Ljeto u gradu (trenutno samo metaforički). Pučanstvo se razbježalo po gradskim, mjesnim i otočkim plažama u potrazi za svojim djelićem sunca, mora i uživanja. Neki uz novine, neki uz knjigu, neki uz dobro društvo. Ljeto je pravo vrijeme za punjenje baterija i odmor.
No, nakon svakog krasnog uvoda slijedi "aaaali...".
Vrijeme radnje: sredina srpnja, poslijepodne.
Mjesto radnje: kvartovska plaža u većem dalmatinskom gradu.
Glavni lik: ovdje potpisana Bumbarica.
Sporedni likovi: bake, djedovi, tinjedžeri, kvartovski dečki, žene u "najboljim godinama", prijateljice u tridesetima, prijateljice u tridesetima s djecom.
Radnja: Bumbarica stiže na plažu s dobrom knjigom. Rasprostire svoj ručnik, skida svoju haljinicu, sunčane naočale su već na glavi, japanke uredno složene pokraj ručnika, torba služi kao jastuk. Uzurpacija minimalne kvadrature. Otvaram knjigu i počinjem čitati kad do mene dolaze gore spomenute prijateljice, svaka sa svojim djetetom, oko 4 godine starosti.
"Oprostite, smijemo li se smjestiti pored vas", upita me jedna.
"Naravno", odgovaram i pomičem japanke ispod ručnika.
"Puno hvala", odgovara jedna kroz osmijeh i spušta torbu 1, torbu 2, kantice, lopatice, ručnike, šlapice... Nasmiješim se jer me sve to vratilo u vrijeme kad su mene i seku naši roditelji vodili na plaži u punoj spremi.
Nastavljam čitanje neko kratko vrijeme kad krene...
"Mamaaaaaa!!! Ja bih pudiiiiing!!!"
"Mama, a jel smijem i ja?"
"E teta, a kakve to Iva ima kupaće gaće?"
"No dobro", pomislim, "nisam u vakumu, neka djeca pričaju. Jest da me smeta, ali ne mogu očekivati apsolutnu tišinu na javnoj plaži".
Ne prođe niti 10 minuta, djeca s mamama idu u more. Odlično. Neko kraće vrijeme nakon toga mame izlaze iz mora i legnu na svoje ručnike.
Minutu poslije iz mora se čuje: "Mamaaaa!! Mamaaaa!! Mene Iva topi!!!" "Iva, ne topi Marka!!!"
No, Iva ne odustaje i minutu poslije stiže Marko, uplakan i kroz histeričan plač urla o tome kako ga je Iva pokušala utopiti. Mame sređuju stvar i taman da će mirovni pregovori doći kraju kad stiže Iva i opravdava se (vikom, naravno) da nije ona prvo počela. "Jesi!" (Marko) "Nisam!" (Iva) "Jesiiiii!!!" (Marko) itd. itd. itd. Nakon jedno 5 minuta nije rješeno tko je koga prvi pokušao potopiti, ali su se Marko i Iva pomirili i uputili prema moru.
Kraj priče?
A-a.
Evo njih za 10 minuta nazad. Trče noseći more i pijesak u ručicama. Pa malo pijeska po plaži, malo po mami, malo po mom ručniku... Pa malo vode po plaži, malo po meni. Najmanji problem istresti pijesak s ručnika, kapljice mora se osuše za minutu (na kraju krajeva na PLAŽI sam), a onih par što je kapnulo na knjigu nije ju uništilo.
Ono što me naživciralo u cijeloj toj priči su - djeca. I prije nego se na mene baci (virtualno) drvlje i kamenje, proglasi me se mrziteljicom djece, neurotičnom babom itd., molit ću sekundu. Ja djecu volim. Ne samo da ih volim, ona su (zasad) ne samo moja struka već i dobrim dijelim moj posao. Obožavam svoje male nećak(inj)e (krvne i nekrvne) iako ni njima ne bih tolerirala bjesomučno urlikanje ili utrku među policama u supermarketu.
No, to što ja volim djecu, što (možda, iako ne u narednih par godina) planiram imati svoju ne znači da moram podnositi tuđa vrištanja, dernjavu, praćkanje i razbacivanje pijeskom posvuda. Da citiram svoju dragu Kinky Kolumnisticu: "ne moram biti poslovično impresionirana tuđom djecom da bi me jednog dana očaravala vlastita."
Da, to je javna plaža. Slažem se. Svatko ima pravo doći na nju i uživati u morskim radostima.
Na spomenutoj plaži nigdje nisam vidjela znak da je toples zabranjen, kao ni tange, što znači da se pripadnice ženskog spola uredno mogu sunčati i kupati bez gornjeg dijela bikinija. No, poznavajući lokaciju plaže i strukturu ljudi koja na nju ide, ne bi me čudilo da se nađe neki "ćudoredni" gospodin ili gospođa koja bi "dobronamjerno" savjetovala dotičnu da "Ipak obuće riđipet (grudnjak) jel znate, ima tu male dice, nije lipo za vidit'...".
Dotična "polu-golaćica" bi imala tri izbora: obući komad badića na sebe i nastaviti sa sunčanjem i kupanjem (a ostat će trag, što sad); posvađati se s nezakonitim provoditeljem etičkog zakona i ne obući grudnjak riskirajući bijesne i prijeteće poglede okoline; otići se kupati na drugu plažu gdje će (možda) moći sunčati svoje grudi.
Ali zašto? Plaža je javna, upozorenja nema, zakon ne krši i ne smatra da ikoga vrijeđa svojim odabirom kupaćeg kostima.
Zašto to pišem? Jer ista ta djeca zbog kojih nije lijepo hodati u tangama i/ili toplesu smiju, bez obzira je li riječ o "fino odgojenoj" ili "divljacima", trčati naokolo, vrištati, špricati vodu, urlati.. I nikome ništa jer "to su samo djeca, oni se igraju". Ne dao Bog okrenuti očima kad po 10-ti put u 10 minuta čujete "Nećuuuuu bananuuuuu!!!" jer odmah ispadate Lucifer, sram vas bilo, okretati očima na malo nedužno biće koje mamu dovodi do ludila jer neće breskvu, marelicu, jabuku, papaju, mango, a bome niti bananu. Naravno, da ta ista mama dijete lupi po guzi ili se zadere na njega, odmah bi se našli pozivatelji Plavog telefona, socijalne službe ili policije koji bi tražili skrb i zaštitu za zlostavljano dijete.
Nije to samo stvar s plažama, tu je riječ i o kafićima, restoranima, muzejima, trgovinama, pa čak i ulicama. Meni je savršeno jasno da se djeca moraju kretati, da ih ponekad (često) roditelji nemaju kome ostaviti (a žele kupiti namirnice, pogledati izložbu, prošetati gradom), da su ponekad ta djeca nemirna, živčana, nenaspavana, ljuta, da nije isto imati dijete od 3 i 10 godina (odnosno objasniti mu pravila ponašanja u muzeju u dobi kad mu je svaka prostorija ista) i da ne možemo uvesti zone restrikcije kretanja djece. A bome niti očekivati da će sva djeca biti mirna, tiha, poslušna.
Vezano uz temu, nedavno je jedan restoran u Turskoj, ako se ne varam, uveo zabranu dolazaka s djecom ispod 13 godina (ispravite ako griješim). Ne znam o kakvom je restoranu riječ, ali bez obzira je li riječ o običnom fast foodu, a kamoli onome s 5*, potez je genijalan! Da ne izmišljam scenu opisat ću onu u slavnom "Seks i gradu". Samantha dolazi u jedan fini restoran na ručak. Žena želi u miru pojesti ručak, kontaktirati klijente. a ono, 2 stola dalje, mali vrišti, urla, plače, baca špinat po mami, konobarima (a na kraju i po njoj). Nitko ništa ne govori, svi se smješkaju (ne znamo kakve komentare daju u kuhinji) i uredno podnose taj TEROR jer "jadna mama, mali neće jesti, jadno dijete". Jedino Samantha prigovori, ali na kraju ona napušta restoran jer ona ispada negativka što je za svoje novce tražila malo mira.
U čemu je problem? Zašto neki par (s djecom od koje trenutno "odmara" ili bez djece, bilo vlastitim izborom ili izborom Majke Prirode) ne može doći u namjeri da provede 2 sata uživajući u finoj hrani, dobrom vinu, ugodnom razgovoru? Zato što će se uvijek naći netko s djecom koja će trčati naokolo, skrivati se ispod stolova, urlati, porušiti biljku. Doći će do one situacije od koje je navedeni par pobjegao ili koju nema kod kuće (i ne želi i NE MORA imati).
Meni je savršeno jasno da živimo u heterogenom svijetu, drukčije ne može (i ne želim da bude). Ali bi li ipak trebao postojati način kako da svi mi različiti živimo u bar nekakvom miru na javnim površinama? Bez da netko od nas mora doživjeti živčani slom, napustiti plažu/ kafić/ restoran ili kupiti vlastiti otok da bi imao pravo na svoj m2 prostora i malo tišine i mira?
Post je objavljen 29.07.2011. u 17:26 sati.