Tramvaj zvan čežnja
Koliko se god mi trudili, svemir i dalje kuca savršeno. Evo neki dan u tramvaju. Sredovječni gospodin u odijelu bez karte, s osmijehom na licu, zagrlio kontrolora i vadi novčanik. Kolka je kazna, odmah će, gledajući ravno u oči, aj da rješimo bez svađa, pa da smo i sretni i zadovoljni. Trenutak baš poseban jer su puna kola tramvaj ljudi poslije refleksnog straha i prvotne nevjerice osjetili čudno olakšanje i mir. Prekrasni gospodin i kontrolor izmjenili papiriće, srdačno se pozdravili ko da su prekjučer dogovorili sudar u drugima kolima broja 11, i otišli, svak svojim putem.
Svijesti su čini se, toliko različite da čak ni onda kad izgleda da su svi već zaboravili nijanse mogućeg, ne možemo sa sigurnošću ustvrditi da je netko apsolutni idijot. Ili genij. Dnevno postojanje uspostavlja tek jednu nužnu donju razinu apsolutnog shvaćanja naizmjeničnog plivanja u trenucima standardnih normativa dobra i zla, humora i straha, samoće i ljubavi, duha i ništavila. U prosječnom životnom ciklusu (70 godina), savjest na ovoj razini kod većine krivo usmjerava instikte i sposobnost za iskrenost. Pozdrav mamama i tati (njihova je uloga ovdje ključna). Uglavnom, malo je odraslih ljudi koji se prikazuju onakvima kakvi jesu.
Postoji neprelazna, idiotska točka, čak i u mentalnom sklopu najposebnijih bića, koja ustrajava na smišljanju opravdanja, na muljanju, laži i kenjaju čak i onda kad su sve stvari apsolutno jasne i idijotu i geniju. U tom jedinom apsolutnom trenutku postojanja ova dva duhovna stanja, može se, iskrenošću, prevariti stabilan sustav.
I eto prolaza.
U suprotnom, sistem nema razumijevanja za loše pokušaje.
U drugim kolima jedanaestice, trenutak nakon premilog događaja, svak je barem na trenutak zaželio da kontrolor ponovno bane na vrata. Da se sve odvrti ispočetka i da svak svoju ulogu u gledalištu na kotačima, odigra malo iskrenije i bolje. Pa makar i u sebi.
Toga se dana dogodilo nešto sasvim neobično i čudno. Putnici na redovnoj liniji zagrebačkog tramvaja broj 11, izgubili su negdje na putu između Črnomerca i Dubrave komadić svog besmrtnog straha od kontrole. Nekako lakši, a opet teška koraka, od sasvim opipljive čežnje za sličnom prilikom, razmiljeli su se gradskim stanicama. Gdje se i dobro i loše brže zaboravi ako čekaš.