Jučer je bila snimka koncerta Dugmića u Zagrebu i strašno me to interesiralo.
Jest, nisam bio na koncertu i još uvijek je dilema u mojoj glavi da li sam trebao ili nisam trebao ići, no to nije tema o kojoj sam htio post.
Paralelno sa snimkom na RTL-u je bilo Splitski festival. Sad je, ono, upitnik: kakve sad to veze ima?
Ima.
Oba su bila sa live-glazbenicima, znači, bez matrica. Jedina razlika je broj ljudi, tj. prostor održavanja.
Splitski festival radili su glazbenici koji non-stop sviraju, ali striktno zapisane note, razglas je bio prilagođen prostoru.
Dugme je imalo klapu Nostalgija, Dragačevske trubače, dvije Ladarice, gudače – respektabilno.
Koja je razlika?
Sjećate se Ricardovog koncerta u Boogaloo-u ? Znači, to je treći primjer.
Razlika je u razglasu.
Ono što je pokvarilo koncert Ricarda i Dugmeta (na sva tri koncerta, koliko sam čuo) je razglas.
Ricardov koncert nisam slušao (i u Tvornici je imao problema i o tome sam pisao), no ovo na Maksimirskom stadionu je ipak trebalo biti vrhunski. Žalibože truda i vježbanja i uigravanja kad sve to uništi netko za tonskim pultom.
Ponekad mi znamo biti, s oproštenjem, picajzlasti i gnjaviti tonca, svako malo netko od nas silazi sa stage-a kako bi čuo što se to dobiva vani, mada to nije naš posao. Zasigurno nije, no jest naš nastup i ako ga uništi neko čudno uho, bude nam krivo.
Na Dugmetovom koncertu su, kako spomenuh, bili Dragačevci, i, koliko sam čuo po dionicama, imali su važnu ulogu u koncertu, a van se čuo poneki instrument, poneki i previše, neki i nikako. Baš sam pratio.
Klapa Nostalgija???
Takvi vokali (imao sam priliku s njima i svirati na jednoj zamjenskoj gaži) – mrak, a nigdje ih nije bilo. Ima ih oko 10 – neka me se ispravi ako nije točno – a tek se tu i tamo naziralo da nešto pjevaju.
Tako je bilo i na Ricardovom koncertu, a nije bio na Maksimiru, nego u zatvorenoj prostoriji za 1000 ljudi, zar ne?
Zato pazite na to u Rovinju.
Ono što je još bilo interesantno za Caimáne, je izmjena glazbenika.
Koncert je otvorio Islamović, koji je glazbeno aktivan i ima glas kakav ima, ali upjevan.
Nakon njega dolazi Tifa, koji je nekad pjevao. Sada pjevucka – još bi možda pomoglo kad bi izvadio kaugumu dok ima nastup. OK, tu ima faktora raznih i sigurno je bitno tko je aktivan, a tko ne, no, baš između je Bebek.
Kao i Tifa, nije u formi kao prije i ne može kao prije, ali daje maksimum. Ne glumi. Zna tko je i što može, no želi dati svoj doprinos maksimalno.
Dapače, ne znam u kojoj pjesmi, vidio sam da mu se grlo steglo, želio je proizvesti jedan ton, a grlo neda – dovraga, točno sam osjetio kakva je to muka, jer se meni to par puta desilo. Taj ton, ... tu, ...., sada ..., ..... MORA,.... a ne ide!!! Fujjjjj. A za 10 minuta, kad više ne treba – e onda ide. AAAHHHHH.
To me je zasmetalo – pristup koncertu na koji je došao toliki broj ljudi. Taman i da je bilo manje, nema veze. Oni koji su došli, došli su zbog njih, a nekima je to bilo i svejedno.
Čulo se to i na bubnjevima.
Odavno je Điđi Jankelić meni bio pojam bubnjara koji, možda, nije svjetske kvalitete, no u njegovoj svirci ima strahovito puno mašte, nepredviđenih udaraca, ali na mjestu. Koristi sve što ima i bubnjevi mu ne služe za ukras, a palice za milovanje
Propjevali su kad je on sjeo za njih i nisu više bili negdje, tamo, u pozadini, tek toliko da se zna time, kao u izvedbi Vukašinovića.
Zato je, pri svakom interview-u, Vukašinović bio svakom loncu poklopac i pun samoreklame. Ježi ga – da je takav i glazbenik, ....
Najbolji je bio bis sa jednom gitarom i sva tri pjevača – nije komplicirano za ozvučiti, čuo sam, konačno, i Nostalgiju, saks (ne znam ime saksofonisti) je odsvirao dionice od kojih dlačice skaču u zrak, .... jaoooo, na pozornici je zavladala opuštena atmosfera, koja je vadila sve emocije kod publike.
Proživljavao sam s njima sve situacije na pozornici. To mogu, jer sam i ja gore. Je, fulalo se, ponegdje krivo upalo, pa se čupalo. Koliko se god pripremaš, uvijek se nešto nepredviđeno može desiti. Dovoljan je mali pad koncentracije iz bilo kojeg razloga.
Ovi u Splitu sviraju po notama i odstupanja nema, nema nikakve improvizacije, nema uvlačenja publike niti komunikacije s njom. Takav je to tip nastupa.
Kod Dugmeta je to nastup nakon toliko godina, samostalni koncert, izvođenje pjesama koji tolike generacije poznaju. Poznaje se svaki aranžman do u ton i svako odstupanje se zamijeti.
Ono, o čemu mi znamo međusobno diskutirati nakon naših svirki – sve sam vidio na ovom koncertu i učim. Govorili su mi to moji najžešći kritičari u Bandi, no čovjek, a rekoše mi da spadam u tu porodicu, je čudna biljka i treba mu, ponekad, .... da shvati.
Znam jedino da među nama nema Tife, da na udaraljkama imamo Điđija pa na neku potenciju, da je na basu Pravdić (ne po instrumentu, već po pristupu izvođenja– miran i točan), da je za violom cijeli gudački orkestar u jednom čovjeku (po bogatstvu izvođenja - ne po zbrojenim godinama onih mladića i djevojaka na Maksimiru). :-))
Mi ostali se možemo, zato, opustiti i prepustiti mirno glazbi i dati svoj maksimum.
I svi dajemo svu strast koju posjedujemo.
Nemojte misliti da sam uobražen.
Nije mi bila namjera uspoređivati Dugme i Caimáne.
Daj Bože da postignemo i frtalj (e sad me zanima, znate li koliko je to ¨frtalj˝ - recimo ˝frtalj dva˝) onoga što su oni uspjeli.
Ne, gledao sam i uspoređivao kao glazbenik na stage-u, jer mi je taj osjećaj isti – ma koliko publike bilo.
Da li je jako bezobrazno ako kažem kako sam dobio želju da sam s njima na stage-u i da im udahnem malo adrenalina? Valjda nije.
I valjda nisam jedini, jer sa tom sam glazbom odrastao, budi emocije i vuče ... da se i pogine na stage-u, ako treba.
Povijest je to.
Probuđena.
No, sa istim emocijama proživljavam i proživljavamo cubanu.
Budućnost je to.
Naša.
Zato sam sretan što smo Banda i na stage-u i privatno – na istoj valnoj dužini.
I što imamo svoju publiku kojoj nedostajemo.
Za sada malu, ali raste i biti će je sve više.
Sigurno.
Post je objavljen 03.07.2005. u 13:44 sati.