CAffeine

petak, 22.02.2008.

KOLOPLET KONCERTNIH CRTICA (MAMBO KURT, MOVIE STAR JUNKIES, FEELING OF LOVE, NOMEANSNO)

Jedno jutro sam se probudio, pustio demona iz crijeva i osjetio se nekako nostalgičnim za svojim počecima na blogu kad sam isključivo pisao recenzije koncerata. Demon se ionako više neće vratiti pa ko ga jebe, ali to što ja već dugo nisam napisao recenzije ne znači da sam prestao ići na koncerte. Daleko od toga. To je kao kad se nepopravljivog džanera pita da li se još bode. U jednu ruku da, u drugu ruku ne.

Ja se, priznajem, još uvijek bodem, ništa manje nego prije, a što se više bodem, odnosno idem na koncerte to mi bolje postaje, pa koji je smisao prestajanja? Osim toga, ja se poslije svog uboda osjećam daleko zdravije nego jedan ofucali džanki s Trešnjevke. Istina je da malo bole uši, ali što da se čuvam kad ću ionako biti gluh ko top sa svojih 70 godina. Ako ih doživim.

Daklem, idemo redom. Mambo Kurt ponovo među Hrvatima, zajedno sa svojom disco-kuglom, stagedivingom , sintisajzerom čija jadna klavijatura trpi takve simpatično-kretenske ispade kakva Huljićeva ne može niti neeće poslije dvadesetak godina pojedenih estradnih govana. Mambo je definitvno netko koga bih doveo da mi svira svatove, samo kad bih bio siguran da mi rodbina zna sav tekst od Slayerove „South Of Heaven“ ili „Bombtrack“ od upokojenih RATM. Znači da bih ga doveo vjerojatno nikad, ali lijepo je znati da postoji još jedna osoba na ovoj planeti, uz Weird Al Yankovica dakako koja će bez imalo srama oskvrnuti najveće momačke hitove tipa „Enter Sandman“ ili „Killing in the Name of….“ I napraviti od njih disco-trash uz koji se čak može i plesati, istina, jedino kokošji ples ili pijano bauljanje, ali uz ovakvu simpatičnu sprdačinu nema straha da se itko obruka pred suprotnim spolom, jer je bruka ono što se traži.. Dakle, ko je dobro raspoložen i nije prepijan, možda doživi kakav slučajni i sumnjivi vizualni kontakt sa suprotnim spolom, što je Mambo Kurtu krajnji cilj. Da se ljudi, vole, druže, piju i razmnožavaju i da se, dok to rade, dobro osjećaju.


Mambo kasapi "South Od Heaven" od Slayera

Daklem, ako kojim slučajem Mambu ikad bude dojadio sintisajzer i disco-kugla, pa se baci u političke vode, garantiram da bi idelano zamjenio don Antu Bakovića u unaprijeđenju politike povećanja nataliteta.

Ja mu to od sveg srca želim.

Druga doza mojeg uboda isporučena je u vidu talijanskih rasturača zvanih Movie Star Junkies te njihovih francuskih pajdaša po buci zvanih Feeling Of Love. Imena mi, kao vjerojatno i vama koji ovo čitate nisu značila apsolutno ništa, tako da iz tog razloga nisam očeklivao apsolutno ništa, ali sam se ubrzo pokajao. Zbog očekivanja ničega.

Mladi momci i cure su došli mali kasno ali uprkos tome, silovito razvaljivali instrumente te bubnjiće. Bubnjevi su bili zategnuti za mlaćenje, gitare frizirane na distorziji za dva-tri parajuća akorda a sintisajzer je slobodno mogao imati samo dvije tipke za „ŽŽŽŽŽŽ“ i „RRRRRRR“. Ostale tipke mu nisu bile ni potrebne. Rezultat je bilo skakanje nekolicine prisutnih te poneka klimajuća glava, što je bilo začuđujuće, jer mi nije jasno kako netko može doći na ovakav koncert i stajati riskirajući trbobolju, jer ovakva muzika jednostavno tjera na trzanje i skakanje. No, šta ćemo, različita su mnijenja, netko dolazi na koncerte da bi se ispraznio a netko da bi patio. Ja spadam u ovu prvu grupu.


Movie Star Junkies (kažedu Blues Punk)

U svakom slučaju obadva benda su zoran pokazatelj kako uopće ne treba znati svirati da bi se došlo u tamo neku hrvatsku birtiju i dobro zabavilo. Potrebna su dva vrlo šizeća tona koji ubadaju u kičmu, volja i pozitivna energija te na kraju koji udarac tekilom ili pivom. Dan poslije nakon koncerta sam s lakoćom sam letio po gradu s finim toplim zujanjem u ušima.

Kad smo kod zujanja ne mogu izdržati a da se ne spomenem koncerata NoMeansNo prije kojih dva mjeseca u KSETu, a pogotovo onoga prvog koji se desio usred radnog tjedna, u neki bezvezni utorak.
Nemam potrebe da kao i većina filozofiram o nespojivosti njihove dobi i njihove muzike, ali bogme imam jebenu potrebu da prenesem na papir bar dio tog…nečega za koje ne mogu naći pravu riječ.

Ljudi, idite na NoMeansNo. Čak i ako slušate Ninu Badrić, Magazin, ŠkoDu LiŠku-a*, srednjevjekovne korale ili Mitra Mirića. Idite, obucite bijele košulje, objesite zlatne lance, obucite špic-papke, dođite goli, s djetetom ili bez, pijani, trijezni, ćoravi, ćopavi, mutavi, smotani, ili u odijelu, s aktovkom, kakvi god….samo ih dođite vidjeti da poslije možete pričati unucima da ste vidjeli majstore.

„Ne znači Ne“ sviraju nekih tridesetak godina, imaju svojih 15-tak nosača na kojima su zabilježili svoje mračne i svjetle trenutke koji se radi lakšeg razumijevanja najlaičkije mogu nazvati progresivni punk rock, iako punk rock i progresivno ne mogu stajati zajedno ni u najluđoj noćnoj mori Rockyja Erikssona.

Progresivno je za mene uvijek bila blaža riječ za pretjerano isfuravanje sviračkog umijeća, što odmah povlači za sobom apsolutni nedostatak melodije, refrena, glave i repa, i uopće ikakvog smisla osim težnje da se čitav pjesmu pretvori u 10-minutno sviranje kurcu samom sebi i još 10 ljudi koji se diče svojim klasičnim glazbenim obrazovanjem u europskiim metropolama . Nemam ja ništa protiv jazza, ali ne volim kad se nizanje ljestvica i brzi rad prstiju koje može naučiti svaka iole upornija šuša, zove skrivenim talentom…

Kod ovih Kanadskih drvosječa iz Vancouvera punk-rock stoji za žestoku i prljavu mladalačku energiju kojom isijavaju na stageu,a progresivno stoji zbog nedostatka riječi kojom bi se opisale iznenadne matematičke promjene ritma zbog kojih svršavaju svekoliki noiseri. Pjesme im variraju od ramonesoidnih-zajebantskih poskočica, preko bolnih parajućih ispovjedi do moćnih dizalica koje gutaju svojim valjajućim zvukom.

"Give me the Push"

Pritom nijedan od trojice niti jednog trenutka ne odskače iz stroja, već se zajedno uklapaju kao jedinstven organizam, troglavo čudovište koje će paliti stageve širom svijeta, nadam se, još dugo, dugo vremena.

Davno su NoMeansNo mogli postati ljigava „oh-tako-mi-je-teško-i-nitko-me-ne-razumije“ komercijala, ali kako se čini, njima je ipak više stalo do toga da sviraju po nekakvim KSETovima u zemljama u tranziciji. Ali da ne rade to što rade, ne bi bili zdravi i debeljuškasti pedesetogodišnjaci s mladalačko-luđačkim sjajem u očima čija karizma ne jenjava ni nakon tridesetak godina aktivnog sviranja.

Zato, živjeli koncerti, prokislo pivo i probijanje kroz znojnu rulju!

P.S. snimke nisu iz KSET-a već izvučene iz širokih prostranstava JuTubeta

*ŠkoDu LišKu = Duško Kuliš

utorak, 19.02.2008.

BOGOMOLJKA DIO ČETIRI – U kojem se govori o tome kako zlo za sebe uvijek misli da je dobro, ali se ne govori zašto

Ilija joj uzvrati nespretno ali iskreno, pa se odmakne. Ona ga čvrsto uhvati za rame, tako da Ilija osjeti njene duge lakirane nokte kroz mišicu na kosti i krene ga ljubiti jezikom, onako kako to rade u kinu, na platnu. Ruke mu se, pokrenute nevidljivim mehanizmom same podignuše i pritisnu njeno toplo tijelo na sebe. Dženisa ga uhvati za potiljak, i klekne tako da je sad bila više od njega . Ilija stavi ruku iza leđa da održi ravnotežu, a onda oboje padnu, ona na njemu potpuno prepuštena kao da leži na nekom velikom madracu. Ruka joj plazi po Ilijinim prsima i malo-pomalo, dok si rekao seks, već je bila na njegovom međunožju. Ležao je i pustio se njenim malim vještim prstićima, uplašen ali sretan. Činilo mu se kao da mu se rebra otvaraju i primaju njenu toplinu u sebe dok se Dženi naslađivala mjeseći mu muda.

Cijela škola brujala je o o tom smotanom grmalju i o njegovim spektakularnim padovima na satima fiskulutre. Jesi čuo kako je glavom izvalio stropni štok na ulazu u svlačionicu? A ono kako je pukao razboj dok je visio na njemu, pa kako je na strunjači ostala rupa od njegovog dupeta? Ili kako je Alagićev mali završio na šivanju nakon što ga je Ilija pregazio na rukometu? Priče su išle od usta do usta i po sistemu gluhih telefona bile su krpane, brisane i mješane jedna s drugom, da bi se bezmalo pretvorile u viceve . Ali jedna je priča ostajala uvijek ista, nepromjenjena, a započinjala je s istom rečenicom: „Ej, jesi čuo (čula) za Iliju? Ima momak s čim gaće ispuniti…“ Dočim je to čula, Dženisa je počela gledati Iliju na hodniku za vrijeme velikih odmora. Taj antravi* dobri sin zbilja je bio grdosija u svakom pogledu. Crna čupava kosa na ogromnoj duguljastoj glavi, ramena kao u kipova palih boraca, a ruke i noge kao mlada stabla od bagrema. A sva je prilika da mu je i onaj skriveni ud veći od prosječnog, mislila je Dženisa.

Onda ga je onako neiskvarenog polako počela salijetati na školskim hodnicima, zabacivati frčkavom kosom, nuditi mu žvake i cigare. Polako je plela svoje mreže , dok je raja u školi tračala i šuškala i izmišljala priče. Dženi je već poodavno u njihovim očima bila školska kurvica, no nikako im nije bilo jasno šta traži s tim mutavim medvjedom koji nikad nije bio niti blizu žene, osim svoje majke. Ali nije Dženisa bila toliko radodajka koliko je bila odraslija od svojih vršnjaka i koliko je već tada znala šta joj duši valja.

Prvi poljubac pade u slastičarni, a već idući dan Ilijin babo, vječito u strahu od raznoraznih unutarnjih neprijatelja upita sina da jel istina ono što komšiluk priča o njemu i maloj ciganki, kćeri Beče Drugog Radanovskog, među Ciganima znanog kao Rambo Četiri, ciganskog mesara i talijanskog kuma? Jedva se Ilija nekako iskobeljao iz opasne situacije, napravivši se blesav isto kao kad je stari par puta na njemu namirisao dim cigarete.

-Ma jooook….Ona stalno nešto oće, dosadna je, prati me ko furija, ba, pusti je…-

-Slušaj sinko, ako ja čujem da si spleo s tom malom đaltarom*, ne dolazi mi na oči. Šta meni treba da mi u ovim godinama rođeno dijete sad dovodi zlo ukuću? -

-Ko ti je to reko, bogati? Da nisu ove babe iz zgrade otpreko što vazda sjede pod šljivom na klupicama i povazdan toroču* i kafenišu? Jedna ćorava ko kokoš, druga gluva ko top, a treća u kolicima? -

-Ne znam ja ništa, znam šta sam čuo!-

-Ma stari, ne bi ja sa cigankom, nema teorije! Jesti normalan?-

-Čuvaj se Ciganki, sinko! Ak baci sihre* na tebe, neće te više ni Bog spast!-

-Ma kake bolan, sihre! To je za babe i đedove ….-

Ilija i Dženi su se poslije toga nastavili viđati potajno na vikendici njenog starog koji je previše bio zauzet svojim konjima da pazi što mu radi jedna od šest srednjih kćeri.

A dok su se njih dvoje znojili na bockavoj travi, i dok se Dženisa vrtila kao balerina na Ilijinom kurcu, bogomoljka je grebla svojim prednjim nožicama po čaši u koju su je zarobili i polako rikavala od nedostatka zraka..



Pojašnjenja manje poznatih pojmova:

antrav - stupanj više od smotan, iliti u dvije riječi hodajuća katastrofa. Osoba koja nehotično može polomiti nakovanj ili potopiti prekooceanski brod.

sihre - Iliti sihire. Svojevrsna crna magija u islamu rasprostranjena u ruralnim dijelovima BiH, najčešće korištena od strane osvetoljubivih i ljubomornih osoba koje žele na predmet svoje mržnje navući nesreću ili kletvu. Dosta ljudi u BiH i dan danas nepoznate bolesti pripisuju sihirama.

đaltara - sinonimi: drapačoza, fufara, mahaluša... mlađa nimfomanka bez smisla i stila ...Da se zaključiti iz konteksta. Izraz potiče iz Sarajeva, a Tuzlaci vjerojatno imaju neki svoj izraz za koji ne znam. Vrlo vjerojatno je da sam promašio koje slovo.

torokati - babe kad piju kavu iz ogromne džezve onda toroču. Jedno bez drugoga ne ide. Dakle, svaka mlati svojom protezom a jedna drugu ne slušaju.

ponedjeljak, 11.02.2008.

BOGOMOLJKA DIO TRI – u kojem se govori što se to onomad dogodilo u Tuzli

Bilo je to na vikendici njenog starog, doborostojećeg Cigana koji se obogatio na krivotvorenju rodovnika posavskih konja i njihovoj prodaji talijanskoj mesnoj industriji koja je od njih radila odlične mortadele salame.

Ležali su na travi, držali se za ruke, žmirili te kihali od Sunca, i smijali se kao dvoje djece koje su prvi put došli u cirkus. Pojeli su sav „kroki“, popili skoro dvije litre kole, legli na livadu pored stola i podrigivali. Na stolu je bio simpatični nered neopranih plastičnih čaša i mrvica od krokija.

-Idemo na Crvenu Jabuku večeras!- reče ona.

-Ja neću...- reče on odsutno.

-Što?-

-Ne pusti me babo. Kaže da je to muzika za klošare.-

-Pa šta ak te ne pusti? Kažeš lijepo da ideš spavat, zaključaš se usobu, ugasiš svjetlo, obučeš se, izađeš kroz prozor i eto te kod mene .-

-Ne znaš ti mog babu, Dženi. Taj kad nešto kaže, onda to mora bit tako, il će radit šamari.-

-Ti da se bojiš šamara? Pa vid se kolki si, jebote.-

-Nemoj psovat, bona, ne volim kad psuješ. Ti si cura, ne stoji ti.-

-Pa mora neko, kad već ti nećeš. Pa vid se, ima te skoro metar i devedes, osamdes kila ti samo u rukama, a bojiš se da će ti babo spucat šamar.-

-Ne bojim se toga, nego...-

-Nego čega?-

Htjedne nešto reći pa naglo zašuti.

-Ma čega bolan?-

-A šta ak nas neko vidi skupa, pa kaže mojima? Šta onda, a? Odma će me poslat kod đeda na raport, a onda sam naograiso. Ne gine mi vojna škola u Prištini….-

-Pa šta ak nas vide skupa?-

-Ma znam, al ne razumiješ ti to...To ti je....-

-Misliš ti Bosanac, a ja Ciganka? Jel to?-

Ilija je pogleda.

-E jes, baš to. Neću samo ja najebat...-

Ona sjedne i krene odsutno prčkati prstom po travi.

-Dženi.-

-Mm?-

-Jel se ljutiš?-

-Jok-

-Pa što si onda ters?-

-Ma teško je. Ne b ti to razumio.-

-A što to?.-

-Ma pusti…-

-Šta, bona, pusti? Ja teb kažem moje a ti men svoje nećeš…Koji je to fazon?-

Dženi pošuti još malo pa reče:

-Oće babo da me uda.-

Ilija pozeleni od šoka.

-A!!? S četrnajs godna da te uda?!!!Pa jel on ikolko normalan!?-

-E moj ilija, Tako to ide kod nas Cigana. Čim dofatiš četrnajstu, ajmo....-

-Nisam to znao.-

-Eto, sad znaš.-

-A za koga, bogati?-

-Ne znam ko je momak. Neki iz Goražda, stari mu zlatar, šta li....-

Ušute oboje. Ilija sjedne i zagleda se u travu. Osjetio se okružen sa svih strana. Zažmiri načas i vidi sebe kako pravi sklekove s rukama do zglobova u blatu dok iznad njega dreždi njegov djed oficir krvavih očiju s bunjevačom u ruci. Vidio je namrgođenog oca kako se dere, lomi pokućstvo i urla najgore prostote dok stakla prozora drhte od njegovog poderanog i hrapavog glasa. Vidio je onda komšinicu Senu na ulici kako s gađenjem odvraća pogled od njega kao od šugavog kera lutalice. Od te misli ga gotovo zaboli stomak.

Značilo je to, da više neće imati kod koga bježati ako starom dođe žuta minuta kao dosad. Baba Sena se sijaset puta pokazala kao majka i kao baka, primivši ga objeručke kao svoje dijete jer svojih nije imala. To da ga stari i djed našamaraju i ispsuju na pasja kola još je nekako i mogao podnijeti, ali gubitak jedne dobre duše kao što je komšinica Sena bi ga razorio. Nije znao mrzi li i ona Cigane s jednakim žarom kao i njegov stari ili njegov djed. Ili još gore.

U mraku zatvorenih očiju Ilija počne zamišljati kako on i Dženi sjedaju na vlak i odlaze u nepoznatom pravcu, ostavljajući komšiluke pune mržnje i ljutnje. Tada mu se i hrabrost počela vraćati.

-Ma znaš šta, ko im jebe mater, ajmo mi na taj koncert. Zajedno.- prekide Ilija muk i uzme je za ruku.

U tom trenutku iz trave iskoči nešto veliko i zeleno nalik na skakavca. Dženisa refleksivno ispruži ruku i zgrabi velikog insekta. Bila je to bogomoljka.

Spretno ju je uhvatila za krila, tako da je kukac bespomoćno mlatio prednjim nogama i grizao zrak oštrim mandibulama.

-Vidi.- reče ona

-Vidim.-reče Ilija a pogled mu sutup kao u djeteta koje gleda crtiće.

-Znaš li ti da bogomoljka toliko voli svog momka da mu u žaru ljubavi odgrize glavu?- reče Dženisa a tamnosmeđe krupne oči joj se zakrijese ko dva opala.

Ilija uhvati njen pogled i tijelo mu stresu trnci. Izvana se to slabo vidjelo, jer trebalo je mnogo više da bi se zatrese ta gromada, ali on je to iznutra itekako osjetio.

Dženi ispruži ruku s kukcem prema njemu, a Ilija ništa. Samo sjedi i zuri kao tele.

-Šta s se ukipio bolan? De skin tu čašu sa hastala da je zarobimo.-

Ilija se trzne iz hipnoze. Dadne joj čašu, Dženisa baci bogomoljku u nju, pokrije je rukom i stavi na stol. Bogomoljka nakrivi glavicu pa krene grebati svojim prednjim nožicama po staklu. Gledao je u bogomoljku taj jedan kratak trenutak, a onda ga Dženisa iznenada povuče kraj sebe. Ilija sjedne na zemlju kao vreća.

Zapalila je cigaretu.

-Oćeš i ti men tako?- upita je Ilija

-Što?-

-Pa oš mi otepst glavu kad se uzbudiš?- opet će on stidljivo.

Dženisa ga pogleda, stisne usne i opali se smijati. Ilija se nasmije za njom
-Aj ne seri…- reče Dženisa, otpuhne dim , pa mu da nevini poljubac u usta.