Proljevanje vode
Što manje grešaka napraviš, imaš veće šanse da uspiješ. Svaka, pa i najmanja greška u životu se piše. Prvo u nas same, a onda i u ljude oko nas. Od nepotrebnog proljevanja vode do zadnje misli na sasvim opravdano samoubojstvo. A opet, naše greške su neprocjenjive i ponekad znam da nam ih je Bog dao uz priliku da ih razumijemo. Da ih shvatimo kao zadnju šansu da utonemo u ljubav. A ljubav, to smo svi mi , jel tako.
Sjećam se jednog mog banjalučkog travara s Kvatrića, nekad uglednog doktora izbosne, koji je u ovom našem ratu izgubio i kuću, i njivu, i najdražu šljivu (jako je volio tu šljivu i stalno je o njoj pričao) i postavio ljekoviti štand u srcu Grada. Usprkos njegovoj tužnoj životnoj priči, naši su susreti na placu uvijek bili strašno lijepi.
Onaj čarobni osmijeh (nismo se vidjeli već desetak godina) je i danas moja osobna vizija sreće. Činilo se da u njegovom svijetu nitko ne vara, ne laže i ne krade na vagi. A tako je i bilo. Kad bi oko dva, tri, zaradio svojih stoipedest kuna, prvog do sebe je odveo na ćevape, a na Kvatriću bi istom sve zamrlo po starom.
Ja sam u to vrijeme uglavnom živio među ljudima koji mu nisu bili nimalo slični. Možda baš suprotno. Među ljudima koji su svoja lica krivili kako bi pasalo i njima i meni. Birali smo se, po nekom čudnom redoslijedu pogrešnih odabira, kao što to i danas radimo kad uzimamo nešto što nije naše. Nezdravo i gotovo.
Puno smo puta bili na tim našim Ćevapima. On bi pričao o Banja Luci, o kući, o šljivi, o izliječenima od raka i drugih bolesti, a ja bih uživao i pitao ga za svaku šljivu koju je odgojio, pojeo ili ubrao. Znao je za poštenje, za dobrotu i ljubav i za (tu sam se gubio od dragosti), PROLJEVANJE VODE:
"Kad proljevaš vodu, kaže, a ne znaš kud ta voda ide, to ti je ko da ne želiš oprostit samom sebi. Jest bogami, ljubav prašta sve. Osim neimanja same sebe".
To lice izbrazdano smiješkom i tugom, jedno je od najljepših lica koje sam mogao poznati. Nisam ga vidio desetak godina, al znam da je i danas isto.
4 dana u prosincu
Na zagrebačkom Kaptolu, treća klupa lijevo ispod Katedrale, na otvorenom, živi Vid Igrec.
Prihod ostvaruje brinući se za drvena kolica za prijevoz povrća na susjednoj tržnici Dolac, na kojima često i prenoći. Uzdržava nekoliko mačaka koje mu prave društvo.
Ispred njega svakodnevno se odvija Božićni program...