Bumbarica
Isti pred zakonom?
Da Hrvatska nije pravna država, bar ne u punom smislu toga izraza - znali smo. U kombinaciji s medijima je još i manje.
Nisam mogla ne iskomentirati (javno) slučaj nedavnog ubojstva mladića na Jarunu kojega je ubio policajac. Neću ulaziti u detalje tko je koga prvi i što, je li policajac bio sam ili s bratom i psom, je li bivši član specijalaca ili je "samo" osoba koja je u kućicama osiguravala štićene osobe, to meni nije bitno. Dotični je svakako zaslužio primjerenu zatvorsku kaznu jer je ubojstvo s predumišljajem, čak i meni koja pravo nije studirala, najteži oblik zločina. Oduzeti život bilo kome, na ovakav način, je neopravdano i neoprostivo i treba biti sankcionirano. Točka.
Druga je priča kako će sve to na kraju ispasti: pravosuđe nam je takvo kakvo je, zatvori pretprani, Vlada će na sve načine kupovati poene za izbore i sve skupa će, vrlo vjerojatno, ličiti na onu smiješnu seriju koja je igrala na RTL-u, Sudnicu.
No, ono što je mene najviše razbjesnilo u cijelom ovom slučaju je medijska pažnja. Naravno, o ubojstvu je trebalo izvjestiti: pravovremeno, jasno i objektivno, objavljujući točne informacije.
No, ne prođe dan, a da nas neki od medija (novine, portal) ne izvijesti o tome što je novoga na Facebooku napisano na zidu jadnoga mladića ili, kao danas, da je skupina Ivanovih prijatelja s Jaruna napisala pjesmu o njegovoj preranoj smrti tražeći da se "ubojici ne progleda kroz prste".
Na stranu njihovi osjećaji i geste koje rade kako bi si olakšali bol zbog gubitka prijatelja, to ne osporavam, ne omalovažavam i ohrabrujem bilo koji način (samo)ozdravljenja, dečki imaju pravo tražiti pravdu koja im neće vratiti školskog i kvartovskog frenda, ali će im možda jednom vratiti mir i nadu da se mogu sigurno šetati ulicama svoga grada (i to mirnog dijela grada).
No, mediji su "raspeli" ubojicu i zgrožavaju se nad tim činom, žale (s razlogom) za ubijenim i troše medijski prostor prenoseći poruke sa zida na Facebooku, a ni u jednom trenutku se nisu prisjetili i ubojica onih dečkiju koje možda nije ubio bivši policajac vatrenim oružjem (ne želim ulaziti u razloge) nego koji su iz čiste obijesti, ljutnje, agresivnosti ubili (ili svojim djelom do smrti doveli) i druge mlade dečke: Luku Ritza, Luku Marinca, Franu Despića, Miroslava Tunjića.
I ti su dečki bili u jeku svoje mladosti, pred njima je bio čitav život, i iako različiti po svojim karakterima, uvjerenjima, školovanju, obiteljima, pa čak i gradovima, svima im je zajedničko jedno: izgubili su život u trenutku koji se NIJE SMIO DOGODITI.
U ovakvim situacijama moramo prestati razdvajati pojedinačne slučajeve, prestati favorizirati ljude kojima su mama i tata "tamo neki faceri", prestati prozivati sve i svakoga i krenuti od jedne činjenice, a ta je da je među nama SVE VIŠE NASILJA. I potpuno je nevažno je li to nasilje psihičko, verbalno, seksualno ili fizičko; je li riječ o sustavnom ili sporadičnom; kako je manifestirano i je li dovelo do najtežih (i najcrnjih) posljedica, moramo svi skupa, kao zajednica, djelovati.
Vladu i sustav možda nećemo moći promijeniti, bar ne ovim putem, nećemo moći kazniti ubojice i zlostavljače, ali možemo krenuti od sebe i djelovati u sredini kojoj živimo. Prestati okretati glavu od nasilja, prestati se praviti kao da ovo nije naš grad, naš kvart, naša zemlja jer je uvijek žrtva nečiji sin, brat, dečko, frend, učenik, a ne dao Bog, možda jednom i netko naš. Zato, odvojite par minuta vremena i raspitajte se kako i vi možete pomoći promijeniti centimetar kvadratni naše zemlje. Kad to već ne žele oni koji bi trebali i koji za to dobivaju jako puno novca.
Želim nam što manje ovakvih, a što više ljepših tema. Budite mi dobro!
