Ponekad želim da mogu živit sam u sebi kad hocu, ko što vidim da mogu i ljudi oko mene i kao što sam prije i sam mogao. I da me tište samo moji, umjetni problemi, privatni vrtić naslikan vodenim bojama radi lakšeg podnošenja ovog rugla koje smo sagradili oko sebe i svijeta. Bude čovjeku lakše tako, bori se s beštijama koje je sam smislio i koje zna u dušu. Nek su glupe, ma nek i ne postoje, al su moje brate. Moje. Shvati to. I ko si ti da sudiš? Na kraju ćemo i tako bit goli i svak će se na prelasku, zbog svete i smrtno ozbiljne prirode časka, nać u situaciji da prijavljuje godinama kradenu robu. Savladani ko bugarski prekupac na austrijskoj granici, gladan da vara, da ne bi bio prevaren.
Jedan poznanik, a živjeli smo zajedno pod istim krovom u svojevrsnoj komuni par godina, ovisan je o varanju. Nije puki lopov. Ovisan je o prevarama svih vrsta, s ciljem da te prvo upozna, pa zajebe, zavalja i okrade, po procjeni, da bi skoro sve tvoje novce potrošio na alkohol, drogu i kurve. Veliki dio bi redovno darovao poznanicima il slučajnim prolaznicima. Ekskluzivno i po nahođenju zakona u njegovom svijetu, te je iste, dakle ukradene papire davao ljudima u nevolji, što je zabilježeno i o čemu i dandanas pričaju koji ga poznaju jer ljudi nekako uvijek najviše vole o tom.
Kad prekrižiš šarm, ovisnost ravna o heroinu il kocki, ako ne i gadnija. Mala skica da se bar donekle zna o čemu pričamo, previše je toga, dosta tek za roman. Npr. oženi se, provede noć sa odabranom, za doručak zbriše sa tadašnjih pet tisuća maraka od poklona, pola potroši na ekipu u svom kafiću, pa zapali u Amsterdam. Naravno, promjeni mobitel. I tako desetak puta. Ovo je samo jedna od šema koje je godinama ponavljao u zemljopisnom krugu od sto kilometara. Uvijek na tragu, uvijek u bijegu.
Njegov je svijet bio jednostavan za popizdit, samo je nama ostalima tada trebalo dosta da ga shvatimo. I dandanas ga pokušavamo ulovit. Mislim taj njegov način razmišljanja. Taj je svakog dana radio za druge. Nesebično i čisto. Tješio bi te u nevolji, pričao bi s tobom dva puna sata samo da pomogne kad ti je teško. Opisivao bi svoje nestašluke iz prokleto nesređenog života, otvorio srce takvom iskrenošću i rekao stvari o sebi da su se mnogi pitali zašto mu i oni ne mogu biti barem slični, slobodni od vlastitih tajni, briga i sigurni od sviju nereda. Kad je u određenom trenutku određenim likovima iz kuće gdje smo živjeli maznuo par iljada eura i odjezdio, svatko je imao svoju priču o tome kolko ustvari vrijedi određeni iznos ako ti je onaj koji ga je ukrao pomogao da shvatiš neke bitne stvari o sebi. Kako nisam bio žrtva, trudio sam se da ga shvatim, i da usput zatvorim staru jednadžbu o stvaranju lažnih svjetova. On je naime i dandanas teški zarobljenik svoje ovisnosti i preživljava u zatvoru. Zato što je uvijek uzimao samo ponuđeno.
Često mi dođe muka jer nemam prostor za stvaranje svog vlastitog privremenog i lažnog svijeta, čak i kad je očito da je to najsigurnije mjesto za bilo koga danas. Život u onoj svakovrsnoj komuni mi je ugradio čip protiv korištenja laži koji se ne može preveslat. Nije da ne lažem, al te su laži tako sitne i glupe da me muče još više jer svi znamo da su sve laži jednako loše. Uglavnom, nemam kud kad me stisnu nevolje.Pa u tom kutu nalazim jedino mjesto gdje čovjek stvarno stvara i mijenja se. Kad te nešto stisne pa moraš. Kao kod životinja i cvijeća. Moja dječja vjera da će i zadnji cigan shvatit moć i prednost ruke koja daje uvijek nekako omane. Nismo svi isti, na moju tužnu žalost i neprihvaćanje. Sila kale bal
Dok ovo pišem, u sebi pjevam jednu drugu priču. Pjesmu o odbacivanju svakodnevnih sitnih grijeha koji manje pomažu, a više štete, čak i u očima mog bugarskog prekupca koji je mislio obrnuto.
Može se napisat bilo šta, ali ako ne promijeniš uzroke sranja, opet imaš samo sranje. A može ga se nazvat kako želiš, ofarbat po potrebi ili godinama čuvat u košarici s jajima. Nije loše.
Post je objavljen 28.07.2006. u 11:46 sati.