Došao je red i na njega.
Možda je sudbina htjela da bude posljednji predstavljen na Blogu.
Čudna je on biljka - u stanju je producirati u čovjeku sve moguće emocije. Od onih najgorih, do onih najboljih, ali, svakako, nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Na jednom od putovanja, kad ga nije bilo, svi smo došli do jednog zaključka. Bilo je to, pa skoro, u jedan glas:
postoji li netko u glazbenom ili oko glazbenog svijeta, tko ne poznaje Štimca ili koga Štimac ne poznaje?
Kad smo pokušali doći do odgovora, bio je to trenutak tišine - čuo se samo zvuk motora (ili vapaj, kad ga ganja Teron), no odgovora nije bilo.
Pročitajte i sami što o samom sebi ima reći.
A ja?
Ono što ja mogu reći je da me je znao dovesti do ludila na probama kad uleti u priču sa potpuno nekom drugom temom. Nije više tako, priznajem i ponosan sam što je tako, jer je on dokaz da čovjek može mijenjati navike ako bude nečim inspiriran.
Pominjani break-ovi u njegovoj biografiji, polako ulaze u legendu, jer takve ulaze niti jedan udaraljkaš ne može izvesti.
Uz specifično: "Kaj je?? Di ste??"
Hej, da ne bi bilo .... to je čovjek koji je meni bez pitanja nosio instrumente dok i ja nisam nabavio svoje. Čak bi se i uvrijedio ako bih ga pitao da li će to napraviti - smatrao je to pod normalnim.
Sve što je imao od stručne literature i materijala bilo mi je bezrezervno ponuđeno.
Shvatio nas je, kad Caimáni stvarni nisu imali što za podijeliti nakon svirke i stavio sam sebe u pripremu za bolja vremena.
Čovjek, koji, kad razgovara, gleda u oči svog sugovornika, makar ga se špotalo.
Čovjek koji zna i dati, ali i primiti kritiku.
Kao i svi Caimáni.
Post je objavljen 04.07.2005. u 12:59 sati.