Bumbarica
Donirajmo!
Morala sam iskomentirati: Hrvatski Crveni križ pokrenuo je akciju prikupljanja pomoći za potresom i tsunamijem, a sada i nuklearnom katastrofom na pomolu, pogođeni Japan. Donirati možete na više načina (naravno, ne tako što ćete slati brašno, ulje, sol, odjeću i potrepštine nego uplaćivanjem novca /država se nije odrekla svoje zarade tj. PDV-a/), s nadom da će uplaćeni novac otići u prave ruke.
Nisam nehumana, pogađaju me fotke koje vidim u novinama, ostala sam bez riječi kad sam vidjela snimke tsunamija i ljudi koji su u sekundi ostajali bez svojih domova i najbližih. Ne mogu si (i ne želim!) zamisliti kako je biti u njihovoj koži. Mislim da nijedno ljudsko biće nije zaslužilo ovakve katastrofe (no, bojim se, da će ih biti sve više i više).
Japancima želim (ako su želje dosta) da izađu kao pobjednici iz ovoga, da se situacija koliko-toliko popravi, da obnove svoje kuće i živote, iako znam da će im za to trebati i godine.
No, ne podržavam akciju Crvenog križa. Ne zato što sam hladna, bezosjećajna, sebična, patriotna kuja nego zato jer:
1. mislim da Crkva (u čijem je vlasništvu, ako se ne varam, Crveni križ) ima dovoljno svojih sredstava da pomogne unesrećenima (jel svećenicima doista treba Passat?);
2. mislim da Hrvatska ima dovoljno svoje sirotinje (pod ovim pojmom mislim da ljude koji doista nemaju što jesti i odjenuti), ostavljene djece, obitelji bez pravog krova nad glavom itd. kojima, nažalost, ne pomažu oni koji bi trebali (znate, teta Jadranka Kosor, vi možete bez Fendi torbice, ljudsko biće ne može bez hrane i vode), pa moramo mi.
Neki kažu "baš bi Japanci nama pomagali da se nama to dogodi". Možda i ne bi, nije to važno, ali dok god i u Hrvatskoj ima potrebe za pomoći (ljudima, životinjama), ne razumijem čemu uplaćivanje novca za Haiti/ Afriku/ Japan.
Nazovite me nehumanom, ali ja krećem od toga da moram pomagati svojim bližnjima i svojoj okolini. Oprostit ćete, ali Japan mi to nije.
