CAffeine

utorak, 29.01.2008.

BOGOMOLJKA (dio dva) - U kojem se razjašnjava Ilijin neobičan hobi

Bilo ih je 5 malih elegantnih čudovišta, svako od njih pažljivo postavljeno u napadačku pozu. Nisu to bili samo insekti iz enciklopedija ili nekakav ekscentrični dekor. O, ne. Bilo ih je grehota trpati u isti koš s prljavim i kužnim žoharima ili s odvratnim stonogama što žive u trulim korama drveta. Ili s nekakvim idiotskim švedskim namještajem od pleksiglasa. Ne daj Bože!

Bile su to Ilijine mezimice.

Kad bi mušterija tražila njegovu gajbu za posao, Ilija bi pomno namjestio sve parametre. Dakle, muzika: Deep Dish kompilacija za brijačice, Neil Young za romantičarke, Charles Aznavour ili Yves Montand za babe, i „Ich bin Klaus aus Tirol“ megamix za pijane seljanke. A za domaće žene bolesne od čežnje za Bosnom, par hitova od grupe Hamdijini Sateliti s najtiražnijeg albuma „Igraj Gara“.

Miris: mirisni štapići od cimeta diskretno postavljeni na osvježivač, kore od naranče na radijatorima, te plug-in mirisni utikači s mirisom limuna. Svjetlo: Tamnocrvena žarulja u lampi na noćnom ormariću, lava svjetiljka na drugom a na plafonu mutno bijelo svjetlo s potenciometrom. U svoj toj jednostavnoj ravnoteži bogomoljke bi dostojanstveno promatrale sa svog prijestolja iznad plazma TV-a kako Ilija odrađuje posao i kako nakon toga gasi svjetlo pljeskom svojih velikih ruku.

Svaki put kad bi čistio staklene im brloge, radio je to jednakim redoslijedom. Prvu koju je glancao bila je Stagmomantis Carolina, mala bogomoljka što je iz zajebancije drže debela američka djeca te joj s nasladom bacaju moljce i leptire u terarij. Prava mala smeđa neman što je sad nepomično s dva crna zrna u zelenim očima promatrala svog tamničara. Puhne pa obriše jednom, dvaput dok se površina stakla nije zacaklila i vrati je nazad na stol.

Onda se prihvatio Gongylosa Gongylodesa, iliti indijske beštije kao igla izduženog tankog vrata te neproporcionalno okruglog trbuha koji je izgledom podsjećao na klatno od zidnog sata. Izgledala je poput neke čudovišne kvrgave grane. Ludi zoolozi su je od milja zvali „lutajuća violina“. Takvo ime mogao joj dati samo netko tko je previše vremena proveo u džungli. Al neka džungle u dokumentarcima, tamo gdje joj je i mjesto. Iliji je ipak draža njegova dnevna soba.

Zatim je slijedila Pseudocreobotra wahlbergii, „eine kleine wunderschoene Blume“ kako joj je tepala poneka osjećajnija švapska udovica. Bila je to srednje velika bogomoljka sa lijepim živopisnim šarama koje su je činile potpuno nevidljivom u cvijetu orhideje. Tako skrivena vrebala bi na neoprezne pčele i bumbare dok su omamljeni sisali nektar iz tučka, hvatala ih i jela dok su se još koprcali. Nisu babe znale da taj cvijet u stvarnosti i nije toliko krasan, jer jednom kad bi ogladnio, postao bi gadna biljka mesožderka koja bi bez pardona proždrla i vlastitog muža i okot. Onda opet, možda im je upravo to bio razlog njezine slatkoće?

Na red je došla Phyllocrania paradoxa, „papa“ među bogomoljkama, prljavo žuto-smeđe boje sa sitnim krpicama crne boje po sebi. Kad ju je tek dobio odmah ju je prozvao „papa“ jer mu je zbog izdužene izrasline na glavi sličila na Svetog Oca kako stoji u onom svom automobilu i maše razgaljenoj raji. No, kad je prvi put gledao onaj američki film gdje svemirsko čudovište koje je podsjećalo na njegovu bogomoljku tamani posadu, razmišljao je da joj promijeni nadimak u „Alien“. Ali već je bilo kasno. Iako je više sličila Alienu, Phyllocrania je bila i ostala „papa“ među mezimcima, iako puno opasnija od Svetog Oca.

I na kraju, prihvatio se glancanja staklenke s Sphrodomantis spp.-om, apsolutne kraljice pod staklenim zvonom, porijeklom s daleke Indonezije. Naizgled je to bio običan insekt, zelen, s dugim krilima, trokutastom glavom i škarastim prednjim nogama, slika i prilika bogomoljke kakvu imaju svi laici. Ali oni nisu, recimo, znali da Sphrodomantis ne može narasti više od 8 centimetara. A ovaj Ilijin primjerak bio je kapitalac, od čitavih 15 centimetara dužine, ogromna zvjerka koju je masno platio i oko koje je razvio čitavu seriju ritualčića, kakve ta kraljica i zaslužuje. Jer Sphrodomantis spp. uvjerljivo je najproždrljvija i najagresivnija vrsta bogomoljke, protuha koja će, u gladnom ludilu, bez pardona proždrijeti i kakvog miša, omanju zmiju, kolibrija pa čak i vlastiti okot, a s posebnom će slašću popapati malecnog mužjaka koji joj se koprca na leđima u vrijeme parenja. Buljio je Ilija u njene velike fazetirane oči dok je pažljivo brisao stakleno zvono i prisjećao se gdje je započela njegova opčinjenost tim elegantnim kukcima. Prisjećao se Tuzle....

utorak, 22.01.2008.

BOGOMOLJKA -intro

Eto, konačno da se i ja vratim s bolovanja. Dužan sam još jedan post iz MKD u kojem se objašnjava podrijetlo ohridskih bisera, istjeruje horde "djinnova" alkoholizma iz našeg organizma konzumiranjem još više alkohola (zato što se klinka klinkom zabija) te zaključuje kako ipak nije slučajno što su nas drevni bogovi nerada, jebivjetraštva, barabaštva, prostakluka, i sifilisa protjerali iz podnožja Samuilove tvrđave. Taj se post, međutim, netragom zagubio a mreža softverskih stručnjaka za sitne podvale zaslužna za hvatanje Marinka Prčajića-Kera, Jure Bribirca-Vnage i Trive Drljače-Priključka još uvijek radi na tom ozbiljnom problemu.

Poslije toga započeo sam pisati jednu neobičnu i dirljivu ljubavnu priču za koju sam mislio da će stati u dva posta, ali kako to već biva posredstvom djelovanja kozmičkih zračenja iz daljeg svemira te pod utjecajem emocijama nabijenih meksičkih sapunjara, priča se otegla i detalji su se namnožili kao hrvatski skijaši u Italiji u 1. mjesecu. Tako da sam priču prema modelu sapunjara tipa Beverly Hills, Robinja Isaura i Teško je reći zbogom, razložio u dijelove da bi širem pučanstvu navikle na Ninđu, Šejna i Moju Sudbinu bilo laglje za čitanje. Pa eto, kako slijedi:

DIO PRVI

Ustao je iz kreveta i zgrabio ravnalo sa stola da izmjeri kurac. Radio je to svaki dan, Ilija Radošević, najjači bosansko-njemački žigolo u Munchenu. Dvadeset i pet centimetara. Točno.

Ispusti uzdah nezadovoljstva pa ode u kupaonicu da se otušira. Ne valja. Rođo je postavio uvjete: „Dok ne dohvatiš tridesetku, batali filmove!“. Porno industrija danas ima visoke uvjete. A dotad, ostaje mu rutinska obrada bogatih švapskih udovica. Taman dok si štrca šampon u ruku sjeti se da je zaboravio kad mu se prestalo gaditi. Davno je nestalo meraka, sad je bila bitna samo para.

Izašao je ispod tuša i pogledao se u ogledalo obrubljeno žaruljama, kakva imaju američki glumci. Okrene se u profil, namjesti prsa i napne pločice na trbuhu. Ne sjaje se.

Otvori ormarić pa potraži ulje za tijelo da ulašti kornjaču na trbuhu. Dok uzima bočicu umalo sruši bunt sa svojim vizit kartama. Bile su ružičaste boje, cijela jedna polovina prikazivala je njega napetih mišića u crnoj kurton-potkošulji sa „šapkom“ na glavi, a na drugoj polovini kočoperilo se njegovo ime i prezime, broj telefona i crveno-zelenim cifranim slovima „General“. Ispod svega toga slogan „Vojnik za jednu noć, General za cijeli život“. Slogan i ime iz njegovih striperskih vremena. Dobio ga je kad je prvi put izašao na stage odjeven u časničku uniformu svoga pokojnog djeda, bivšeg službenika još više pokojne JNA.

Našao ju je na tavanu jedne zime, malo iščetkao od prašine, radostan sišao u dnevni boravak i vježbao salutiranje pred ogledalom. Kad ga je stara vidjela gdje izigrava Batu Živojinovića, slomila je čitav drveni beštek na njegovim leđima, uspomenu iz Makarske, 1974.

Poslije tog nemilog događaja nosio ju je samo u rijetkim situacijama kad staraca ne bi bilo doma. Nije, naime, želio da ga stara opet vidi pa da izvadi onaj metalni Zepterov komplet što je donio babo s rada u Njemačkoj a što se vadio samo za rodbinska okupljanja.

Pogledao se još jednom u svoje ogledalo sa žaruljama, izbečio kao porculan bijele zube, pa znalački pogledao Pirellijev kalendar pored ogledala. Dva najdraža predmeta u kući točno jedan pored drugog. Brojevi datuma bili su pažljivo iskrižani crnim markerom, a goloj ljepotici na haubi netko je loše docrtao brkove i bradu. Klasične Draganove pijane budalaštine kojih bi se posljedica tek saznavala nakon nekog vremena. Ova je bila, u to je bio siguran, od prošlog vikenda kad je Borussia dostojanstveno popušila 5 komada od „ljekarnika“ iz Bavarske, a Draganu upalila shema na kladionici. Moralo se to pošteno zaliti.

Ilija je za pojedine dane u mjesecu imao drukčije namjene, pa bi prema tome iznad svakog datuma dopisivao malo slovo kao podsjetnik. Iznad današnjeg datuma, 21. veljače, subota, pisalo je crveno slovo B, zbog kojeg su Iliji oči zaigrale. Pa danas je bio dan za njegov najdraži hobi!

Još jednom je bacio pogled na svoj profil, frknuo kao pas na prišt koji se podmuklo pojavio u lijevoj obrvi, pa izišao iz kupaonice. Uvijek kad se predugo zadrži pred ogledalom počne uočavati detalje, a onda postane razdražljiv. Ali čim je pogledao na sjajan vidik iznad plazma televizora, vrati mu se onaj isti osjećaj kad je vidio slovo na kalendaru. Bile su tamo poslagane njegove bebice, bogomoljke svih vrsta i boja, koje su preparirane iz staklenih zvona promatrale stan s visine, kao kakve dvorske dame. Pažljivo, jednu po jednu, kao da su punjene nitroglicerinom skinuo ih je s police i stavio na stol ispred plazme..