CAffeine

petak, 22.02.2008.

KOLOPLET KONCERTNIH CRTICA (MAMBO KURT, MOVIE STAR JUNKIES, FEELING OF LOVE, NOMEANSNO)

Jedno jutro sam se probudio, pustio demona iz crijeva i osjetio se nekako nostalgičnim za svojim počecima na blogu kad sam isključivo pisao recenzije koncerata. Demon se ionako više neće vratiti pa ko ga jebe, ali to što ja već dugo nisam napisao recenzije ne znači da sam prestao ići na koncerte. Daleko od toga. To je kao kad se nepopravljivog džanera pita da li se još bode. U jednu ruku da, u drugu ruku ne.

Ja se, priznajem, još uvijek bodem, ništa manje nego prije, a što se više bodem, odnosno idem na koncerte to mi bolje postaje, pa koji je smisao prestajanja? Osim toga, ja se poslije svog uboda osjećam daleko zdravije nego jedan ofucali džanki s Trešnjevke. Istina je da malo bole uši, ali što da se čuvam kad ću ionako biti gluh ko top sa svojih 70 godina. Ako ih doživim.

Daklem, idemo redom. Mambo Kurt ponovo među Hrvatima, zajedno sa svojom disco-kuglom, stagedivingom , sintisajzerom čija jadna klavijatura trpi takve simpatično-kretenske ispade kakva Huljićeva ne može niti neeće poslije dvadesetak godina pojedenih estradnih govana. Mambo je definitvno netko koga bih doveo da mi svira svatove, samo kad bih bio siguran da mi rodbina zna sav tekst od Slayerove „South Of Heaven“ ili „Bombtrack“ od upokojenih RATM. Znači da bih ga doveo vjerojatno nikad, ali lijepo je znati da postoji još jedna osoba na ovoj planeti, uz Weird Al Yankovica dakako koja će bez imalo srama oskvrnuti najveće momačke hitove tipa „Enter Sandman“ ili „Killing in the Name of….“ I napraviti od njih disco-trash uz koji se čak može i plesati, istina, jedino kokošji ples ili pijano bauljanje, ali uz ovakvu simpatičnu sprdačinu nema straha da se itko obruka pred suprotnim spolom, jer je bruka ono što se traži.. Dakle, ko je dobro raspoložen i nije prepijan, možda doživi kakav slučajni i sumnjivi vizualni kontakt sa suprotnim spolom, što je Mambo Kurtu krajnji cilj. Da se ljudi, vole, druže, piju i razmnožavaju i da se, dok to rade, dobro osjećaju.


Mambo kasapi "South Od Heaven" od Slayera

Daklem, ako kojim slučajem Mambu ikad bude dojadio sintisajzer i disco-kugla, pa se baci u političke vode, garantiram da bi idelano zamjenio don Antu Bakovića u unaprijeđenju politike povećanja nataliteta.

Ja mu to od sveg srca želim.

Druga doza mojeg uboda isporučena je u vidu talijanskih rasturača zvanih Movie Star Junkies te njihovih francuskih pajdaša po buci zvanih Feeling Of Love. Imena mi, kao vjerojatno i vama koji ovo čitate nisu značila apsolutno ništa, tako da iz tog razloga nisam očeklivao apsolutno ništa, ali sam se ubrzo pokajao. Zbog očekivanja ničega.

Mladi momci i cure su došli mali kasno ali uprkos tome, silovito razvaljivali instrumente te bubnjiće. Bubnjevi su bili zategnuti za mlaćenje, gitare frizirane na distorziji za dva-tri parajuća akorda a sintisajzer je slobodno mogao imati samo dvije tipke za „ŽŽŽŽŽŽ“ i „RRRRRRR“. Ostale tipke mu nisu bile ni potrebne. Rezultat je bilo skakanje nekolicine prisutnih te poneka klimajuća glava, što je bilo začuđujuće, jer mi nije jasno kako netko može doći na ovakav koncert i stajati riskirajući trbobolju, jer ovakva muzika jednostavno tjera na trzanje i skakanje. No, šta ćemo, različita su mnijenja, netko dolazi na koncerte da bi se ispraznio a netko da bi patio. Ja spadam u ovu prvu grupu.


Movie Star Junkies (kažedu Blues Punk)

U svakom slučaju obadva benda su zoran pokazatelj kako uopće ne treba znati svirati da bi se došlo u tamo neku hrvatsku birtiju i dobro zabavilo. Potrebna su dva vrlo šizeća tona koji ubadaju u kičmu, volja i pozitivna energija te na kraju koji udarac tekilom ili pivom. Dan poslije nakon koncerta sam s lakoćom sam letio po gradu s finim toplim zujanjem u ušima.

Kad smo kod zujanja ne mogu izdržati a da se ne spomenem koncerata NoMeansNo prije kojih dva mjeseca u KSETu, a pogotovo onoga prvog koji se desio usred radnog tjedna, u neki bezvezni utorak.
Nemam potrebe da kao i većina filozofiram o nespojivosti njihove dobi i njihove muzike, ali bogme imam jebenu potrebu da prenesem na papir bar dio tog…nečega za koje ne mogu naći pravu riječ.

Ljudi, idite na NoMeansNo. Čak i ako slušate Ninu Badrić, Magazin, ŠkoDu LiŠku-a*, srednjevjekovne korale ili Mitra Mirića. Idite, obucite bijele košulje, objesite zlatne lance, obucite špic-papke, dođite goli, s djetetom ili bez, pijani, trijezni, ćoravi, ćopavi, mutavi, smotani, ili u odijelu, s aktovkom, kakvi god….samo ih dođite vidjeti da poslije možete pričati unucima da ste vidjeli majstore.

„Ne znači Ne“ sviraju nekih tridesetak godina, imaju svojih 15-tak nosača na kojima su zabilježili svoje mračne i svjetle trenutke koji se radi lakšeg razumijevanja najlaičkije mogu nazvati progresivni punk rock, iako punk rock i progresivno ne mogu stajati zajedno ni u najluđoj noćnoj mori Rockyja Erikssona.

Progresivno je za mene uvijek bila blaža riječ za pretjerano isfuravanje sviračkog umijeća, što odmah povlači za sobom apsolutni nedostatak melodije, refrena, glave i repa, i uopće ikakvog smisla osim težnje da se čitav pjesmu pretvori u 10-minutno sviranje kurcu samom sebi i još 10 ljudi koji se diče svojim klasičnim glazbenim obrazovanjem u europskiim metropolama . Nemam ja ništa protiv jazza, ali ne volim kad se nizanje ljestvica i brzi rad prstiju koje može naučiti svaka iole upornija šuša, zove skrivenim talentom…

Kod ovih Kanadskih drvosječa iz Vancouvera punk-rock stoji za žestoku i prljavu mladalačku energiju kojom isijavaju na stageu,a progresivno stoji zbog nedostatka riječi kojom bi se opisale iznenadne matematičke promjene ritma zbog kojih svršavaju svekoliki noiseri. Pjesme im variraju od ramonesoidnih-zajebantskih poskočica, preko bolnih parajućih ispovjedi do moćnih dizalica koje gutaju svojim valjajućim zvukom.

"Give me the Push"

Pritom nijedan od trojice niti jednog trenutka ne odskače iz stroja, već se zajedno uklapaju kao jedinstven organizam, troglavo čudovište koje će paliti stageve širom svijeta, nadam se, još dugo, dugo vremena.

Davno su NoMeansNo mogli postati ljigava „oh-tako-mi-je-teško-i-nitko-me-ne-razumije“ komercijala, ali kako se čini, njima je ipak više stalo do toga da sviraju po nekakvim KSETovima u zemljama u tranziciji. Ali da ne rade to što rade, ne bi bili zdravi i debeljuškasti pedesetogodišnjaci s mladalačko-luđačkim sjajem u očima čija karizma ne jenjava ni nakon tridesetak godina aktivnog sviranja.

Zato, živjeli koncerti, prokislo pivo i probijanje kroz znojnu rulju!

P.S. snimke nisu iz KSET-a već izvučene iz širokih prostranstava JuTubeta

*ŠkoDu LišKu = Duško Kuliš