Pijani Srećko radni dan prespavao...
Umjesto na poslu, prilično pijani Zagrepčanin Srećko jučerašnji je radni dan proveo spavajući u potoku Črnomerec, samo stotinjak metara od ulaza u poduzeće Pliva, gdje radi.
Dok su njegovi kolege marljivo radili, Srećko je obasjan suncem i s nogama u vodi, dan proveo ležeći na obali "Črnomerečke rivijere", gdje ga je pri kraju radnog dana - oko 16 sati - policija nakon dojave susjeda probudila i izvukla iz kanala.
Da je ne baš sretni Srećko možda jedini zagrebački ljubitelj alkohola koji voli vodu, naslutili smo već po reakciji policajca koji je poznanika Srećkeca, kako ga je nazvao, već izvlačio iz gliba. Srećko je, naime, na gotovo istom mjestu zaglavio i prije nekoliko mjeseci, a uviđaj je i tada obavljao isti policajac.
Nakon mamurnog razgovora sa starim poznanicima, Srećka su s omiljenog odmorišta odvezla kola Hitne
pomoći, jer je osim mokrih rukava i nogavica u jučerašnjoj avanturi zaradio i kvrgu na glavi.
Tramvaj zvan čežnja
Koliko se god mi trudili, svemir i dalje kuca savršeno. Evo neki dan u tramvaju. Sredovječni gospodin u odijelu bez karte, s osmijehom na licu, zagrlio kontrolora i vadi novčanik. Kolka je kazna, odmah će, gledajući ravno u oči, aj da rješimo bez svađa, pa da smo i sretni i zadovoljni. Trenutak baš poseban jer su puna kola tramvaj ljudi poslije refleksnog straha i prvotne nevjerice osjetili čudno olakšanje i mir. Prekrasni gospodin i kontrolor izmjenili papiriće, srdačno se pozdravili ko da su prekjučer dogovorili sudar u drugima kolima broja 11, i otišli, svak svojim putem.
Svijesti su čini se, toliko različite da čak ni onda kad izgleda da su svi već zaboravili nijanse mogućeg, ne možemo sa sigurnošću ustvrditi da je netko apsolutni idijot. Ili genij. Dnevno postojanje uspostavlja tek jednu nužnu donju razinu apsolutnog shvaćanja naizmjeničnog plivanja u trenucima standardnih normativa dobra i zla, humora i straha, samoće i ljubavi, duha i ništavila. U prosječnom životnom ciklusu (70 godina), savjest na ovoj razini kod većine krivo usmjerava instikte i sposobnost za iskrenost. Pozdrav mamama i tati (njihova je uloga ovdje ključna). Uglavnom, malo je odraslih ljudi koji se prikazuju onakvima kakvi jesu.
Postoji neprelazna, idiotska točka, čak i u mentalnom sklopu najposebnijih bića, koja ustrajava na smišljanju opravdanja, na muljanju, laži i kenjaju čak i onda kad su sve stvari apsolutno jasne i idijotu i geniju. U tom jedinom apsolutnom trenutku postojanja ova dva duhovna stanja, može se, iskrenošću, prevariti stabilan sustav.
I eto prolaza.
U suprotnom, sistem nema razumijevanja za loše pokušaje.
U drugim kolima jedanaestice, trenutak nakon premilog događaja, svak je barem na trenutak zaželio da kontrolor ponovno bane na vrata. Da se sve odvrti ispočetka i da svak svoju ulogu u gledalištu na kotačima, odigra malo iskrenije i bolje. Pa makar i u sebi.
Toga se dana dogodilo nešto sasvim neobično i čudno. Putnici na redovnoj liniji zagrebačkog tramvaja broj 11, izgubili su negdje na putu između Črnomerca i Dubrave komadić svog besmrtnog straha od kontrole. Nekako lakši, a opet teška koraka, od sasvim opipljive čežnje za sličnom prilikom, razmiljeli su se gradskim stanicama. Gdje se i dobro i loše brže zaboravi ako čekaš.
O ljubavi
Ljubav sanjam od dana kad sam rođen. Porod je bio gadan i činilo se da me netko odbacio. Tad još nisam znao da je to, ne svojom krivnjom, napravila mama. Nešto docnije, na sasvim drugom mjestu... 11 godina poslije živio sam u vremenu ljubavi s Lanom. Pionirska priča. Kao predsjednik razreda, i glava prestižnog generacijskog klana, smotao sam i poslao Lani iz četvrtog b opreznu i anonimnu ljubavnu poruku u kutiji za uloške tehničke olovke. Lana je poruku dobila po jednoj od mojih stalnih cura iz četvrtog a. Toga sam ljeta dobio više anonimnih razglednica s različitih dijela Jadrana. Nažalost, niti jedna nije bila od Lane, kako se kasnije ispostavilo. San o meni kao ninđi koji ju spašava od grubog sakaćenja strijelom usred zaprepaštenog razreda je ostao samo san. U odnosu na Lanu nisam nikad bio heroj. Sjećanje na rođenje i na sve one cure iz razreda koje su me voljele bile su razlog da ubijem daljnju želju za žemskom ljubavi. Žene su, in general, glupe i tu nema pomoći.
U srednjoj školi je ljubav ponovno zakucala. Na jednom tulumu. Poslao sam poruke smrti putem zajedničke prijateljice Mirne. Lijepa Valentina je bila cura i pol. Ja sam bio poluklinac, polumrtvac. Žao mi je što me tad nije iščupala. Bili smo mladi, bio sam grub, u posrednom odgovoru.
Onda je, kao oponent želji za ljubavi, zavladala smrt koju sam nekoliko puta previše zazvao, da me očisti od nedoumica. S tom su željom umrla i sjećanja i sve moje. Zavladalo je vrijeme koje i Međuzemlje pamti tek kroz događaje koji se ne mogu usporediti s nečim što bi žednom značilo više od povremenog gutljaja s izvora čiste vode.
Kada sam izronio, samo je glad za ljubav prema ženi bila čista i jaka ko nikad prije. Sve ostalo je bilo prebrisano. Bio sam ispravno i čisto, dvadeset osmogodišnje dijete s jednim ciljem - izdrži i budi pošten. Najgore je bilo to što se nisam sjećao niti jednog odnosa s bilo kim od prije nekoliko godina. Osjećaja prema roditeljima, sestri, ujaku koji mi je uvijek bio idol, prema najboljim prijateljima, kolegama s kojima sam radio. Nisam imao pojma šta sam bio, šta je svijet i šta će biti. Zujilo je samo nestvarno sjećanje da sam bio Netko i da se samo tako mogu i postavit. Pa šta bude.
Ona je te večeri živjela u svoj svojoj nesreći. Neobična po neprirodnom afektiranju udovima i izrazima lica u odnosu na vrhunaravnu dječju iskrenost i bogomdanu ljepotu. S bizarnom željom da prisutnima da do znanja zašto je posebna. A svi smo to znali više od nje. Pogotovo ja. Odmah sam je prepoznao. Sjetio sam se vrtića i sve mi je bilo jasno.(to je bilo najstvarnije sjećanje nakon smrti - prekrasno dijete koje iz očitih razloga šalje krive signale (mulja i laže) u Mojoj maniri). Tis moja, jebate. Njoj je trebalo malo duže. Već dugo živi u svijetu u kojem se bježi od stvarne boli. Od najnužnije odgovornosti za sebe, svoje bližnje, za svoj prostor, vrijeme i svoje stvari. Od jedne ljubavi, i od djece koju želimo. Od svakodnevnih glupih i dosadnih poslova koje bi trebali napraviti bez riječi (s nesvakidašnjim izrazom dubljeg kuženja) da bi bili zadovoljni, osmosatnog rada u tvornici čarapa, besmislenog pranja suđa, učenja, polaganja ispita. Njena bol počiva u razumijevanju svijeta uopće, od najdivnijih čuda prirode do najgorih ljudskih mana i gluposti od kojih sam i sam bježao dok se moglo. Al ne mogu se pravit da ne znam. Kad nema mjesta. Pobjegli bi mi avionom odavno da nisu ispipane sve rupice. Nema načina da se pobjegne. Kad skuži da ne treba bježat bit ćemo jaki do boli. Bit ćemo zajedno i ona će od milja bit moja mama. Sve po "kaznenom zakonu i cestoredarstvenom propisu". Ja ću čekati. Ljubav koju osjećam za nju želim svakom. Kao i ljubav koju mi daje. Tu i tamo.