Bumbarica
Pravo na (ne)mir
Ljeto u gradu (trenutno samo metaforički). Pučanstvo se razbježalo po gradskim, mjesnim i otočkim plažama u potrazi za svojim djelićem sunca, mora i uživanja. Neki uz novine, neki uz knjigu, neki uz dobro društvo. Ljeto je pravo vrijeme za punjenje baterija i odmor.
No, nakon svakog krasnog uvoda slijedi "aaaali...".
Vrijeme radnje: sredina srpnja, poslijepodne.
Mjesto radnje: kvartovska plaža u većem dalmatinskom gradu.
Glavni lik: ovdje potpisana Bumbarica.
Sporedni likovi: bake, djedovi, tinjedžeri, kvartovski dečki, žene u "najboljim godinama", prijateljice u tridesetima, prijateljice u tridesetima s djecom.
Radnja: Bumbarica stiže na plažu s dobrom knjigom. Rasprostire svoj ručnik, skida svoju haljinicu, sunčane naočale su već na glavi, japanke uredno složene pokraj ručnika, torba služi kao jastuk. Uzurpacija minimalne kvadrature. Otvaram knjigu i počinjem čitati kad do mene dolaze gore spomenute prijateljice, svaka sa svojim djetetom, oko 4 godine starosti.
"Oprostite, smijemo li se smjestiti pored vas", upita me jedna.
"Naravno", odgovaram i pomičem japanke ispod ručnika.
"Puno hvala", odgovara jedna kroz osmijeh i spušta torbu 1, torbu 2, kantice, lopatice, ručnike, šlapice... Nasmiješim se jer me sve to vratilo u vrijeme kad su mene i seku naši roditelji vodili na plaži u punoj spremi.
Nastavljam čitanje neko kratko vrijeme kad krene...
"Mamaaaaaa!!! Ja bih pudiiiiing!!!"
"Mama, a jel smijem i ja?"
"E teta, a kakve to Iva ima kupaće gaće?"
"No dobro", pomislim, "nisam u vakumu, neka djeca pričaju. Jest da me smeta, ali ne mogu očekivati apsolutnu tišinu na javnoj plaži".
Ne prođe niti 10 minuta, djeca s mamama idu u more. Odlično. Neko kraće vrijeme nakon toga mame izlaze iz mora i legnu na svoje ručnike.
Minutu poslije iz mora se čuje: "Mamaaaa!! Mamaaaa!! Mene Iva topi!!!" "Iva, ne topi Marka!!!"
No, Iva ne odustaje i minutu poslije stiže Marko, uplakan i kroz histeričan plač urla o tome kako ga je Iva pokušala utopiti. Mame sređuju stvar i taman da će mirovni pregovori doći kraju kad stiže Iva i opravdava se (vikom, naravno) da nije ona prvo počela. "Jesi!" (Marko) "Nisam!" (Iva) "Jesiiiii!!!" (Marko) itd. itd. itd. Nakon jedno 5 minuta nije rješeno tko je koga prvi pokušao potopiti, ali su se Marko i Iva pomirili i uputili prema moru.
Kraj priče?
A-a.
Evo njih za 10 minuta nazad. Trče noseći more i pijesak u ručicama. Pa malo pijeska po plaži, malo po mami, malo po mom ručniku... Pa malo vode po plaži, malo po meni. Najmanji problem istresti pijesak s ručnika, kapljice mora se osuše za minutu (na kraju krajeva na PLAŽI sam), a onih par što je kapnulo na knjigu nije ju uništilo.
Ono što me naživciralo u cijeloj toj priči su - djeca. I prije nego se na mene baci (virtualno) drvlje i kamenje, proglasi me se mrziteljicom djece, neurotičnom babom itd., molit ću sekundu. Ja djecu volim. Ne samo da ih volim, ona su (zasad) ne samo moja struka već i dobrim dijelim moj posao. Obožavam svoje male nećak(inj)e (krvne i nekrvne) iako ni njima ne bih tolerirala bjesomučno urlikanje ili utrku među policama u supermarketu.
No, to što ja volim djecu, što (možda, iako ne u narednih par godina) planiram imati svoju ne znači da moram podnositi tuđa vrištanja, dernjavu, praćkanje i razbacivanje pijeskom posvuda. Da citiram svoju dragu Kinky Kolumnisticu: "ne moram biti poslovično impresionirana tuđom djecom da bi me jednog dana očaravala vlastita."
Da, to je javna plaža. Slažem se. Svatko ima pravo doći na nju i uživati u morskim radostima.
Na spomenutoj plaži nigdje nisam vidjela znak da je toples zabranjen, kao ni tange, što znači da se pripadnice ženskog spola uredno mogu sunčati i kupati bez gornjeg dijela bikinija. No, poznavajući lokaciju plaže i strukturu ljudi koja na nju ide, ne bi me čudilo da se nađe neki "ćudoredni" gospodin ili gospođa koja bi "dobronamjerno" savjetovala dotičnu da "Ipak obuće riđipet (grudnjak) jel znate, ima tu male dice, nije lipo za vidit'...".
Dotična "polu-golaćica" bi imala tri izbora: obući komad badića na sebe i nastaviti sa sunčanjem i kupanjem (a ostat će trag, što sad); posvađati se s nezakonitim provoditeljem etičkog zakona i ne obući grudnjak riskirajući bijesne i prijeteće poglede okoline; otići se kupati na drugu plažu gdje će (možda) moći sunčati svoje grudi.
Ali zašto? Plaža je javna, upozorenja nema, zakon ne krši i ne smatra da ikoga vrijeđa svojim odabirom kupaćeg kostima.
Zašto to pišem? Jer ista ta djeca zbog kojih nije lijepo hodati u tangama i/ili toplesu smiju, bez obzira je li riječ o "fino odgojenoj" ili "divljacima", trčati naokolo, vrištati, špricati vodu, urlati.. I nikome ništa jer "to su samo djeca, oni se igraju". Ne dao Bog okrenuti očima kad po 10-ti put u 10 minuta čujete "Nećuuuuu bananuuuuu!!!" jer odmah ispadate Lucifer, sram vas bilo, okretati očima na malo nedužno biće koje mamu dovodi do ludila jer neće breskvu, marelicu, jabuku, papaju, mango, a bome niti bananu. Naravno, da ta ista mama dijete lupi po guzi ili se zadere na njega, odmah bi se našli pozivatelji Plavog telefona, socijalne službe ili policije koji bi tražili skrb i zaštitu za zlostavljano dijete.
Nije to samo stvar s plažama, tu je riječ i o kafićima, restoranima, muzejima, trgovinama, pa čak i ulicama. Meni je savršeno jasno da se djeca moraju kretati, da ih ponekad (često) roditelji nemaju kome ostaviti (a žele kupiti namirnice, pogledati izložbu, prošetati gradom), da su ponekad ta djeca nemirna, živčana, nenaspavana, ljuta, da nije isto imati dijete od 3 i 10 godina (odnosno objasniti mu pravila ponašanja u muzeju u dobi kad mu je svaka prostorija ista) i da ne možemo uvesti zone restrikcije kretanja djece. A bome niti očekivati da će sva djeca biti mirna, tiha, poslušna.
Vezano uz temu, nedavno je jedan restoran u Turskoj, ako se ne varam, uveo zabranu dolazaka s djecom ispod 13 godina (ispravite ako griješim). Ne znam o kakvom je restoranu riječ, ali bez obzira je li riječ o običnom fast foodu, a kamoli onome s 5*, potez je genijalan! Da ne izmišljam scenu opisat ću onu u slavnom "Seks i gradu". Samantha dolazi u jedan fini restoran na ručak. Žena želi u miru pojesti ručak, kontaktirati klijente. a ono, 2 stola dalje, mali vrišti, urla, plače, baca špinat po mami, konobarima (a na kraju i po njoj). Nitko ništa ne govori, svi se smješkaju (ne znamo kakve komentare daju u kuhinji) i uredno podnose taj TEROR jer "jadna mama, mali neće jesti, jadno dijete". Jedino Samantha prigovori, ali na kraju ona napušta restoran jer ona ispada negativka što je za svoje novce tražila malo mira.
U čemu je problem? Zašto neki par (s djecom od koje trenutno "odmara" ili bez djece, bilo vlastitim izborom ili izborom Majke Prirode) ne može doći u namjeri da provede 2 sata uživajući u finoj hrani, dobrom vinu, ugodnom razgovoru? Zato što će se uvijek naći netko s djecom koja će trčati naokolo, skrivati se ispod stolova, urlati, porušiti biljku. Doći će do one situacije od koje je navedeni par pobjegao ili koju nema kod kuće (i ne želi i NE MORA imati).
Meni je savršeno jasno da živimo u heterogenom svijetu, drukčije ne može (i ne želim da bude). Ali bi li ipak trebao postojati način kako da svi mi različiti živimo u bar nekakvom miru na javnim površinama? Bez da netko od nas mora doživjeti živčani slom, napustiti plažu/ kafić/ restoran ili kupiti vlastiti otok da bi imao pravo na svoj m2 prostora i malo tišine i mira?
Intuicija - prijevara ili istina?
Neću se u ovako kasne sate upustiti u dugu, napornu, filozofsku raspravu o šestim čulima i inim pojmovima nego bih htjela podijeliti svoja razmišljanja s drugima, u nadi da, ako nailazim na istomišljenike, naše razmišljanje biti podijeljeno sa svijetom. 
Mediji su posljednjih tjedana zatrpani nestankom mlade Dalmatinke, Antonije Bilić. Od (zasad) bezuspješnog traganja nekoliko hrvatskih regija, od kopna, zraka, voda do traženja, uhićenja, pritvaranja i ispitivanja dotičnog monstruma kojeg se sumnjiči da je povezan s njezinim nestankom. Iako imam svoje mišljenje i razmišljanje o svemu tome, neću ga dijeliti s vama koji ovo čitate, ne zato što me strah ili sam suosjećajna prema obitelji nego zato što je ovaj slučaj samo motiv, inspiracija (ako se smijem tako izraziti) za temu posta.
Ono što me otpočetka kopka u cijeloj ovoj priči (o kojoj kao i većina javnosti znam samo iz medija) jest neprestano razmišljanje o tome je li Antonija, ako je doista sjela u taj prokleti kamion, osjetila da nešto ne valja? Je li imala neki neugodan osjećaj u trbuhu, glavi, srcu da nešto jednostavno nije kako treba?
I prije nego li me "napadnete" argumentom "Joj, pa naravno da nije, ne piše nekome na čelu da je psihopat/ pedofil/ serijski ubojica/ nekrofil itd.!", razmislite ponovo: vjerujete li doista da ljudsko biće ne osjeća da nešto ne valja u određenoj situaciji? Ili osjeća, ali mu razum odnosno naučeno ponašanje govori "Ne, ti ne osjećaš da je ovaj čovjek čudan, ti si samo malo strašljiv(a) pa si umišljaš stvari, prestani, opusti se i nasmij se čovjeku koji ti se smješka!"?
Možda je moj problem što sam odrasla u velikom, najvećem hrvatskom gradu. U tome što sam odmalena do sada dosta putovala i uvijek slušala jedno te ista upozorenja: "Čuvaj se! Ne drži torbicu iza sebe! Nikad nigdje ne idi sama! Gledaj da konobar pred tobom otvara piće! Nemoj otkrivati broj sobe ili telefona nekome koga si tek upoznala!" itd. itd. Dok sam bila mlađa (i luđa) uvijek sam, kao i većina mladih, na savjete okretala očima, odgovarala "Da, da, da...", ali sam nekako, valjda nesvjesno, sve poslušala. I da pokucam, do dana današnjeg: nisam požalila.
Možda je moj problem i taj što sam od ranije tinjedžerske dobi voljela gledati trilere i horore, po mogućnosti sa što realnijom temom kao što je ona gdje troje mladih kreće autostopirati Amerikom u potrazi za ludom zabavom... Naravno, kakav bi to hit-horor bio da im ne stane kamiondžija koji djeluje baš simpatično, a ima i prsten na ruci pa "ne može biti zao, ako je oženjen". Amerika kao Amerika, Hollywood kao Hollywood i eto zla, 2 sata sumanutog bježanja bespućima američkih zabiti od ludog kamiondžije kojemu je lajtmotiv života "teksaški masakr motornom pilom". Šalu na stranu. Crni humor.
Baš zbog potonjeg objašnjenja proizlazi najveći strah i najveći no-no moga života: NE STOPIRATI. NIKADA.
Kao što rekoh, neću ulaziti u detalje oko gradskog prijevoza u dalmatinskim selima, o tome da je Antonija (i njezini sumještani) bila prisiljena stopirati, da je to uobičajeno...želim samo provjeriti postoje li situacije u kojima bilo tko od nas doista osjeti da trenutno nešto nije kako bi trebalo biti? Da se osjeti neka napetost, neugodnost, da ne kažem zlo?
To je kao zaljubljenost koju svi osjećaju "isto" i svi ju jako brzo raspoznaju: "znaš, ono kad imaš leptiriće u trbuhu, kad ti neki ugodni trnci prolaze leđima, kad ti srce brže kuca kad te osoba pogleda, kad si sav nekako sretan i veseo, kad se osjećaš kao da ništa na svijetu ne postoji drugo...". Ako svi prepoznaju zaljubljenost (ili bar privlačnost) i mogu ju definirati, zar doista ne možemo definirati tj. osjetiti i drugu krajnost: strah?
Neki će reći da je intuicija u većini slučajeva paranoja. Možda i jest, iako je paranoja psihički poremećaj koji ipak nije tako čest kod većine ljudi (druga stvar to što se mi razbacujemo psihičkim definicijama po defaultu). No, ljudi su instiktivna bića. U nama i dalje čuče animalni instinkti koji su sada možda ipak oslabili naspram prošlosti kada su nam služili za preživljavanje. I da, imamo i ekstra dodatak: razum i svijest koje životinje nemaju. A danas je postalo moderno i vrlo rašireno svuda gurati razum i govoriti da je to ključ opstanka i da razum uvijek mora nadvladati.
No što je zapravo razum? U kolikoj mjeri i kada ga treba poslušati?
Postoje ljudi koji znaju pronaći savršenu ravnotežu srca-razuma-intuicije. Postoje i oni koji ne znaju. No nažalost, velika većina nas posjeduje intuiciju koju uporno zanemaruje i potiskuje bojeći se da ne bude ismijana jer je "osjetila da nešto nije OK s čovjekom koji nas prati već 3 ulice" ili "nas čudno gleda u tramvaju".
Optimistično gledajući: da, velika je vjerojatnost da čovjek koji nas "prati" već 3 ulice živi negdje u blizini ili se izgubio pa misli da slijeđenjem vas može doći negdje; a čovjek koji nas gleda u tramvaju je zaljubljen i sve gleda čudno ili se jednostavno napio noć prije pa sad pokušava pohvatati rupe u pamćenju.
Ali što kad to nije točno? Što kad, uzimajući u obzir svijetlija objašnjenja gore navedenih primjera, i dalje imamo neki čudan, neugodan osjećaj u sebi? Što tada činimo?
Primamo li se za ključeve ili suzavac iz torbe spremni se obraniti od potencijalnog napadača; izlazimo li iz tramvaja iako nije naša stanica praveći se da nekoga čekamo ili nešto tražimo u torbi dok tramvaj sa "sumnjivcem" ne ode? Ili ignoriramo "upozorenja" u tijelu i prepuštamo se potencijalnoj opasnosti?
Vjerujem da se Antoniji (ali i onim drugim mladim curama koje su nesretno završile) dogodilo upravo to: možda su osjetile da nešto nije u redu, požalile toga trenutka što su sjele u taj auto/ kamion, ali su u glavi vrtjele vjerojatno tisuću puta poslušane rečenice: "Ne paničari, to ti je susjed/ poznanik koji te samo želi povesti do negdje, nije opasan". I to je bilo dovoljno da izignoriraju tijelo koje im je vrištalo "Ne ulazi!!" odnosno "Bježiiii!!".
Moja namjera nije potaknuti bezrazložan strah (iako govorim o malom broju ljudi koji će ovo pročitati), naprotiv, moja je želja osvijestiti sve nas, posebno mlade cure: NE IGNORIRAJTE INTUICIJU! NE IGNORIRAJTE TIJELO kad vam nešto pokušava reći. Ma i da ste pogriješile, što je 5 minuta kašnjenja na dogovor ili kući naspram spašenog života?!?!
