Caimán Verde

<	srpanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

NASTUPI
10.11.12. - "Habana club" Green gold, Radnička cesta, 23 h
14.11.12. - šator, Trg bana Jelačića, 20.30 h
16.11.12. – Ex kinoteka, Kordunska 1, 20.30 h
17.11.12. - "Habana club" Green gold, Radnička cesta, 23 h

Članovi benda

Goran

091 / 567 98 39

Danko

098 / 380 069

Profesor

Dani

Saša

Naši dragi prijatelji, koji često zasviraju sa nama i na tome im velika hvala

Robi

Hrvoje Rupčić - Cacique

Zdravko Tabain - Barba

Mladen Ilić - Mlacka

Tomica Rukljić

Glazbenici koji su nastupali sa nama

Marijan Zagajšak

Spomenko Gazda

Igor Štimac

Nešto više i važnije

CAIMANI na internetu

Caimani na My space

HUMANITARNI KONCERT U "TVORNICI"

Tko je udruga SMA.T
SMA.T-ovci - blog
mama-mami o koncertu

LINKOVI PLESA I GLAZBE
Salsa klubovi i centri

Zagreb

PC Salsa
SalsaCroatia
CroSalsaFestival
LosMamberos
PK Elite
Salsazona
PC Ritam
Las Bailadoras de Salsoteca
Boogaloo - salsa
Havana club - Zagreb
Bailecubano
Fever

Pula
Art-dance Pula

Rijeka
Plesni centar Salsero - RI

Slovenija

Caliente- Ljubljana
Sabor cubano - SLO
Plesna škola "Rolly" - SLO
SalsaSlovenija

Budući naraštaji plesa

Plesni studio Pegaz

Kolege

Cubismo

Caimán Verde

28.07.2005., četvrtak

Neko je doba

Kao i sve, moram i ovo.

Hoću podijeliti sa vama ono što, u ovo doba noći, radim.

Pripremam se. Opasno se pripremam.

Ako se sjećate, rekao sam, tamo, nakon "Cest the best", da je završilo jedno naše poglavlje. Tada sam to osjetio toliko snažno, da sam morao staviti na Blog Bande. Nisam baš točno znao razlog, no o tome smo diskutirali. Jednostavno to dođe i mazne te kao maljem, a, kao sada, tek kasnije se ustanovi zašto.

Radimo kao svi što žele nešto napraviti. Nešto prepoznatljivo.
Teron je došao sa jednom pjesmom. Ja vjerujem da ni on sam nije 100 % znao što ga je potaklo da baš tu stvar odaberemo za daljnji rad, no...došao je, prihvaćena je na prvu. Nakon par dana, danas, me zviznulo kako je ona jedan novi kamenčić u našem mozaiku.

Uvijek nešto novo. Ništa BUM, no zamjetljivo i tjera na razmišljanje i pitanje "što slijedi iza toga". To i jest bit. I vi idete tom jednom vodiljom, zar ne?
Izreći sve na prvu loptu ni kod djevojaka nije, gledajući s moje, čisto, muške strane, preporučljivo. :-)) Zašto to ne iskoristiti i u druge svrhe?

Ide, ide Banda, ima svoj put, tu smo, sviramo po Švedskoj, na moru, po kazalištima...ma ima nas posvuda, ali ono što nam je bitno - duhom smo jedni uz druge i jedni za druge. Nema mi ljepše nego kad se Cacique javi kako je došao.. sa puta, Teron SMS-om javi kako se dugo nismo čuli, Spok radi sastanka potegne iz Bjelovara...

Ja sam tu svoju sreću, kao i ne tako davnu nesreću, želio podijeliti sa vama, koji nas gledate, slušate, rastete zajedno sa nama, prenosite to i na druge.

Nisam rekao ništa novo, u smislu, što se sprema? Nije mi bila ni namjera. :-))

Jako se veselim novoj sezoni i onome što ona nosi, što god to bilo. Je, i nije bitno - bitno je jedino da Banda radi na svim frontovima, da imamo zajedništvo, taman se ne vidjeli i dva mjeseca - kao da je bilo jučer.

Jaoooooo jedva čekam. :-))

Halo, Vladi - info po novinama, radiju, svuda, no moja malenkost, koja bi to trebala znati ... ništa, njanci, niks, ništa, nadie. :-( Baš ... hm, ha??

- 02:11 - Komentari (4) - Isprintaj - #

25.07.2005., ponedjeljak

007 - James Bond

Toliko još do GO.

Veselim se tome.
Prvo, Demijan-Caimána, od milja zvanog Glista :-) (raste baš kao ona), nisam vidio 2 mjeseca.
Drugo, ljetujemo zajedno Teron i ja, u kampu, u borovoj šumi.
Treće, Papi i Spok dolaze na vikend.
Četvrto, imam namjeru, sa dragom, složiti i naučiti neku koreografijicu nama na stage-u.

Pripreme su već počele.
Polako se skuplja sva potrebna tehnika, instrumenti, CD-i ... kako će to izgledati u Kampu - vidjet ćemo. Znam samo da će se salsa vrtjeti jako često.

Nadam se da će se i Vladi oglasiti što je i kako sa Rovinjem.

Puno se toga radi, smišlja, vježba, dogovara - kako će to izgledati u konačnici, vidjet ćemo.
No, to sve nije za Blog. To nije za priču - to treba izvesti, a onda vas čekam na Blogu da nam šapnete kako vam se dopada. :-))

- 09:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #

20.07.2005., srijeda

Po koncertu Charange Habanere...

Evo ga sad na.

Pogledajte komentar na SalsaSlovenija o ovom koncertu.

Ovo me jako podsjetilo na vaše reakcije za nastup SonCubaSon.

I uključite se tamo u rasprave - ljudi razumiju hrvatski, a slovenski isto nije neki problem za razumjeti. :-))

Za one koji ne znaju: rasprave su na njihovom forumu (lijevi izbornik), a za komentare se morate registrirati ili kao raspravljati kao "gost". Uostalom, sad sam ja vama našao prodavati pamet ... :-))... svašta. :-)

- 10:55 - Komentari (6) - Isprintaj - #

19.07.2005., utorak

Što reći ...

... , a da se ne shvati kurtoazno?

U svim tim slavljima svega i svačega, čak i najiskrenije "hvala" biva izlizano, šturo, ... kurtoazno.
A ja toliko .... ne volim kurtoaziju. Nisi svoj, shema je nešto bitno po čemu se krećeš, način na koji razgovaraš, dubina koju dišeš.

Svašta sam ovih dana dobio, ima te moje porodice - nije ogromna: ima nešto u rodu, pa u "rodu" (pri tom mislim na moje Caimánce), i svi smo si nekako ... ono. :-))

No ono što ovdje želim reći tiče se ove moje šire porodice, svih vas koji me poznajete ili sa stage-a ili elektronski. Vi mene znate, a ja vas samo po korisničkim imenima i razmišljanjima.

Daklem ...

... hvala svim salserosima, Blogerima, znanim i neznanim ...

... malo ste me raspekmezili, no skupiti ću se na hrpicu.

Takvo što mi daje poticaj za dalje i govori mi da i nisam ... baš tako loš i zločest ... i da sam...

... bogat.

- 11:37 - Komentari (6) - Isprintaj - #

17.07.2005., nedjelja

Evo ga

Ha, što ste mislili čega ili koga?

Mene. Koliko se nisam javljao? Par dana?

Je, još sam uvijek u ovom našem gradu. Radi se, uči, vježba, ratuje sa hirovitim vremenom. Uspjelo me jednom oprati na mom bicikliranju.

Ne znam da li sam se i koliko približio svom cilju – struk ose (da se ne bi zeznulo – vidjeli ste mladu osu? E zato – stara osa!), ali dobiciklirah ja – do svoje 41. životne.

Bogme – lijepa brojka. Možda bih sad trebao pasti u razmišljanja gdje su prošle?

Počeo sam takav post. Priznam.
Onda, čitajući, zasmetalo me – fakat je ličilo na tužaljku u stilu ˝Što sam trebao, a nisam? A ...˝.
A ne osjećam se tako. Osjećam se jako dobro. I jako mi je guba brojka. Neobična.
Zato sam ga izbrisao.

Nije mi bilo dosadno svih tih godina. Ni onima uz mene.
Pošto je ovo Retro-godina, napravila se retrospektiva svih tih mojih događanja – i ludilo. Svega je tu bilo – smijeh i suze gdje god i kako god pogledaš. Nekad moje, nekad onih oko mene. Uspjeha i neuspjeha – sve, samo ne nirvane i monotonije.
Našao sam i neki dnevničić pa se nasmijao do suza tim, tada, ozbiljnim temama. Ali .... joj, joj.

E, pa da ne bih iznevjerio vlastitu tradiciju, kad bolje razmislim, nastavljam u stilu.

Dobro, sad je ljetna pauza, događanja su svedena na minimum, no intenzivno radim i razmišljam o jeseni. Ovoj, a i o ostalima.
Mijenjam image. Kako? Vidjet ćete. Ili ne, no sviđa mi se.
Nije to prkos godinama, nego stanje duha. A duh mi je super. Znate kako se uvijek mašta – e, da mi se vratiti u mladost, a sa današnjom pameti (ili slično tome)? Pa ... ne mogu baš to, ali duh je ono što čovjeka čini starim ili mladim, a moj je totalno nemiran. Ima to svoje prednosti i mane, dobre i loše strane, no kad ga se usmjeri u pravom smjeru .... a iskustva se ima ... kreativnost je na visini.

Zovem ga ˝Nemirko˝. I radi se o mom duhu. Dobro? :-))

Za test tog svog ˝Nemirka˝ uvijek imam prilike.
Npr, juniore koji se potrude učiniti mi život neobičnijim no što jest – primjer je bio u jednom od prijašnjih postova i nije bio primjer pozitive, no ... samo mi je pokazao da toliko toga što je tu, oko mene, još ne znam ili ne primjećujem. I taj smjer ne želim više istraživati.

Banda i ono što njoj moram i mogu dati – to je pravac koji želim istraživati. Tu taj moj ˝Nemirko˝ima puno posla.

I trudimo se – i on i ja.

A kako je prošao današnji dan?

Da svedemo na jedno – jako, jako, jako živahno.
Zaključili smo ga krojačkom probom i finom papicom u jednom kvartovskom, ali super lokalu, sa portugalskom salatom i preljevom od kopra uz ˝El Mundo˝ sendvić – jedan na nas dvoje. Ne zbog linije, nego obilnosti. I pivo u pravim pivskim čašama. Koga bude interesiralo ... objasnim gdje je to.

Nahranivši sebe, prionuli smo čišćenju, pranju i hranjenju svih tih ribica, kornjača, hrčaka koje su nam ostavili – a tko drugi nego juniori, dok oni ribice i ˝ribice˝ love po moru.
Još da su čemu. Kornjače su poprilično ... mirisne, ribe toliko male da mi treba povečalo da vidim pliva li ili je na leđima. 'Ajde hrčak – spava, protrči i opet spava.

Dakle, eto.
Sitno brojim i ne mogu da stojim (tko je bio u JNA?) do GO za dva tjedna, a dotle radno.

˝Nemirko˝i ja. Skupa. Obadva. Do 42

- 21:21 - Komentari (3) - Isprintaj - #

11.07.2005., ponedjeljak

Još uvijek sam tu

Je, dragi moji, još uvijek sam tu. Nisam još otišao nigdje na more - ostali Caimánci su koje gdje.

Mislim da smo se pravilno podijelili: polovica je kod kuća, rade redovne poslove plus, naravno, za Bandu, dok druga polovica putuje lijepom našom.

Još malo ( 3 tjedna), pa će i moja malenkost put mora.

Vidi se ljetna stanka po svim forumima koje posjećujem. Pa to je i OK.

Naravno, Mamberosi su u vatri za festival u Rovinju.
Sigurno ima podosta toga neočekivanog, jer se ne može sve predvidjeti. Nadam se da su uplanirali i neki video zapis svih tih događanja tijekom festivala. Vjerujem da jesu. Na koncu konca, to je prezentacija i njih i naše obale, pa odmah nakon, u jesen, dohvatiti se u koštac sa novim festivalom, još jačim - da se, nekako, stvori tradicija nakon par godina.
Vjerujem da neće, kako to obično kod nas biva, ta "tradicija" trajati ljeto - dva, pa u zaborav. Uvijek se sjetim slavnog umaškog Teniskog turnira - krenulo je s entuzijazmom, na sva zvona, u startu se proglasilo "tradicionalnim", a onda ... ili sam ja totalno teniski neinformiran. Tako je i sa bolskim Turnirom, zar ne?
Dobro, nečeg zajedničkog tu nema previše, no to pričam, jer su ti događaji bili itekako sponzorirani ... pa ništa. Bilo je tu nekih svađa unutar organizacije, zar ne?

Čuo sam i da je Ricardov koncert ove subote otkazan zbog vremena. Na žalost. Nekako se nema sreće sa vremenom ove godine.

Veselim se, ako bude sreće, vidjeti kako rade partye u Puli. Nadam se da ću se sjetiti pokupiti imena mjesta gdje su salsoteke, pa ćemo Teron i ja malo u inšpekciju. Sad, koliko smo kompetentni za čagu ... hm, da ... no za atmosferu sigurno jesmo, a nadasve za stručnu procjenu ... joj, to nije za Blog. Naravno, i mi ćemo biti pod budnom paskom naših boljih polovica, tako da od nas nema straha. :-)) No, ... oko ... stručno oko ... sve vidimo i sve pamtimo, diskretni smo jer smo sitni ... Puložani, budite spremni.

Zezam se, naravno.
Drago nam je kako se sve to odvija, hvalimo to sve, jer podrške nikad dosta, a što donosi jesen?? ... ima do nje još ohoho vremena.

Pozdrav svima od, još uvijek, bljedolikog

- 11:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #

08.07.2005., petak

Koga zanima...

... kako je bilo na koncertu Cubisma u Kranju, na festivalu Carniola, evo linka sa fotkama.

Koji gušt kad je stage velik, rasvjeta moćna. WAU.

Cubismo u Kranju

- 11:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Halo Pula !!

Eto, malo po malo.

Daklem, obitelj plesača je dobila nove članove:

Art dance plesni studio i njegovi voditelji Rosemarie Miletić i Fabris Radin.

Više o njima na SalsaCroatia čim vrijedne tete skupe sve podatke.
U Puli, koliko sad vidim, čak 3 mjesta gdje su salsoteke.

Nadamo se da ćemo se vidjeti na nekom od naših nastupa, bilo u Puli, bilo u Zagrebu.

Kad smo već kod toga, 1/3 Bande će se ljuljuškati u sjeni borova u Valbandonu, tamo, u 8. mj., pa ćemo biti slobodni pomoliti nosove i pogledati što se dešava i ima li party-a.

Bogme, Istra se budi - Rijeka, Pula, Rovinj. Svaka čast.

Još jednom, Banda vam želi sreću,uspjeh i što veće članstvo, što više gostovanja raznih instruktora, radionica, a kao šlag, puno party-a gdje ćete sve to, što ste naučili, i pokazati u punom svjetlu. :-))

- 10:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #

07.07.2005., četvrtak

Evo

Uvijek se kaže ˝sutra će promijeniti sve˝.

Sve vraćeno u normalu, stvari će se nekako rješavati, prespavalo se, kockice se posložile.

Valjda neće biti takvih postova. Sad, kad ga čitam, mislim si da ga, možda, i nisam trebao pisati. Pogotovo ... ma, hajdemo dalje.

Kako teku pripreme za Rovinj? Da li je sve OK? Bogme, činilo se daleko, no sve je bliže.

Mi dalje spremamo sebe se - od bicikliranja i bjesomučnog vježbanja do apsolutno ništa. :-)) Svatko prema potrebi.

Držite se Rovinjani, biti će sve OK.

Ostalima pozdrav.

- 08:21 - Komentari (3) - Isprintaj - #

06.07.2005., srijeda

Ovo nema veze s mozgom

Neka mi se oprosti … na uzurpaciji prostora Bande, no ja sam užasno potresen.
Potresen sam toliko da … ni dan nakon ne mogu doći k sebi. Čim mi se vrati sjećanje na jučerašnji dan, … ne znam zašto teku, ali teku same.

Pokušat ću vam objasniti što se desilo i kako.

Mog najstarijeg Daltona znate sigurno, jer je nebrojeno puta bio na našim svirkama i pomagao nam oko instrumenata – i u Dublinu i u Boogaloo-u.
Uglavnom, osumnjičen je za nekakvu tarapanu od prije godinu dana. Nije bio tamo, tko i što ima protiv njega, ne znamo, no ništa to nije bitno za ovo moje stanje. Svatko, tko ima momka od 15-tak godina, može očekivati da će napraviti neku idiotariju, a i mulac mora biti svjestan da za to mora snositi posljedice. Jest to briga, ali ….

Dakle, nakon svih tih nekih obrada na policiji od 8 –16 h, morao je biti sproveden sucu za prekršaje na Županijski sud na Zrinjevcu.

Tu sad odmah moram reći, makar ima i drugačijih slučajeva – na ponašanje i obradu od strane policije nemam apsolutno nikakvih primjedbi. Morali su napraviti obradu po prijavi i napravili su je profesionalno, stručno i bili susretljivi koliko se to god može u ovakvom slučaju.

Jučer je bio prolom oblaka nad Zagrebom – negdje oko 17.30.

Naša kalvarija počinje kad su moj sin i njegov prijatelj dovedeni u pomenuti Županijski sud.

Dakle, uz dečke smo došli i mi, roditelji.
Dok sam se parkirao, mame su htjele biti sa dečkima. Kad sam sparkao auto, vidim ih da stoje pred ulaznim vratima Suda – izbacili su ih van, uz primjedbu, dok ne dođu odvjetnici. Nisam mogao vjerovati, no …. tek slijedi.
Čučali smo pred ulaznim vratima i čekali odvjetnike. Kad su došli – STOP – samo odvjetnici mogu unutra. Mi ne možemo vjerovati.

Da vic bude bolji, na tom Sudu postoji prostor za stranke, na samom ulazu, koji se i koristi za to u UREDOVNO VRIJEME. Nakon toga ne. U to vrijeme sam ja nabrojao 3 pravosudna policajca moje konstitucije i veći od mene, a znate da ja nisam mali čovjek.

Dakle, mi smo došli na Sud oko 16.30, čučali dok nisu došli odvjetnici, kišica škrapa, no sve jače. Do 18.00 je to sve preraslo u prolom oblaka, a dvije žene i muškarac stoje PRED Sudom, … na kiši, … vani, … jer je predsjednik Županijskog Suda u Zagrebu zabranio ulazak stranaka u njihov prostor nakon uredovnog vremena. I pravosudni policajac (na žalost, ne znam mu broj značke) nas nije pustio. Da je padalo vani ne znam što – NE MOŽE. Naša djeca unutra, čekamo što će biti, ali vani.

Kad se morala potpisati punomoć odvjetnicima, SAMO JEDAN RODITELJ OD SVAKOG može unutra. Naravno da je išla mama, ja sam ostao vani. Nakon nekog vremena, ponovo su ih izbacili van.

Dragi moji, ni to nije uzrok mojoj tuzi. Tek slijedi.

Gore sam pomenuo da sam ja nabrojao, kroz rešetke vrata, barem 3 pravosudna policajca, i to, onako, ljudine.

Hodajući pred vratima, mokar do kože, pogledao sam prema unutra i vidio da mi sina negdje vode. Čudno se nekako drži, no, pomislio sam, nikako da ga naučim da ispravi ta ramena. Nedugo nakon njega odveli su i njegovog prijatelja, isto tako zgrbljenog.
Tek sam tada shvatio – OBOJICI SU STAVILI LISICE NA RUKE. Da bi ih odveli iz prostorije u prostoriju, uz pratnju mrge od policajaca, ONI SU 15-GODIŠNJEM MOMKU STAVILI LISICE.

Ja sa bio, ja sam još u šoku. Kao zadnjem ološu, ubojici, teškom kriminalcu, opasnom po život – lisice na ruke.

Ja nisam mogao ovo zadržati u sebi – ja sam ovo negdje morao napisati. Ja nema ništa drugo nego ovaj Blog Bande.
Istražujemo kako da ovo stavimo u neke novine, jer je ovo sramota. Ne znam da li bi to ikoga interesiralo da objavi, ne znam da li ću time naškoditi svom djetetu, ništa ne znam osim da sam PUKAO KAO DINJA.
Ovo mi je samo potvrdilo zašto je oružje opasno. Da ga nosim, ja bi ga jučer upotrijebio. Bez razloga. Napravio bih glupost. Tragediju za ništa.
Zato je jedino što nosim uz sebe tuckalica za duhan i upaljač – plastični.

Ja nisam htio ovakvu Državu sa ovakvim pravosuđem, ja se nisam borio za ovakvu Državu.
Ako je u pravilniku Pravosuđa ove Države da se lisice stavljaju svakom tko tamo dođe, bez obzira na težinu djela i dob, onda je žali Bože bilo što dati toj Državi, a kamo li se boriti za nju i u ratu i u miru. Morati ću budno paziti da se Demijan, kad bude imao 4 ili 5 godina, ne potuče s nekim i završi tamo, pa da i on dobije lisice, jer, kako mi je rekao policajac, to dobije svatko tko tamo dođe i da se ne uzrujavam.

Ljudi, ja sam pukao, urlao, plakao, nudio da meni stave 10 lisica, ako ih to već toliko veseli.

Pravosudni je spominjao nešto da će zvati policiju – samo zovi, pa ćemo sin i ja, naravno, sa lisicama na rukama, zajedno sisati limun.
Oni to zovu odgojnom mjerom.
Ima još – strpali su ih, skupa sa lisicama u neku prostoriju – valjda za ispitivanje – da ˝malo ohlade˝. Sa lisicama na rukama.

To je Sud – Županijski Sud u Zagrebu. Naš. Ja sad trebam vjerovati u njega?

Hvala, od jučer više ne.

Znate, ja se i sada suzdržavam da napišem točno što osjećam i mislim i što im želim u budućnosti i što ja mislim o njihovoj budućnosti, i što mislim o Predsjedniku tog Suda, kojem ne znam, na žalost, ime, i …. Neću.

Ja sam gospodin glazbenik, član najbolje Bande na svijetu, otac najbolje djece na svijetu, muž, prijatelj, sve i svašta, ali nisam kriminalac, niti je itko u mojoj porodici kriminalac, niti je itko od mojih prijatelja kriminalac. Mi smo dame i gospoda.
Mi ne rabimo vulgarizme na javnim nastupima i istupima, a ovi, koji mene škakljaju su … i više od toga.

Ali ću se potruditi da ova sramota našeg Pravosuđa izađe na vidjelo i da više ni jedno dijete ne dobije lisice na ruke.
Ne znam kako, ali truditi ću se.
Sorry ako sam vas bacio u bad-stanje, ali … ja nisam ovo mogao zadržati za sebe. Preteško je.

Sorry još jednom.

- 09:54 - Komentari (4) - Isprintaj - #

04.07.2005., ponedjeljak

Igor Štimac- El Gracioso

Rođen 15.6.1969.

Moj glazbeni početak je bio živa idila – u Blatu, na Korčuli, sa 12 godina sam vukao bas-bubanj na kolicima u limenoj glazbi. To su i moje prve zarade – 20 DIN po sprovodu. Dok nekom ne omrkne, drugome ne osvane. Tako to ide.

Prvi Bend osnovao sam sa frendovima iz kvarta i počeo svirati bubanj pod profesorskom palicom Zdravka Tabaina, današnjim timbalerom ˝Cubisma˝. Vježbano je na njegovim ˝Pearl˝-bubnjevima plave boje. Kasnije su ukradeni. Ruka im se osušila.

Prvom plaćom kupio sam vlastite bubnjeve i to je bilo dovoljno za rad u grupi ˝Orholovsky˝. Skidale su se pjesme ˝Azre˝, ˝Ekatarine Velike˝, ˝Đavola˝ i drugih, tada, popularnih Bendova.

Desio se i prvi koncert upravo sa grupom ˝Orholovsky˝, ali ne kao bubnjar, već kao pjevač, jer nitko nije mogao dobro imitirati Johny Štulića, u Bendu, kao ja – u SKUC-u, prvog dana proljeća godine jedne Gospodnje. Da bude zanimljivije, bubanj je svirao Gonzo, gitarista Benda, naučivši svirati bubnjeve samo za taj koncert.
Uz nas, taj dan su nastupili i ˝Funky Hill˝, ˝Maxmed˝, ˝Drugi način˝. Bilo je interesantno.

U međuvremenu, glazbeno znanje sam stjecao u ZKM-u, gdje sam godinama nastupao u mjuziklima. Svirali su živi glazbenici, a ja upijao znanje kad god se moglo. Milom ili silom.

Nekoliko daljnjih godina malo sam se odvojio od glazbe i posvetio se hokeju na travi. Bilo je uspjeha, postao sam i reprezentativac Hrvatske, no ljubav prema glazbi odvela me ponovo do osnivanja još jednog Benda. Sa prijateljima Marinom i Mirom ,osnovan je bend ˝Marin i Izolirbend˝. More, Slovenija, Švica – to su bile naše destinacije gdje smo nastupali, no najvažniji nastupi su bili kao predgrupa ˝Parnom Valjku˝ u Zürichu i Lousani.

Petko i Boris, udaraljkaši iz Splita, bili su oni koji su koji su me uveli u svijet zvukova koje proizvode konge.. Tabain je, do tada, već naveliko svirao u ˝Cubismu˝ i uz njega sam vježbao timbalese i bubnjeve, no susjedima se to baš i nije dopalo.
Što i kako?
Jedini izlaz je bio zamijeniti udaraljke, pa sam nabavio svoje prve konge – pokazalo se kao pravovremeno, jer stigla je gaža u ˝Fuliru˝. Tada sam tek, malo pomnije, zavirio u glazbu porijeklom sa otoka, čiju ljepotu mogu usporediti sa mojom Korčulom – Cuba i njena glazba totalno me osvojila.

Svugdje me je bilo – na svim probama na koje sam mogao doći, nastupi sa ˝Izolirbendom˝, rad sa prijateljima iz Splita i u tom cirkuliranju, upoznao sam Zagajšaka. Papija.

Sa njim i sa zajedničkim prijateljem Mrzlim, osnovali smo ˝Havana-bend˝ - primjereno ime za ˝Havana-restoran˝ gdje smo nastupali. Taj Bend je bio preteča današnjih ˝Caimána˝, jer, nakon mnogih izmjena članova, upoznajem se sa Goranom u ˝Potepuhu˝ uz obilje piva, kako i priliči.
Paralelno sa osnivanjem ˝Caimána˝, počeo sam i živjeti od glazbe – bio sam angažiran u grupama kao što su ˝Ritmo loco˝, ˝Garcia˝, ˝Duo nos +˝.
Probe sa ˝Caimánima˝ su također krenule intenzivnije, no, zbog krutog zakona preživljavanja, više sam vremena proveo na nastupima sa ostalim Bendovima. Kada su ˝Caimáni˝ krenuli sa ozbiljnijim nastupima (pod ozbiljnijim mislim na financijski smisao, jer …. živim sam samo od glazbe), osim proba, krećem s njima i na nastupe te dobivam status stalnog člana.

I opet jedna promjena.
Prvotno sam svirao na bongosima, no dolaskom Caciquea, mijenjam bongose sa timbalesima sa početka ove moje priče – susjedi dragi, život je čudan i, ponekad, nemislosrdan, no … to je život.

Ušavši u svijet glazbe, imao sam priliku raditi sa mnogim poznatim licima naše estrade (Cetinski, grupa ˝Pozitivo˝, Ricardo – član sam njegovih ˝Prijatelja˝, ˝Garcia˝, Radolfi, i dr..) i sudjelovati u mnogim glazbenim emisijama, kao što su ˝Studio 10˝, ˝Do zvijezda zajedno˝i dr..
Osim toga, surađujem sa Big Bendom HRT-a i Revijskim orkestrom Zagrebačke filharmonije.

Kao što sam malo prije napisao, život je čudna biljka – čas je prekrasan, čas nemilosrdan i užasan.
No, jedno je sigurno – sve ovo, naravno, ne bih mogao sam.

Neka ovo ne ispadne kao kurtoazno zahvaljivanje. Ovo je … od srca.

Dakle, hvala svima koji su mi pomogli na bilo koji način i omogućili da živim od posla koji volim, bili mi podrška i utjeha. Pokušati ću nabrojiti sve, no neka mi ne zamjere oni koje sam, eto, ipak zaboravio.

Hvala Petku, Borisu, Rupi, Zdravku, Mlacki na nesebičnim i besplatnim instrukcijama, na stručnoj literaturi, video-kazetama, kao i na posuđenim instrumentima, kad još ja nisam imao svoje.

Hvala vama što sam tu gdje jesam i što uživam u svakom vašem prisustvu

Hvala ˝Caimán Verde˝-u što su takvi kakvi jesu, što uživam na svakoj svirci sa njima i što podnose sve moje break-ove u tempu i mimo njega (hoću reći, kad oni sviraju salsu, a ja odem u timbu).

Na kraju, HVALA mojoj Ivani na ogromnoj podršci i uvjeravanju da krenem onim putem koji volim, makar sam, ponekad, želio odustati.
Ona me sad gleda sa neba, ponosna je na mene, a ja u svakom tonu i pjesmi koju izvedem čujem onaj njen treptaj bisernice. To me vodi kroz svaki moj novi dan u životu.

- 13:02 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Posljednji od Caimána

Došao je red i na njega.
Možda je sudbina htjela da bude posljednji predstavljen na Blogu.

Čudna je on biljka - u stanju je producirati u čovjeku sve moguće emocije. Od onih najgorih, do onih najboljih, ali, svakako, nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Na jednom od putovanja, kad ga nije bilo, svi smo došli do jednog zaključka. Bilo je to, pa skoro, u jedan glas:

postoji li netko u glazbenom ili oko glazbenog svijeta, tko ne poznaje Štimca ili koga Štimac ne poznaje?

Kad smo pokušali doći do odgovora, bio je to trenutak tišine - čuo se samo zvuk motora (ili vapaj, kad ga ganja Teron), no odgovora nije bilo.

Pročitajte i sami što o samom sebi ima reći.

A ja?

Ono što ja mogu reći je da me je znao dovesti do ludila na probama kad uleti u priču sa potpuno nekom drugom temom. Nije više tako, priznajem i ponosan sam što je tako, jer je on dokaz da čovjek može mijenjati navike ako bude nečim inspiriran.
Pominjani break-ovi u njegovoj biografiji, polako ulaze u legendu, jer takve ulaze niti jedan udaraljkaš ne može izvesti.
Uz specifično: "Kaj je?? Di ste??"

Hej, da ne bi bilo .... to je čovjek koji je meni bez pitanja nosio instrumente dok i ja nisam nabavio svoje. Čak bi se i uvrijedio ako bih ga pitao da li će to napraviti - smatrao je to pod normalnim.
Sve što je imao od stručne literature i materijala bilo mi je bezrezervno ponuđeno.
Shvatio nas je, kad Caimáni stvarni nisu imali što za podijeliti nakon svirke i stavio sam sebe u pripremu za bolja vremena.

Čovjek, koji, kad razgovara, gleda u oči svog sugovornika, makar ga se špotalo.
Čovjek koji zna i dati, ali i primiti kritiku.

Kao i svi Caimáni.

- 12:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

03.07.2005., nedjelja

Snimka koncerta Dugmeta u Zagrebu

Jučer je bila snimka koncerta Dugmića u Zagrebu i strašno me to interesiralo.
Jest, nisam bio na koncertu i još uvijek je dilema u mojoj glavi da li sam trebao ili nisam trebao ići, no to nije tema o kojoj sam htio post.

Paralelno sa snimkom na RTL-u je bilo Splitski festival. Sad je, ono, upitnik: kakve sad to veze ima?

Ima.
Oba su bila sa live-glazbenicima, znači, bez matrica. Jedina razlika je broj ljudi, tj. prostor održavanja.

Splitski festival radili su glazbenici koji non-stop sviraju, ali striktno zapisane note, razglas je bio prilagođen prostoru.
Dugme je imalo klapu Nostalgija, Dragačevske trubače, dvije Ladarice, gudače – respektabilno.

Koja je razlika?
Sjećate se Ricardovog koncerta u Boogaloo-u ? Znači, to je treći primjer.

Razlika je u razglasu.

Ono što je pokvarilo koncert Ricarda i Dugmeta (na sva tri koncerta, koliko sam čuo) je razglas.

Ricardov koncert nisam slušao (i u Tvornici je imao problema i o tome sam pisao), no ovo na Maksimirskom stadionu je ipak trebalo biti vrhunski. Žalibože truda i vježbanja i uigravanja kad sve to uništi netko za tonskim pultom.

Ponekad mi znamo biti, s oproštenjem, picajzlasti i gnjaviti tonca, svako malo netko od nas silazi sa stage-a kako bi čuo što se to dobiva vani, mada to nije naš posao. Zasigurno nije, no jest naš nastup i ako ga uništi neko čudno uho, bude nam krivo.

Na Dugmetovom koncertu su, kako spomenuh, bili Dragačevci, i, koliko sam čuo po dionicama, imali su važnu ulogu u koncertu, a van se čuo poneki instrument, poneki i previše, neki i nikako. Baš sam pratio.
Klapa Nostalgija???
Takvi vokali (imao sam priliku s njima i svirati na jednoj zamjenskoj gaži) – mrak, a nigdje ih nije bilo. Ima ih oko 10 – neka me se ispravi ako nije točno – a tek se tu i tamo naziralo da nešto pjevaju.

Tako je bilo i na Ricardovom koncertu, a nije bio na Maksimiru, nego u zatvorenoj prostoriji za 1000 ljudi, zar ne?

Zato pazite na to u Rovinju.

Ono što je još bilo interesantno za Caimáne, je izmjena glazbenika.
Koncert je otvorio Islamović, koji je glazbeno aktivan i ima glas kakav ima, ali upjevan.
Nakon njega dolazi Tifa, koji je nekad pjevao. Sada pjevucka – još bi možda pomoglo kad bi izvadio kaugumu dok ima nastup. OK, tu ima faktora raznih i sigurno je bitno tko je aktivan, a tko ne, no, baš između je Bebek.
Kao i Tifa, nije u formi kao prije i ne može kao prije, ali daje maksimum. Ne glumi. Zna tko je i što može, no želi dati svoj doprinos maksimalno.
Dapače, ne znam u kojoj pjesmi, vidio sam da mu se grlo steglo, želio je proizvesti jedan ton, a grlo neda – dovraga, točno sam osjetio kakva je to muka, jer se meni to par puta desilo. Taj ton, ... tu, ...., sada ..., ..... MORA,.... a ne ide!!! Fujjjjj. A za 10 minuta, kad više ne treba – e onda ide. AAAHHHHH.

To me je zasmetalo – pristup koncertu na koji je došao toliki broj ljudi. Taman i da je bilo manje, nema veze. Oni koji su došli, došli su zbog njih, a nekima je to bilo i svejedno.

Čulo se to i na bubnjevima.
Odavno je Điđi Jankelić meni bio pojam bubnjara koji, možda, nije svjetske kvalitete, no u njegovoj svirci ima strahovito puno mašte, nepredviđenih udaraca, ali na mjestu. Koristi sve što ima i bubnjevi mu ne služe za ukras, a palice za milovanje
Propjevali su kad je on sjeo za njih i nisu više bili negdje, tamo, u pozadini, tek toliko da se zna time, kao u izvedbi Vukašinovića.
Zato je, pri svakom interview-u, Vukašinović bio svakom loncu poklopac i pun samoreklame. Ježi ga – da je takav i glazbenik, ....

Najbolji je bio bis sa jednom gitarom i sva tri pjevača – nije komplicirano za ozvučiti, čuo sam, konačno, i Nostalgiju, saks (ne znam ime saksofonisti) je odsvirao dionice od kojih dlačice skaču u zrak, .... jaoooo, na pozornici je zavladala opuštena atmosfera, koja je vadila sve emocije kod publike.

Proživljavao sam s njima sve situacije na pozornici. To mogu, jer sam i ja gore. Je, fulalo se, ponegdje krivo upalo, pa se čupalo. Koliko se god pripremaš, uvijek se nešto nepredviđeno može desiti. Dovoljan je mali pad koncentracije iz bilo kojeg razloga.

Ovi u Splitu sviraju po notama i odstupanja nema, nema nikakve improvizacije, nema uvlačenja publike niti komunikacije s njom. Takav je to tip nastupa.

Kod Dugmeta je to nastup nakon toliko godina, samostalni koncert, izvođenje pjesama koji tolike generacije poznaju. Poznaje se svaki aranžman do u ton i svako odstupanje se zamijeti.

Ono, o čemu mi znamo međusobno diskutirati nakon naših svirki – sve sam vidio na ovom koncertu i učim. Govorili su mi to moji najžešći kritičari u Bandi, no čovjek, a rekoše mi da spadam u tu porodicu, je čudna biljka i treba mu, ponekad, .... da shvati.

Znam jedino da među nama nema Tife, da na udaraljkama imamo Điđija pa na neku potenciju, da je na basu Pravdić (ne po instrumentu, već po pristupu izvođenja– miran i točan), da je za violom cijeli gudački orkestar u jednom čovjeku (po bogatstvu izvođenja - ne po zbrojenim godinama onih mladića i djevojaka na Maksimiru). :-))
Mi ostali se možemo, zato, opustiti i prepustiti mirno glazbi i dati svoj maksimum.
I svi dajemo svu strast koju posjedujemo.

Nemojte misliti da sam uobražen.
Nije mi bila namjera uspoređivati Dugme i Caimáne.
Daj Bože da postignemo i frtalj (e sad me zanima, znate li koliko je to ¨frtalj˝ - recimo ˝frtalj dva˝) onoga što su oni uspjeli.
Ne, gledao sam i uspoređivao kao glazbenik na stage-u, jer mi je taj osjećaj isti – ma koliko publike bilo.

Da li je jako bezobrazno ako kažem kako sam dobio želju da sam s njima na stage-u i da im udahnem malo adrenalina? Valjda nije.

I valjda nisam jedini, jer sa tom sam glazbom odrastao, budi emocije i vuče ... da se i pogine na stage-u, ako treba.

Povijest je to.
Probuđena.

No, sa istim emocijama proživljavam i proživljavamo cubanu.

Budućnost je to.
Naša.

Zato sam sretan što smo Banda i na stage-u i privatno – na istoj valnoj dužini.

I što imamo svoju publiku kojoj nedostajemo.

Za sada malu, ali raste i biti će je sve više.

Sigurno.

- 13:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>