugarski prekupac na austrijskoj granici, gladan da vara, da ne bi bio prevaren.
Jedan poznanik, a živjeli smo zajedno pod istim krovom u svojevrsnoj komuni par godina, ovisan je o varanju. Nije puki lopov. Ovisan je o prevarama svih vrsta, s ciljem da te prvo upozna, pa zajebe, zavalja i okrade, po procjeni, da bi skoro sve tvoje novce potrošio na alkohol, drogu i kurve. Veliki dio bi redovno darovao poznanicima il slučajnim prolaznicima. Ekskluzivno i po nahođenju zakona u njegovom svijetu, te je iste, dakle ukradene papire davao ljudima u nevolji, što je zabilježeno i o čemu i dandanas pričaju koji ga poznaju jer ljudi nekako uvijek najviše vole o tom.
Kad prekrižiš šarm, ovisnost ravna o heroinu il kocki, ako ne i gadnija. Mala skica da se bar donekle zna o čemu pričamo, previše je toga, dosta tek za roman. Npr. oženi se, provede noć sa odabranom, za doručak zbriše sa tadašnjih pet tisuća maraka od poklona, pola potroši na ekipu u svom kafiću, pa zapali u Amsterdam. Naravno, promjeni mobitel. I tako desetak puta. Ovo je samo jedna od šema koje je godinama ponavljao u zemljopisnom krugu od sto kilometara. Uvijek na tragu, uvijek u bijegu.
Njegov je svijet bio jednostavan za popizdit, samo je nama ostalima tada trebalo dosta da ga shvatimo. I dandanas ga pokušavamo ulovit. Mislim taj njegov način razmišljanja. Taj je svakog dana radio za druge. Nesebično i čisto. Tješio bi te u nevolji, pričao bi s tobom dva puna sata samo da pomogne kad ti je teško. Opisivao bi svoje nestašluke iz prokleto nesređenog života, otvorio srce takvom iskrenošću i rekao stvari o sebi da su se mnogi pitali zašto mu i oni ne mogu biti barem slični, slobodni od vlastitih tajni, briga i sigurni od sviju nereda. Kad je u određenom trenutku određenim likovima iz kuće gdje smo živjeli maznuo par iljada eura i odjezdio, svatko je imao svoju priču o tome kolko ustvari vrijedi određeni iznos ako ti je onaj koji ga je ukrao pomogao da shvatiš neke bitne stvari o sebi. Kako nisam bio žrtva, trudio sam se da ga shvatim, i da usput zatvorim staru jednadžbu o stvaranju lažnih svjetova. On je naime i dandanas teški zarobljenik svoje ovisnosti i preživljava u zatvoru. Zato što je uvijek uzimao samo ponuđeno.
Često mi dođe muka jer nemam prostor za stvaranje svog vlastitog privremenog i lažnog svijeta, čak i kad je očito da je to najsigurnije mjesto za bilo koga danas. Život u onoj svakovrsnoj komuni mi je ugradio čip protiv korištenja laži koji se ne može preveslat. Nije da ne lažem, al te su laži tako sitne i glupe da me muče još više jer svi znamo da su sve laži jednako loše. Uglavnom, nemam kud kad me stisnu nevolje.Pa u tom kutu nalazim jedino mjesto gdje čovjek stvarno stvara i mijenja se. Kad te nešto stisne pa moraš. Kao kod životinja i cvijeća. Moja dječja vjera da će i zadnji cigan shvatit moć i prednost ruke koja daje uvijek nekako omane. Nismo svi isti, na moju tužnu žalost i neprihvaćanje. Sila kale bal
Dok ovo pišem, u sebi pjevam jednu drugu priču. Pjesmu o odbacivanju svakodnevnih sitnih grijeha koji manje pomažu, a više štete, čak i u očima mog bugarskog prekupca koji je mislio obrnuto.
Može se napisat bilo šta, ali ako ne promijeniš uzroke sranja, opet imaš samo sranje. A može ga se nazvat kako želiš, ofarbat po potrebi ili godinama čuvat u košarici s jajima. Nije loše.
matematika ...
... za tatatatirce
Čudna riječ - odricanje
Nema ljepšeg osjećaja od onog kad uživaš dok radiš nešto za drugog. Kao klinjo sam uvijek skupljao neke neobične predmete i stvari iz "smeća" i prirode, razna drvca, pletene košare, mrtve daždevnjake i bumbare, lijepe daske, ćupove, gomolje (čudni krumpiri iznevjere i najvernije), listove, kamenje, morske i wc školjke i slično. To bi sve stavljao da raste negdje uz kraj na mjesta gdje "odrasli" rjeđe dolaze i iz tog su skloništa onda nastajali čudotvorni pokloni. Za rođendane i slično. I danas je tako.
11.07.2006. u 00:32 10 komentara print # ^vidim...
Dugo me nije bilo i vrijeme između postova koristio sam za razmišljanje o budućnosti mog bloga. Razumjet ćete da se uz toliko mogućih smjerova nisam iz prve mogao odvažiti na jedan neminovan put koji bi uvelike odredio našu zajedničku blogersku sudbinu.
Još kao mali dječak, kad bi me tata i mama nakon puno nagovaranja odveli u kupovinu robe, cipela, hlača i sl., u meni bi se skupio golem inat za sve novo u odnosu na ono što već nosim. I to novo kupljeno nikad ne bih obukao. Uvijek sam hodao u istoj robi. Ne volim birati novo i gotovo. Nije to ništa mistično. Jednostavno mislim da čovjek živi s onim što mu je potrebno i ako si jučer živio po sistemu koji paše tvom duhu i liku, možeš to ponoviti i danas. I to će utjecati na ono zadnje što nas sve čeka. Ako malo skreneš, sve je moguće. A onda moraš nazad.
Dugo sam dakle razmišljao šta napraviti. Kako ovaj blog , bez prostituiranja, ostaviti u svojoj čvrstoj točci, u leglu misli koje nitko ne dotiče. Kako odrediti put koji će biti ispravan na neki duži rok za čovjeka koji želi čitati, a da se previše ne zamaram stvarima.
U međuvremenu sam vidio dosta blogova., dosta ljudi koji su inzistiranje na principima olako prepustili vodi. Slaži malo lijevo, pa opet malo desno … a čudovište raste…
Mnoge sam noći probdio sa zvijezdama i na kraju u mori koja se neda reći odlučio. Ne želim da mi kao svima, nakon nekoliko postova piše «Arhiva». To mi dosad na blogu nije bilo i ne želim da bude ni ubuduće. Hoću da si svak može pričitat svaki post koji sam iskreno napisao bez skrivanja. Ne želim da tamo neka «arhiva» određuje želi li netko ili ne biti dio nečije životne priče. Nisam ja od jučer i moje pradavno biće nije tuđe ovom noćašnjem mjesecu koji i sad mogu vidjeti kroz otvoren prozor, pa da žmirim kad nam paše.
Mi ljudi smo po prirodi slobodnjaci. Djeca mora, biljaka, sunca, životinja i vjetra. Tek se ponekad sjetimo kapljica oceana koje je vrijeme pretvorilo u vrući pijesak. Prrrr. Čak i prezrena pustinja, daje i više od svega što je potrebno za život. Život koji nas sve veže i na čijem kraju nigdje ne piše «arhiva».
Ne znam kako da maknem to «arhiva», pa da se bez brige može skrolat na početak.