I opet Murphy

petak, 25.09.2020.

"Ako nešto može poći naopako, poći će naopako," kaže Murphy i gotovo da je u pravu....

Dakle, pošlo je naopako, a da ni svjesna tog nisam bila. Navila sam budilicu na mobitelu u 6:40, mirne duše...Bus polazi u 7:00, a do kolodvora mi treba oko dvadesetak minuta taxijem. Navila sam budilicu da zvoni, sat vremena, kasnije nego što sam trebala i otišla mirno spavati...Obično se noću budim, a danas sam se probudila točno minut prije nego što je budilica na mobitelu zazvonila. Gledam dvadeset min do sedam i ne vjerujem...imam dvadeset minuta za spremit se i otići do autobusnog kolodvora, kartu sam naravno kupila online dan ranije.
Ljudi moji, kakav je to trk bio...Pranje zuba, oblačenje, spremanje stvari...ja se ničeg više ne sjećam i ako se dogodilo jutros...
Uglavnom, taxi je bio pred kućom prije nego što sam uspjela istrčati iz nje...Bilo je ravno deset minuta do sedam kad smo krenuli. Samo sam taksisti uspjela reći, "autobus mi polazi sa kolodvora u 7:00 sati", na što je čovjek duboko uzdahnuo... Još sam mu zaboravila reći da vozi putem koji je manje prometan, pa se morao vratiti nakon pređenog kilometra natrag...Auto je bilo novo i brzo, ne znam koje, samo znam da je bilo, čisto, veliko i crno...Usput sam u glavi brojala stvari koje sam zaboravila ponijeti...Knjigu, koju sam trebala putem čitati, to mi je žao bilo, ali što sad... Iako je bilo nemoguće doći, prije nego što autobus krene sa kolodvora, ja sam vjerovala da ću stići...Eto, nisam mogla vjerovati da će moj put, koji je btw. bio važan, poslovni "propasti," zbog moje gluposti. Ja inače ne kasnim, ovo mi se nije dogodilo u zadnjih trideset godina, ali eto, za sve postoji prvi put.... Došla sam na kolodvor ravno u 7:00 sati...Zamolila taksistu da pričeka pet minuta ako se vratim, jer sam odlučilia, ako ne uspijem " uloviti" autobus, ići ću s taxijem do prve njegove stanice...Dolazim na peron 302 i ništa, nema busa...Pogledam prema izlazu iz kolodvora i vidim bus odlazi i ispred još jedan koji upravo čeka da se rampa na izlazu otvori... Rampa se otvara, a ja trčim koliko me noge nose, ne vjerujem da uopće mogu tako trčati i sva u čudu letim i mašem rukama da me vozač primjeti....U jednom trenu zaobilazim autobus i s prednje strane vozaču očajno mašem...Ugledao me ...Staje... Već se i za njega rampa bila otvorila...Ulećem unutra, ispričavam se i kažem ime...On kaže, ajde izvolite ..Sjednite... Ja i dalje ne mogu vjerovati da sam uspjela, kako sam bila zadihana, mislim da se cijeli bus zadihao i disao i tresao u ritmu sa mnom...Sjedoh i dođoh sebi... Dalje bolje da ne pišem...Jer ima i dalje...Stali smo na odmorištu, nakon dva sata vožnje ...Trebala sam kupiti punjač za mobitel, jer sam, naravno, zaboravila svoj doma, a baterija na mobitelu pri kraju... Zadržala sam se tako prebirući po raznim vrstama punjača, zaboravljajući da je pauza deset minuta... Autobus se već spremao krenuti, samo su mene još čekali....Kad sam u predgrađu Zadru obavila sve što sam trebala, trčala sam za gradskim autobusim jer se, baš kad sam došla iza ugla, spremao krenuti...Na povratku za Zagreb došla sam sat vremena ranije na kolodvor. Sjela i čekala da bus dođe...Dosta mi je bilo trčanja i jurnjave...Dosta za slijedećih dvadeset godina...Ono što je od svega ispalo dobro, unatoč svemu, posao je bio obavljen...
"Eto, Murphy, nisi ni ti uvijek sasvim u pravu !!!"

Oznake: Kruh naš svagdašnji...

25.09.2020. u 16:13 • 9 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

<	rujan, 2020					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

utjecajna linija

petak, 25.09.2020.

I opet Murphy

Moje drage blogerice i blogeri: