Bumbarica
Intuicija - prijevara ili istina?
Neću se u ovako kasne sate upustiti u dugu, napornu, filozofsku raspravu o šestim čulima i inim pojmovima nego bih htjela podijeliti svoja razmišljanja s drugima, u nadi da, ako nailazim na istomišljenike, naše razmišljanje biti podijeljeno sa svijetom. 
Mediji su posljednjih tjedana zatrpani nestankom mlade Dalmatinke, Antonije Bilić. Od (zasad) bezuspješnog traganja nekoliko hrvatskih regija, od kopna, zraka, voda do traženja, uhićenja, pritvaranja i ispitivanja dotičnog monstruma kojeg se sumnjiči da je povezan s njezinim nestankom. Iako imam svoje mišljenje i razmišljanje o svemu tome, neću ga dijeliti s vama koji ovo čitate, ne zato što me strah ili sam suosjećajna prema obitelji nego zato što je ovaj slučaj samo motiv, inspiracija (ako se smijem tako izraziti) za temu posta.
Ono što me otpočetka kopka u cijeloj ovoj priči (o kojoj kao i većina javnosti znam samo iz medija) jest neprestano razmišljanje o tome je li Antonija, ako je doista sjela u taj prokleti kamion, osjetila da nešto ne valja? Je li imala neki neugodan osjećaj u trbuhu, glavi, srcu da nešto jednostavno nije kako treba?
I prije nego li me "napadnete" argumentom "Joj, pa naravno da nije, ne piše nekome na čelu da je psihopat/ pedofil/ serijski ubojica/ nekrofil itd.!", razmislite ponovo: vjerujete li doista da ljudsko biće ne osjeća da nešto ne valja u određenoj situaciji? Ili osjeća, ali mu razum odnosno naučeno ponašanje govori "Ne, ti ne osjećaš da je ovaj čovjek čudan, ti si samo malo strašljiv(a) pa si umišljaš stvari, prestani, opusti se i nasmij se čovjeku koji ti se smješka!"?
Možda je moj problem što sam odrasla u velikom, najvećem hrvatskom gradu. U tome što sam odmalena do sada dosta putovala i uvijek slušala jedno te ista upozorenja: "Čuvaj se! Ne drži torbicu iza sebe! Nikad nigdje ne idi sama! Gledaj da konobar pred tobom otvara piće! Nemoj otkrivati broj sobe ili telefona nekome koga si tek upoznala!" itd. itd. Dok sam bila mlađa (i luđa) uvijek sam, kao i većina mladih, na savjete okretala očima, odgovarala "Da, da, da...", ali sam nekako, valjda nesvjesno, sve poslušala. I da pokucam, do dana današnjeg: nisam požalila.
Možda je moj problem i taj što sam od ranije tinjedžerske dobi voljela gledati trilere i horore, po mogućnosti sa što realnijom temom kao što je ona gdje troje mladih kreće autostopirati Amerikom u potrazi za ludom zabavom... Naravno, kakav bi to hit-horor bio da im ne stane kamiondžija koji djeluje baš simpatično, a ima i prsten na ruci pa "ne može biti zao, ako je oženjen". Amerika kao Amerika, Hollywood kao Hollywood i eto zla, 2 sata sumanutog bježanja bespućima američkih zabiti od ludog kamiondžije kojemu je lajtmotiv života "teksaški masakr motornom pilom". Šalu na stranu. Crni humor.
Baš zbog potonjeg objašnjenja proizlazi najveći strah i najveći no-no moga života: NE STOPIRATI. NIKADA.
Kao što rekoh, neću ulaziti u detalje oko gradskog prijevoza u dalmatinskim selima, o tome da je Antonija (i njezini sumještani) bila prisiljena stopirati, da je to uobičajeno...želim samo provjeriti postoje li situacije u kojima bilo tko od nas doista osjeti da trenutno nešto nije kako bi trebalo biti? Da se osjeti neka napetost, neugodnost, da ne kažem zlo?
To je kao zaljubljenost koju svi osjećaju "isto" i svi ju jako brzo raspoznaju: "znaš, ono kad imaš leptiriće u trbuhu, kad ti neki ugodni trnci prolaze leđima, kad ti srce brže kuca kad te osoba pogleda, kad si sav nekako sretan i veseo, kad se osjećaš kao da ništa na svijetu ne postoji drugo...". Ako svi prepoznaju zaljubljenost (ili bar privlačnost) i mogu ju definirati, zar doista ne možemo definirati tj. osjetiti i drugu krajnost: strah?
Neki će reći da je intuicija u većini slučajeva paranoja. Možda i jest, iako je paranoja psihički poremećaj koji ipak nije tako čest kod većine ljudi (druga stvar to što se mi razbacujemo psihičkim definicijama po defaultu). No, ljudi su instiktivna bića. U nama i dalje čuče animalni instinkti koji su sada možda ipak oslabili naspram prošlosti kada su nam služili za preživljavanje. I da, imamo i ekstra dodatak: razum i svijest koje životinje nemaju. A danas je postalo moderno i vrlo rašireno svuda gurati razum i govoriti da je to ključ opstanka i da razum uvijek mora nadvladati.
No što je zapravo razum? U kolikoj mjeri i kada ga treba poslušati?
Postoje ljudi koji znaju pronaći savršenu ravnotežu srca-razuma-intuicije. Postoje i oni koji ne znaju. No nažalost, velika većina nas posjeduje intuiciju koju uporno zanemaruje i potiskuje bojeći se da ne bude ismijana jer je "osjetila da nešto nije OK s čovjekom koji nas prati već 3 ulice" ili "nas čudno gleda u tramvaju".
Optimistično gledajući: da, velika je vjerojatnost da čovjek koji nas "prati" već 3 ulice živi negdje u blizini ili se izgubio pa misli da slijeđenjem vas može doći negdje; a čovjek koji nas gleda u tramvaju je zaljubljen i sve gleda čudno ili se jednostavno napio noć prije pa sad pokušava pohvatati rupe u pamćenju.
Ali što kad to nije točno? Što kad, uzimajući u obzir svijetlija objašnjenja gore navedenih primjera, i dalje imamo neki čudan, neugodan osjećaj u sebi? Što tada činimo?
Primamo li se za ključeve ili suzavac iz torbe spremni se obraniti od potencijalnog napadača; izlazimo li iz tramvaja iako nije naša stanica praveći se da nekoga čekamo ili nešto tražimo u torbi dok tramvaj sa "sumnjivcem" ne ode? Ili ignoriramo "upozorenja" u tijelu i prepuštamo se potencijalnoj opasnosti?
Vjerujem da se Antoniji (ali i onim drugim mladim curama koje su nesretno završile) dogodilo upravo to: možda su osjetile da nešto nije u redu, požalile toga trenutka što su sjele u taj auto/ kamion, ali su u glavi vrtjele vjerojatno tisuću puta poslušane rečenice: "Ne paničari, to ti je susjed/ poznanik koji te samo želi povesti do negdje, nije opasan". I to je bilo dovoljno da izignoriraju tijelo koje im je vrištalo "Ne ulazi!!" odnosno "Bježiiii!!".
Moja namjera nije potaknuti bezrazložan strah (iako govorim o malom broju ljudi koji će ovo pročitati), naprotiv, moja je želja osvijestiti sve nas, posebno mlade cure: NE IGNORIRAJTE INTUICIJU! NE IGNORIRAJTE TIJELO kad vam nešto pokušava reći. Ma i da ste pogriješile, što je 5 minuta kašnjenja na dogovor ili kući naspram spašenog života?!?!
