Bilo ih je 5 malih elegantnih čudovišta, svako od njih pažljivo postavljeno u napadačku pozu. Nisu to bili samo insekti iz enciklopedija ili nekakav ekscentrični dekor. O, ne. Bilo ih je grehota trpati u isti koš s prljavim i kužnim žoharima ili s odvratnim stonogama što žive u trulim korama drveta. Ili s nekakvim idiotskim švedskim namještajem od pleksiglasa. Ne daj Bože!
Bile su to Ilijine mezimice.
Kad bi mušterija tražila njegovu gajbu za posao, Ilija bi pomno namjestio sve parametre. Dakle, muzika: Deep Dish kompilacija za brijačice, Neil Young za romantičarke, Charles Aznavour ili Yves Montand za babe, i „Ich bin Klaus aus Tirol“ megamix za pijane seljanke. A za domaće žene bolesne od čežnje za Bosnom, par hitova od grupe Hamdijini Sateliti s najtiražnijeg albuma „Igraj Gara“.
Miris: mirisni štapići od cimeta diskretno postavljeni na osvježivač, kore od naranče na radijatorima, te plug-in mirisni utikači s mirisom limuna. Svjetlo: Tamnocrvena žarulja u lampi na noćnom ormariću, lava svjetiljka na drugom a na plafonu mutno bijelo svjetlo s potenciometrom. U svoj toj jednostavnoj ravnoteži bogomoljke bi dostojanstveno promatrale sa svog prijestolja iznad plazma TV-a kako Ilija odrađuje posao i kako nakon toga gasi svjetlo pljeskom svojih velikih ruku.
Svaki put kad bi čistio staklene im brloge, radio je to jednakim redoslijedom. Prvu koju je glancao bila je Stagmomantis Carolina, mala bogomoljka što je iz zajebancije drže debela američka djeca te joj s nasladom bacaju moljce i leptire u terarij. Prava mala smeđa neman što je sad nepomično s dva crna zrna u zelenim očima promatrala svog tamničara. Puhne pa obriše jednom, dvaput dok se površina stakla nije zacaklila i vrati je nazad na stol.
Onda se prihvatio Gongylosa Gongylodesa, iliti indijske beštije kao igla izduženog tankog vrata te neproporcionalno okruglog trbuha koji je izgledom podsjećao na klatno od zidnog sata. Izgledala je poput neke čudovišne kvrgave grane. Ludi zoolozi su je od milja zvali „lutajuća violina“. Takvo ime mogao joj dati samo netko tko je previše vremena proveo u džungli. Al neka džungle u dokumentarcima, tamo gdje joj je i mjesto. Iliji je ipak draža njegova dnevna soba.
Zatim je slijedila Pseudocreobotra wahlbergii, „eine kleine wunderschoene Blume“ kako joj je tepala poneka osjećajnija švapska udovica. Bila je to srednje velika bogomoljka sa lijepim živopisnim šarama koje su je činile potpuno nevidljivom u cvijetu orhideje. Tako skrivena vrebala bi na neoprezne pčele i bumbare dok su omamljeni sisali nektar iz tučka, hvatala ih i jela dok su se još koprcali. Nisu babe znale da taj cvijet u stvarnosti i nije toliko krasan, jer jednom kad bi ogladnio, postao bi gadna biljka mesožderka koja bi bez pardona proždrla i vlastitog muža i okot. Onda opet, možda im je upravo to bio razlog njezine slatkoće?
Na red je došla Phyllocrania paradoxa, „papa“ među bogomoljkama, prljavo žuto-smeđe boje sa sitnim krpicama crne boje po sebi. Kad ju je tek dobio odmah ju je prozvao „papa“ jer mu je zbog izdužene izrasline na glavi sličila na Svetog Oca kako stoji u onom svom automobilu i maše razgaljenoj raji. No, kad je prvi put gledao onaj američki film gdje svemirsko čudovište koje je podsjećalo na njegovu bogomoljku tamani posadu, razmišljao je da joj promijeni nadimak u „Alien“. Ali već je bilo kasno. Iako je više sličila Alienu, Phyllocrania je bila i ostala „papa“ među mezimcima, iako puno opasnija od Svetog Oca.
I na kraju, prihvatio se glancanja staklenke s Sphrodomantis spp.-om, apsolutne kraljice pod staklenim zvonom, porijeklom s daleke Indonezije. Naizgled je to bio običan insekt, zelen, s dugim krilima, trokutastom glavom i škarastim prednjim nogama, slika i prilika bogomoljke kakvu imaju svi laici. Ali oni nisu, recimo, znali da Sphrodomantis ne može narasti više od 8 centimetara. A ovaj Ilijin primjerak bio je kapitalac, od čitavih 15 centimetara dužine, ogromna zvjerka koju je masno platio i oko koje je razvio čitavu seriju ritualčića, kakve ta kraljica i zaslužuje. Jer Sphrodomantis spp. uvjerljivo je najproždrljvija i najagresivnija vrsta bogomoljke, protuha koja će, u gladnom ludilu, bez pardona proždrijeti i kakvog miša, omanju zmiju, kolibrija pa čak i vlastiti okot, a s posebnom će slašću popapati malecnog mužjaka koji joj se koprca na leđima u vrijeme parenja. Buljio je Ilija u njene velike fazetirane oči dok je pažljivo brisao stakleno zvono i prisjećao se gdje je započela njegova opčinjenost tim elegantnim kukcima. Prisjećao se Tuzle....
Post je objavljen 29.01.2008. u 10:08 sati.