Bumbarica
Donirajmo!
Morala sam iskomentirati: Hrvatski Crveni križ pokrenuo je akciju prikupljanja pomoći za potresom i tsunamijem, a sada i nuklearnom katastrofom na pomolu, pogođeni Japan. Donirati možete na više načina (naravno, ne tako što ćete slati brašno, ulje, sol, odjeću i potrepštine nego uplaćivanjem novca /država se nije odrekla svoje zarade tj. PDV-a/), s nadom da će uplaćeni novac otići u prave ruke.
Nisam nehumana, pogađaju me fotke koje vidim u novinama, ostala sam bez riječi kad sam vidjela snimke tsunamija i ljudi koji su u sekundi ostajali bez svojih domova i najbližih. Ne mogu si (i ne želim!) zamisliti kako je biti u njihovoj koži. Mislim da nijedno ljudsko biće nije zaslužilo ovakve katastrofe (no, bojim se, da će ih biti sve više i više).
Japancima želim (ako su želje dosta) da izađu kao pobjednici iz ovoga, da se situacija koliko-toliko popravi, da obnove svoje kuće i živote, iako znam da će im za to trebati i godine.
No, ne podržavam akciju Crvenog križa. Ne zato što sam hladna, bezosjećajna, sebična, patriotna kuja nego zato jer:
1. mislim da Crkva (u čijem je vlasništvu, ako se ne varam, Crveni križ) ima dovoljno svojih sredstava da pomogne unesrećenima (jel svećenicima doista treba Passat?);
2. mislim da Hrvatska ima dovoljno svoje sirotinje (pod ovim pojmom mislim da ljude koji doista nemaju što jesti i odjenuti), ostavljene djece, obitelji bez pravog krova nad glavom itd. kojima, nažalost, ne pomažu oni koji bi trebali (znate, teta Jadranka Kosor, vi možete bez Fendi torbice, ljudsko biće ne može bez hrane i vode), pa moramo mi.
Neki kažu "baš bi Japanci nama pomagali da se nama to dogodi". Možda i ne bi, nije to važno, ali dok god i u Hrvatskoj ima potrebe za pomoći (ljudima, životinjama), ne razumijem čemu uplaćivanje novca za Haiti/ Afriku/ Japan.
Nazovite me nehumanom, ali ja krećem od toga da moram pomagati svojim bližnjima i svojoj okolini. Oprostit ćete, ali Japan mi to nije.
Isti pred zakonom?
Da Hrvatska nije pravna država, bar ne u punom smislu toga izraza - znali smo. U kombinaciji s medijima je još i manje.
Nisam mogla ne iskomentirati (javno) slučaj nedavnog ubojstva mladića na Jarunu kojega je ubio policajac. Neću ulaziti u detalje tko je koga prvi i što, je li policajac bio sam ili s bratom i psom, je li bivši član specijalaca ili je "samo" osoba koja je u kućicama osiguravala štićene osobe, to meni nije bitno. Dotični je svakako zaslužio primjerenu zatvorsku kaznu jer je ubojstvo s predumišljajem, čak i meni koja pravo nije studirala, najteži oblik zločina. Oduzeti život bilo kome, na ovakav način, je neopravdano i neoprostivo i treba biti sankcionirano. Točka.
Druga je priča kako će sve to na kraju ispasti: pravosuđe nam je takvo kakvo je, zatvori pretprani, Vlada će na sve načine kupovati poene za izbore i sve skupa će, vrlo vjerojatno, ličiti na onu smiješnu seriju koja je igrala na RTL-u, Sudnicu.
No, ono što je mene najviše razbjesnilo u cijelom ovom slučaju je medijska pažnja. Naravno, o ubojstvu je trebalo izvjestiti: pravovremeno, jasno i objektivno, objavljujući točne informacije.
No, ne prođe dan, a da nas neki od medija (novine, portal) ne izvijesti o tome što je novoga na Facebooku napisano na zidu jadnoga mladića ili, kao danas, da je skupina Ivanovih prijatelja s Jaruna napisala pjesmu o njegovoj preranoj smrti tražeći da se "ubojici ne progleda kroz prste".
Na stranu njihovi osjećaji i geste koje rade kako bi si olakšali bol zbog gubitka prijatelja, to ne osporavam, ne omalovažavam i ohrabrujem bilo koji način (samo)ozdravljenja, dečki imaju pravo tražiti pravdu koja im neće vratiti školskog i kvartovskog frenda, ali će im možda jednom vratiti mir i nadu da se mogu sigurno šetati ulicama svoga grada (i to mirnog dijela grada).
No, mediji su "raspeli" ubojicu i zgrožavaju se nad tim činom, žale (s razlogom) za ubijenim i troše medijski prostor prenoseći poruke sa zida na Facebooku, a ni u jednom trenutku se nisu prisjetili i ubojica onih dečkiju koje možda nije ubio bivši policajac vatrenim oružjem (ne želim ulaziti u razloge) nego koji su iz čiste obijesti, ljutnje, agresivnosti ubili (ili svojim djelom do smrti doveli) i druge mlade dečke: Luku Ritza, Luku Marinca, Franu Despića, Miroslava Tunjića.
I ti su dečki bili u jeku svoje mladosti, pred njima je bio čitav život, i iako različiti po svojim karakterima, uvjerenjima, školovanju, obiteljima, pa čak i gradovima, svima im je zajedničko jedno: izgubili su život u trenutku koji se NIJE SMIO DOGODITI.
U ovakvim situacijama moramo prestati razdvajati pojedinačne slučajeve, prestati favorizirati ljude kojima su mama i tata "tamo neki faceri", prestati prozivati sve i svakoga i krenuti od jedne činjenice, a ta je da je među nama SVE VIŠE NASILJA. I potpuno je nevažno je li to nasilje psihičko, verbalno, seksualno ili fizičko; je li riječ o sustavnom ili sporadičnom; kako je manifestirano i je li dovelo do najtežih (i najcrnjih) posljedica, moramo svi skupa, kao zajednica, djelovati.
Vladu i sustav možda nećemo moći promijeniti, bar ne ovim putem, nećemo moći kazniti ubojice i zlostavljače, ali možemo krenuti od sebe i djelovati u sredini kojoj živimo. Prestati okretati glavu od nasilja, prestati se praviti kao da ovo nije naš grad, naš kvart, naša zemlja jer je uvijek žrtva nečiji sin, brat, dečko, frend, učenik, a ne dao Bog, možda jednom i netko naš. Zato, odvojite par minuta vremena i raspitajte se kako i vi možete pomoći promijeniti centimetar kvadratni naše zemlje. Kad to već ne žele oni koji bi trebali i koji za to dobivaju jako puno novca.
Želim nam što manje ovakvih, a što više ljepših tema. Budite mi dobro!
Mile - predsjednik Vlade
Obavezno pročitati. (I ne, nema nikakve veze s time što je to jedina "zvijezda" u ovoj našoj maloj državi koju jednostavno obožavam i s kojom bih se htjela fotkati 
)
Mile - predsjednik Vlade
Prvi
Znate onaj dio u filmu "Zapravo ljubav" kad Hugh Grant objašnjava zašto voli aerodrome, pogotovo dolaske. Ne znam točno riječi koje kaže (a ne da mi se staviti film u DVD 
), ali u samoj biti kaže da je to zato jer je tamo najveća količina ljubavi.
Moj "Heathrow" je pivnica Zlatni medo u zagrebačkoj Savskoj. Kako svaku večer prolazim tamo, a i tramvaj nekako uvijek stane na onom semaforu, osjećam se kao voajer dok zurim u ljude koji sjede za stolovima, kako ja kažem "u izlogu", i provode svoju slobodnu večer u društvu dragih ljudi, uglavnom uz - pivu. 
Iako imam svoje drage prijatelje i dio sam društva koje društvene uloge obnaša u "birtijama", svaki put kad zastanem pokraj pivnice me prođe neki čudan, ali lijep osjećaj: lijepo je vidjeti sve te nasmijane ljude, bilo mlade ili stare, u parovima, trojkama, grupama kako se zabavljaju, pričaju, smiju, fotkaju...
Kao da vani ne pada snijeg, kao da se u tom istom smjeru ne kreće masa prosvjednika, kao da Vlada ne najavljuje poskupljenja (pardon, "korekcije cijena"), kao da je situacija u gradu i zemlji kao i onakva kakva je njima: topla, ugodna, pozitivna, za pamćenje...
