Što manje grešaka napraviš, imaš veće šanse da uspiješ. Svaka, pa i najmanja greška u životu se piše. Prvo u nas same, a onda i u ljude oko nas. Od nepotrebnog proljevanja vode do zadnje misli na sasvim opravdano samoubojstvo. A opet, naše greške su neprocjenjive i ponekad znam da nam ih je Bog dao uz priliku da ih razumijemo. Da ih shvatimo kao zadnju šansu da utonemo u ljubav. A ljubav, to smo svi mi , jel tako.
Sjećam se jednog mog banjalučkog travara s Kvatrića, nekad uglednog doktora izbosne, koji je u ovom našem ratu izgubio i kuću, i njivu, i najdražu šljivu (jako je volio tu šljivu i stalno je o njoj pričao) i postavio ljekoviti štand u srcu Grada. Usprkos njegovoj tužnoj životnoj priči, naši su susreti na placu uvijek bili strašno lijepi.
Onaj čarobni osmijeh (nismo se vidjeli već desetak godina) je i danas moja osobna vizija sreće. Činilo se da u njegovom svijetu nitko ne vara, ne laže i ne krade na vagi. A tako je i bilo. Kad bi oko dva, tri, zaradio svojih stoipedest kuna, prvog do sebe je odveo na ćevape, a na Kvatriću bi istom sve zamrlo po starom.
Ja sam u to vrijeme uglavnom živio među ljudima koji mu nisu bili nimalo slični. Možda baš suprotno. Među ljudima koji su svoja lica krivili kako bi pasalo i njima i meni. Birali smo se, po nekom čudnom redoslijedu pogrešnih odabira, kao što to i danas radimo kad uzimamo nešto što nije naše. Nezdravo i gotovo.
Puno smo puta bili na tim našim Ćevapima. On bi pričao o Banja Luci, o kući, o šljivi, o izliječenima od raka i drugih bolesti, a ja bih uživao i pitao ga za svaku šljivu koju je odgojio, pojeo ili ubrao. Znao je za poštenje, za dobrotu i ljubav i za (tu sam se gubio od dragosti), PROLJEVANJE VODE:
"Kad proljevaš vodu, kaže, a ne znaš kud ta voda ide, to ti je ko da ne želiš oprostit samom sebi. Jest bogami, ljubav prašta sve. Osim neimanja same sebe".
To lice izbrazdano smiješkom i tugom, jedno je od najljepših lica koje sam mogao poznati. Nisam ga vidio desetak godina, al znam da je i danas isto.
Post je objavljen 24.05.2006. u 01:23 sati.