Buffy i Angel fanfiction

petak, 26.05.2006.

Snježna vijavica

Image Hosted by ImageShack.us






































Još jedna angst pričica...ako vam slika nije dovoljno rekla. Ali nije baš teški angst. Autorica je uglavnom sve rekla pa neću puno objašnjavati, nije se puno udaljila od canona serija pa ne bi trebalo biti problema ako ste sve gledali. Ovo gore je još jedan sken slike vodenim bojama kao ona od Angela uz "Svijet živih". Ako niste vidjeli moj komentar ispod zadnjeg nastavka "Projekta..." netko u obitelji mi je bolestan pa baš nisam doma gdje mi je kompjuter (gdje prevodim), a ni kod frenda koji ima internet zato me nije bilo ovako dugo. Bez brige, dovršit ću "Projekt..." (u sljedećem postu) samo sam sada u stisci sa vremenom, ali neću odustati bez brige:) Inače, u zadnje rijeme sam se počela malo igrati sa manipulacijom slikama, pa ako vidite u potpisu inicijale DL to znači da sam sliku značajno izmjenila od njenog orginalnog izgleda. Planiram i zamjeniti većinu malih slika koje su uz prve priče- već sam stavila malo veće slike uz "Glicerin" i "Mačku i miša", a to ću napraviti i za druge. Sada navalite na čitanje...


Mogući nepoznati pojmovi:

- TA (teacher assistant ) – pomoćnik profesora ili profesorice (Walsh) u ovom slučaju
- Nepal (izvor Wikipedija)– službeno Kraljevstvo Nepal, to je himalajska zemlja u unutrašnjosti u Južnoj Aziji. Sa Sjevera graniči sa Republikom Kinom, a sa juga, istoka I zapada sa Indijom. Porijeklo imena Nepal nije sigurno, ali najpopularnije je da je došlo od Ne (sveto) i pal (pećina). Na stranici wikipedije imate i kartu da bolje vidite gdje se nalazi


Snježna vijavica
(The Snowstorm)
by Yseult deBreton


Predikat: PG
Vrijeme radnje/spojleri: iza ep. "The Gift" (BtVS, S5).
Sadržaj: «Mislio sam da te kiša podsjeća na mene» «Snijeg. Kiša. Što god djeluje.»
Bilješka autorice: Nakrivljeni tekst su Angelove misli
Poricanje vlasništva: Nisu moji. Nikad nisu bili. Samo ih posuđujem.

e-mali: yseultdb@yahoo.com (dod. prev.)

--

Tiho zujanje mobitela je pozvalo Angela sa balkona. Petljao je po tipkovnici dok nije našao ispravno dugme i otvorio vezu.

«Pada snijeg.» Njen glas je doplutao iz etera i okružio ga. Angel se automatski opustio kad mu se u umu pojavilo ime vezano za glas. Buffy.

«Pada snijeg?» ponovio je.

«Aha. Velike, mekane pahuljice snijega.» Glas joj je bio ispunjen čuđenjem. Angel ju je mogao zamisliti kako gleda pahuljice koje lijeno lepršaju sa neba. Polako je otišao na balkon i pogledao u nebo ispunjeno smogom.

«Vijavica je! Toliko je snijega da će sutra vjerojatno otkazati školu,» nastavila je jednako zadivljenim tonom.

«U Sunnydaleu je vijavica?» Na njega je bilo red da se čudi. Zadnji put kad je snježilo na Ždrijelu pakla, Prvo Zlo mu se igralo umom. I pobijedilo bi da nije bilo snijega.

«Ne, Angele. U Iowi pada snjeg,» Njen kratki smijeh mu je poslao tople trnce uz kralježnicu.

Što? Angel je zbunjeno pogledao svoj mobitel. «Buffy, zašto si u Iowi?» Njeni zimski praznici su završili. Koliko je znao nije imala razloga da posjeti Iowu osim ako je opet sa Rileyem. Zar on ne bi trebao biti u nekakvoj Južno Američkoj džungli? Angel je nesvijesno ispustio tiho režanje.

Još jedan kratki smijeh se začuo iz slušalice. «Prestani. Nisam u Iowi. U Sunnydaleu sam. Zar nisi namjestio da vidiš odakle te netko zove? Stvarno moraš ući u 20. stoljeće, Angele. Kakva svrha od mobitela ako ne znaš tko zove.» Ali uvijek znam kad ti zoveš.

Angel je osjetio poznatu omamljenost zbog naglog zaokreta u razgovoru. To će biti jedan od tih telefonskih razgovora. Jedan od razgovora u kojima kad bi shvatio o čemu Buffy govori, ona bi već govorila o nečemu drugom. Kad je bio dobar dan, obično bi uspio pratiti Buffyine shizofrene promjene teme razgovora. Danas nije bio dobar dan. Umorno je protrljao korijen nosa. Onda se laktovima naslonio na ogradu balkona i pogledao ulicu ispod sebe. Pa mogao bih početi.

«Buffy, zašto pričamo o vijavici u Iowi?» Što god mu je govorila je bilo samo varka da sakrije pravi razlog za poziv.

«Zato jer me snijeg podsjeća na tebe.» Duša mu je prokrvarila na njene tihe riječi.

Čuo je suzdržane suze u tonu. «Mislio sam da je to kiša,» istisnuo je lošu šalu. I nakon toliko vremena boli još tako prokleto jako.

«Snijeg. Kiša. Suze. Što god djeluje.» Nije zvučala ogorčeno, samo nevjerojatno tužno.

Ponudio joj je jedinu utjehu koju je mogao. «Žao mi je.» Odgovorila mu je uobičajena tišina. To se katkad događalo kad je zvala. Provale bolnih zvukova prekinute mučnim stankama dok su u tami tražili dijelove svoje ljubavi. Ponekad bi gotovo uspjeli naći sve. Nisu uspjeli stvoriti cjelinu od onog nestvarnog Dana zahvalnosti.

Na kraju je Buffy opet progovorila. «Spike mi je jednom rekao da sve Ubojice imaju želju za smrti.» Znači opet govorimo o smrti. «Ja je nemam,» nastavila je. «Jesam li zbog toga pametnija ili se samo zavaravam?» Angel je čuo zveckanje i zvuk tekuće vode. Prala je suđe. Uvijek je bilo tako kada bi nazvala: ona je radila po kući, a on bi se sasvim usredotočio na nju.

Angel je razmišljao o Buffyinom pitanju. Što je zaista pitala? Život Ubojice je očito ispunjen smrću. Nešto ili netko je uvijek želio ubiti Ubojicu. Svaki dan. Baš svaki dan. Ubojica je ljudsko biće, zapravo djevojka. Može li djevojka iskusiti toliko nasilja, uzrokovati toliko smrti i ne željeti kraj?

Buffy je sada željela smirivanje, a ne filozofsku raspravu. Probudi se.

Angel je upitao Buffy pitanje koje nikad ne bi zapitala naglas. «Želiš li još uvijek biti Ubojica?»

Nekoliko tjedana su plesali oko tog pitanja. Kada joj je umrla majka, Buffy je postala opsjednuta konceptom smrti. Rezultat potrage za odgovorima je prvo vedro ignorirala, a onda užasno pogrešno protumačila.

«To je što jesam,» automatski je odgovorila.

«Je li to ono tko jesi?» To je bilo još jedna tema žučnih rasprava u zadnje vrijeme. Buffy je balansirala između dvije ekstremne definicije Ubojice: ubijanje vampira je plemeniti poziv (Kendra) i Ubojice su superiorne i imaju opravdanje za amoralno ponašanje (Faith).

«Naravno. Piše u opisu posla: Ubojica vampira.» Zveckanje posuđa se iznenada pojačalo. Izgleda, nije joj se svidjelo pitanje.

«Buffy, u redu je reći 'nisam' ili 'više sam od toga'. I jesi, znaš.» Pokušao ju je smiriti da razmišlja, a ne samo refleksno reagira. Angel je shvatio da se Buffy bori sa vlastitim indentitetom. To je normalni proces kod mladih ljudi. Ali znati to i proživljavati nije ista stvar. Uz sve Buffyine komentare da želi «normalan život», imala je malo strpljenja za normalno razvijanje stvari.

«Više sam od Ubojice? Angele, znam to. I prijateljica sam, sestra, studentica. Išla sam na predavanja iz psihologije, sjećaš se?» Kako mogu zaboraviti kad ti je Riley bio TA? «Ali ako je smrt moj dar, to ne znači da želim umrijeti.» Stanka. «Zar ne?» Upitala je izgubljenim glasom.

Angel je dobio iznenadan poriv da Prvoj Ubojici zavrne vratom. Zašto proročanstva i snovi ne mogu biti jasni i jednostavni? Sunce će postati plavo u utorak. Sutra će biti kraj svijeta i počet će letećim bananama. Počeo je hodati po balkonu.

«Već smo razgovarali o ovome,» rekao je Angel. «Davati smrt i uzrokovati smrt su dva različita djelovanja koja proizlaze iz različitih motiva. Ubijaš vampire jer su zli i ubijaju ljude.» I da to ne radiš ti, radila bi neka druga Ubojica.

«Tebe nisam ubila ,» prošaptala je u telefon. Nisi, samo si me poslala u Pakao. Neizgovorene riječi su visjele među njima. Angel ih je odlučio ignorirati. Vrijeme je za drukčiji pristup.

«Što si mislila kad si skočila sa tornja?» I molim te, reci mi da si mislila o spašavanju svijeta. Nikad prije nisu razgovarali o tome. U vremenu iza bitke sa Glory obradili su mnogo tema ali Buffy je uporno izbjegavala raspravljati o tim posljednjim minutama, a Angel ju nije silio.

Šutnja se rastegla. Što joj je duže trebalo da odgovori, postajao je sigurniji da mu se neće svidjeti odgovor.

Konačno je progovorila. «Kad sam skočila, mislila sam... 'Nikad više neću morati umrijeti.' Osjetila sam... olakšanje. Bilo je tako teško biti ovdje. Mislim da sam čak bila nekako... sretna.» Zagrcnula se na zadnju riječ. Bila je sretna?

Angel je ostao bez riječi. Pretpostavljao je nekoliko mogućih odgovora. Nije ni pomislio na odgovor 'sretna'. Progutao je, ali knedla mu je ostala u grlu. Zar je svijet bio tako užasan da si bila sretna da ga napuštaš? Tad mu se javila jedna još stravičnija misao. Nisi mi to mogla reći. Angel je bio ošamućen. Spustio se na koljena i naslonio čelo na hladan pod.

Mentalno se vratio u vrijeme nekoliko mjeseci prije nego je skočila. Bio je duboko u svom vlastitom kaosu ludila, ali izvukao se sa jasnijom vizijom svoje svrhe. Na noć Joyceinog pogreba, sve je rekao Buffy. Razgovarali su o nenoj «sestri», Glory, Rileyu, Darli, Drusilli. Izrazila je svoj bijes, strah, razočaranje i tugu. Poljubili su se i obnovili svoju ljubav. Nazvao ju je prije nego je otišao u Pyleu. Nije znao da joj je svijet tako turoban.

«Angel?» Nije mogao odgovoriti.

Kako je mogla... zašto nije... učinio bih SVE da promijenim tu noć.

«Angel?» Sve.

«Nisam znao, Buffy. Nisam znao.» I sam sebi je zvučao robotski. Nije mogao prestati ponavljati riječi. «Tako mi je žao, Buffy. Nisam znao. Nisam znao.»

«Nitko nije znao, Angele. Nikad nisam nikome rekla.» Njene riječi su bile racionalne i staložene. Htjela ga je smiriti. Umjesto toga, Angela je ispunio led. Nisi mi mogla reći?

«Buffy, zašto nisi rekla meniUčinio bih SVE...

«Zato jer bi otišao umjesto mene, a nisam ponovo mogla gledati kako umireš. To bi me ubilo.» Ali svejedno te ubilo. Čuo je jedva primjetan drhtaj u njenom glasu. Meni je teško to čuti, tebi je teško izgovoriti.

«Ne znaš to,» Angel se pokušao usprotiviti.

«Znam. I ti znaš.» Glas joj je bio malo jači, malo sigurniji.

«Je li to znači da te nikad ne mogu usrećiti?» Jesam li još uvijek velik dio tvoje nesreće? I zašto sada želim odgovor na to?

Otvoreno se nasmijala. «Pa, sigurno je da ja tebe nikad ne smijem usrećiti. Osim ako se nešto promjenilo i nisi mi rekao,» dodala je tiho. Angel je ponovo bio zbunjen. Molim? Tada je shvatio da govori o znamenitom proklestvu.

«Mislio sam... Nisam mislio na to,» promucao je. Ali mislio sam na to. I još uvijek ne smijemo. I mislim da mi treba piće.

Angel se okrenuo na leđa i pogledao nebo koje je sad bilo ispresjecano trakama reflektora. «Mogu li te usrećiti?» ponovo je upitao. «Dovoljno da želiš ostati na ovom svijetu?» Zauvijek?

Čuo ju je kako diše. «Sada sam ovdje, Angele. Ne planiram uskoro otići.» To nije bio odgovor koji je tražio, ali bio je dovoljan za noćas.

«Onda,» rekao je, rastežući se. «Vratimo se tvojem pitanju... pretpostavljam da je zaključak 'Ne, nemaš želju za smrti' i 'Da, pametnija si od Spikea'.» Neuspješno je potisnuo zjevanje.

Ponovno se nasmijala. «Idi spavati, Angele. Nazvat ću te sutra.» Iznenada je mogao čuti vremenski izvještaj iz Iowe. «Dobit će deset centimetara snijega noćas,» divljenje joj se opet uvuklo u glas.

«Laku noć, Buffy. Nemoj previše kasno ostati budna.» Promrmljala je laku noć i poklopila slušalicu.

Angel se svukao, otuširao i dvadeset minuta kasnije je bio u krevetu. Kada se probudio, padao je snijeg. Navukao je kaput i izašao u hladnu noć. Podigao je pogled. Velike, mekane pahuljice su lepršale sa neba baš kao u Iowi. Samo što je ovo bio Nepal. I Buffy je skočila sa tornja prije sto dvadeset i tri dana, pet sati, čertnaest minuta i dvadeset i dvije sekunde. Učinio bih sve.

Kraj


- 07:25 - Komentari (5) - Isprintaj - #

(Ne)sretno Valentinovo!

Image Hosted by ImageShack.us

Jedna vrlo kratka, duhovita pričica. Moram ih naći još ovakvih. Anya je tako zabavna yes Imam link do orginalne priče, ali ne radi pa ću vam ostaviti samo mail..


(Ne)sretno Valentinovo!
(Happy Valentines Day, Not!)
by Lisa


e-mail: lisa@allengames.com (dod.prev.)


Anya je gurnula Xandera koji je bio uz nju. «Doveo si me na izložbu zečeva na Valentinovo?? Xander!! Kako si mogao? Odlazim.» Okrenula se da izađe iz prostorije koja je imala miris po malim, mekanim životinjicama kad ju je Xander uhvatio za ruku.

«An, samo mislim da je vrijeme da se riješiš tog svog straha. Mislim, to je čudno, neobično i jednostavno nije zdravo.»

Tara i Willow su hodale iza njih držeći se za ruke i smijući se nečemu. «Zečići su slatki, Anya.» Počela je Willow. «Pogledaj ih kako su slatki i pahuljasti. Dođe ti da ih poneseš kući.»

Anya je uzmakla jedan korak i u nevjerici pogledala troje ispred sebe. «Jesam li ja jedina koja nije zavarana ovim... stvorovima? Govorimo o svjetskoj dominaciji, ljudi! Milijuni zečeva se seksaju i non-stop se množe, sve dok se jednog dana ne osvrnemo i vidimo da su sve preuzeli.» Prekrižila je ruke i namjestila lice u svoj najbolji izraz durenja. «Samo izvolite, nosite te napaljene stvorove kući. Neka vam žive doma! Hranite ih! Ne može štetiti, zar ne?»

Anya se okrenula na peti otišla prema izlazu, govoreći preko ramena. «Hvala ti na Valentinovu, Xander!»

Tara ih je pogledala. «M-možda ovo nije bila baš dobra ideja.» Ona i Willow su izašle za Anyom.

«Nije dobra ideja, ha? Mogla si to reći PRIJE nego smo došli ovdje.» Xander je ostao sam stajati u prostoriji i prišao jednom kavezu kucnuvši po staklu. «Hej ti dečko...curice...svejedno. Onda što misliš o svjetskoj dominaciji?»

Kraj

- 07:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oporavak slomljenih krila (1.)

Image Hosted by ImageShack.us







































Preko ove priče sam saznala da će Angel dobiti svoju seriju i začudila sam se kasnije kad je Wesley bio idiot u S3 BtVS-a. Tako je to kad se ne brineš zbog spojlera. Ovo je jedna od prvih priča koje sam prevodila i dosad jedina (!) koja je napisana kao jedna ep. AtS-a. Dobro ima ih još, a su puno duže i nimalo brže od ove. Sviđa mi se što se u ovoj priči spominje klasična glazba koju osobno volim iako je ne slušam baš često. Jednostano ne mogu uživati u klasici sa svojim blago rečeno kriminalnim zvučnicima. Ne morate mnogo znati o klasici da razumijete priču, sve je opisano. Inače u priči spomenuti patološki napad panike postoji. Vrijeme radnje je početak druge sezone, prije nego je Angel upoznao Gunna. Sve je isto kao u AtS-u osim ono da su Angelu raznijeli ured, tako da se nije preselio u Hyperion. Kraj je u budućnosti i tu ima jedna (bar meni) smiješno nelogična pojedinost u vezi Weslyea i Cordelie, ali to ionako nije važno za radnju.

modus operandi (lat. način rada) – ovaj izraz se najviše koristi u policijskoj terminologiji, a općenito znači da se nešto ponavlja, da postoji nekakav obrazac u nečijem ponašanje


Oporavak slomljenih krila
(Recovery of Broken Wings)
by Claudett



"Istrage Angel, mi pomažemo beznadnima," rekla je Cordelia Chase kad je podigla slušalicu.

"Ah, da," odgovorio je muški glas s britanskim naglaskom. "Cordelia, čini mi se da malo previše radiš u zadnje vrijeme."

"O čemu ti to Wesley?" odgovorila je Cordelia trenutak prije nego je shvatila da je odgovorila na kućni telefon sa frazom s posla. "Krasno. Eto vidiš? Rekla sam vam da trebam odmor. Što da je to bio netko važan?"

"Siguran sam da bi se snašla sa svojom uobičajenom elegancijom." Wesley se nasmiješio kad je zamislio izraz Cordelijina lica. "Samo sam te htio pitati možeš li.... "

"Navratiti do biblioteke na putu do posla?"

"Pa, zapravo da. Kako si znala?"

"Samo malo, da razmislim," rekla je Cordelia sarkastičnim tonom. "Otkad si našao tekst gdje piše da će Angel postati čovjek trebaju ti svakakve čudne knjige povezane s tim, a zoveš me u osam ujutro samo kad si prelijen doći ovdje i sam uzeti knjige." Uzdahnula je. "Koliko?"

"Samo tri ovaj put. Trebale bi te čekati iza pulta," zastao je. "Ako ti je previše nezgodno mogu ih ja uzeti... "

Cordelia se trgla od povrijeđenog tona u Wesleyevom glasu. "Ne, ne. Oprosti. Sjećaš se 'nove mene' o kojoj sam ti govorila kad sam izašla iz bolnice? Pa ona ne ustaje iz kreveta dok ne popijem kavu." Wesley se na to nasmijao i Cordelia se osjećala lakše. "Ona i ja ćemo doći tamo za sat vremena."

Zaklopila je slušalicu, ali nije mogla naći energiju da se digne iz kreveta. Uzdahnuvši, ponovo se naslonila na jastuk. Wesley i ona proveli su veći dio noći uklanjajući ostatke demona kojeg je Angel ubio u kanalizaciji ranije tog dana. Iako je Cordelia voljela pomagati ljudima, to nije nadoknađivalo manjak sna... ili činjenicu da su njene najdraže tenisice sada smrdjele na kanalizaciju. Iz polusna ju je izvukao prodoran glas spikera sa radija i kad je otvorila oči, ispred nje je lebdjela šalica kave.

"Hvala Dennis," promrmljala je i popila prvi gutljaj. "Baš kako volim. Postaješ prilično dobar u ovome." Većina ljudi bi se osjećala čudno da vode jednosmjeran razgovor, ali Cordeliji je to bilo sasvim normalno. Čavrljala je s duhom dok je jela doručak i spremala se za posao. Onda je, nakon što je zadnji put u zrcalu provjerila frizuru, izjurila kroz vrata. "Ćao Dennis!" pozdravila je zatvorivši i zaključavši vrata iza sebe.

* * * * * *

Wesley Windham Price je ustao i protegnuo se, ukočenih leđa od grbljenja nad knjigama i papirima. Osim jučernjašnjeg demona u zadnje vrijeme se nije mnogo toga događalo, pa se mogao koncentrirati na prevođenje svitka kojeg je Angel uzeo od 'Wolfram i Hart'-a. Nakon dva tjedna neprekidnog istraživanja, Wesleyu je počela nedostajati akcija i uzbuđenje lova na demone.

"Dobro jutro Wesley," rekla je Cordelia kad je naglo ušla i spustila tri velike knjige na stol. "Zašto ti nikad ne trebaju džepna izdanja? Ovo je teško!"

Englez je na trenutak ostao bez riječi. Cordelia je bila obučena u svom uobičajenom stilu; bež minica sa svijetlo plavim topom i s tamnom kosom koja joj je slobodno padala na ramena. Jednostavno lijepo. Videći Cordelijin upitan pogled, trgnuo se iz misli i odgovorio, "Gledaj to ovako, bar si dobila vježbu za danas."

"Mislim da sam noćas dobila dovoljno vježbe za cijeli tjedan!" Cordelia je protrljala svoje bolno rame i nasmiješila se. "Onda, hoće li nam se Angel pridružiti danas?"

Kao na poziv, otvorila su se vrata Angelova ureda. " 'Jutro," promrmljao je dok je išao za mirisom kave.

"Valjda od vampira ne možeš očekivati da bude jutarnji tip," prošaptala je Cordelia. Wesley je potisnuo smijeh.

Angel je popio gutljaj kave i okrenuo se. "Jesi li rekla nešto?"

Cordelia je zaustila da odgovori, ali umjesto toga je ispustila jauk. "Cordelia!" Angel je požurio i uhvatio je baš kad su joj počela klecati koljena.

Cordelijin um je bio bombandiran slikama. Djevojka, njenih godina. Crvene kose, zelenih očiju. blijede kože. Sjedi u tamnom kutu, pritisnutih koljena uz prsa, ljulja se i plače. Onda stoji na rubu krova zgrade, iza nje se vidi sjena tamnog lica dok ona zakoračuje u ništavilo.

Kad je otvorila oči vidjela je da sjedi na podu, a Angel i Wesley kleče do nje. Trepnula je da razbistri pogled i pokazala Angelu da joj pomogne ustati. "Imamo posla."
_______________________________________________________________________________________________

Java Enabled je bio tipični cyber-caffe, ako postoji takvo nešto. Na prizemlju su od zida do zida bili kompjutori za kojima su sjedili uglavnom tridesetogodišnji samci malo teži od prosječne težine. Ostali bi cijelu noć da mogu i igrali "Doom", "Half-life" i druge pucačke videoigrice u kojima se činilo da je glavni cilj učiniti što više kaosa i nereda. Na svu sreću je vlasnik ovog lokala bio dovoljno mudar da zahtijeva upotrebu slušalica pa su jedini zvukovi bili uzvici i psovke uživljenih igrača.

Na katu nije bilo ni jednog kompjutora i atmosfera je bila posve drukčija. Stolice i kauči bili su proizvoljno poredani oko stolova svih oblika i veličina. U kutu se ljubavni par priljubio na kauču, više zainteresiran za ljubljenje nego pijenje svojih mokachina. Za stolom u sredini su sjedili dva starija gospodina i uživali u specijalitetu "šalica bez dna" dok su igrali šah. U tamnom kutu su se smjestili Angel, Wesley i Cordelia i čitali menu.

"Moj Bože," javio se Wesley. "Može li se ovdje dobiti normalna šalica kave?"

Cordelia se nasmiješila. "Ne u L.A.-u. To je sve gourmet kava. To na francuski znači da moraš platiti 3.95$ za šalicu."

"Mogu li vam pomoći?" Angel je digao pogled i ugledao lice mlade konobarice. Vatrenu kosu je povukla s lica u jednostavan rep iz kojeg je uspjelo pobjeći nekoliko nemirnih kovrča. Srdačnim osmjehom je pozdravila mušterije, ali Angel je vidio skrivenu bol u njenim zelenim očima.

"Da, Shannon," rekao je, pročitavši ime na ceduljici prikačenoj na pregači. "Kavu molim. Crnu."

"Isto za mene," odjeknuo je Wesley.

Cordelia je uzdahnula. "Momci ne znaju što je prava kava. Molim vas veliki karamel machiato."

Shannon se ponovo nasmiješila, uzela menue i žustro ih otišla dostaviti novim mušterijama.

"To je ona?" upitao je tiho Angel.

Cordelia je kimnula. "Onda, kako ćemo joj pristupiti?"

"Nisam sasvim siguran. Zasad ćemo je samo promatrati. Možda nam sama da uvod."

"Za što? Reći ćeš - Hej, moja prijateljica je u viziji vidjela da se bacaš s zgrade? Sumnjam da će to upaliti."

Cordeliu je prekinula konobarica koja je se vratila s dvije šalice koje su se pušile. "Oprostite, morat ćete svoju kavu pričekati nekoliko minuta." Ispričavajući se nasmiješila. "Noćas imamo novog barskog majmuna i nije još baš spretan sa strojem."

"Barskog majmuna?" Wesley je bio zbunjen.

"Oprostite. Tako zovemo momke koje rade s aparatom za ekspresso." Shannon je pokazala mladića sa grimiznom kosom na jež koji je pokušavao očistiti mali filtar od ugrušaka kave.

"Aha, tako."

Shannon se okrenula i pošla prema drugom stolu. "Ako vam nešto zatreba, samo zovite." Kad ih više nije mogla čuti, Wesley se okrenuo Cordelji. "Jesi li sigurna da će si ona oduzeti život? Ne izgleda kao takav tip osobe."

"Za to ne postoji tip osobe," javio se Angel. "Svatko bar jednom u životu dođe do kritične točke. Pitanje je, što će ovu djevojku gurnuti preko ruba?"

Cordelia je razmišljala nekoliko trenutaka. "Vidjela sam lice. Nije bilo jasno, ali smijalo se kad je skočila. I sigurno je nije gurnulo, bar ne doslovno."

"Znači radi se o nekoj vrsti opsjednutosti?"

Wesley je odmahnuo glavom. "Ne bih rekao. Ne ako je Cordelia vidjela to lice izvan tijela."

"Ali sigurno se radi o nečem natprirodnom," rekao je Angel. "Više Sile se nemaju običaj miješati u živote smrtnika osim ako takvo nešto ne remeti ravnotežu stvari."

Tri prijatelja su tiho razgovarali gledajući Shannon kako radi. Nekoliko minuta kasnije se vratila s Cordelijom narudžbom i loncem crne kave. "Želi li netko još kave?" Wesley je kimnuo, i kad se djevojka nagnula preko stola, Angel je zamijetio blago podrhtavanje njene ruke.

"Jeste li dobro?" upitao je, pokazujući na ruku kojom je držala lonac.

Shannon se prestrašila što je primjetio i maska osmjeha je na trenutak pala, otkrivajući izraz čistog užasa. Kako je brzo došlo tako je prošlo. Sabrala se i ponovo se nasmiješila. "Dobro sam. Samo je bio dug dan. Ili to ili previše besplatne kave."

"Sigurno? Zapravo, posao mi je pomaganje ljudima," Angel se spotaknuo o riječi. Borba s demonima i spriječavanje apokalipse bilo mu je mačji kašalj prema objašnjavanju ljudima što radi. Samo je razgovor o novcu mrzio više od toga.

"Što, vi ste nekakav socijalni radnik? Mislim, nemam baš veliku plaću, ali dobivam dovoljno da se mogu snaći ..."

Angel je odmahnuo glavom. "Ne, ne. Samo... izgledate da imate nekih problema. Možda možemo pomoći."

Njena maska je ponovo nestala. "Ne, ne možete." Shannon je šutjela trenutak, a onda se sabrala i ponovo namjestila smiješak. "Slušajte, imam druge mušterije koje moram poslužiti. Ispričajte me."

"Čekaj!" rekla je Cordelia. Rukom je malo kopala po torbici i izvadila poslovnu posjetnicu. "Evo. Ako se predomisliš ili samo želiš razgovarati, nazovi."

Shannon je oklijevajući uzela posjetnicu i stavila je u džep pregače bez gledanja. "Hvala," promrmljala je i otišla prema drugom stolu.

"To je dobro prošlo," ponudio je Wesley. " Pretpostavljam da ćeš je noćas nadgledati?"

Angel je kimnuo. "Vi se vratite u ured. Provjerite u mrtvozornikovim spisima ima li podudarnosti između žrtava samoubojstava proteklih nekoliko mjeseci." Čelo mu se namrštilo dok je gledao kako Shannon ide od stola do stola. "Želim se pobrinuti da im se ne pridruži."
_____________________________________________________________________________________________

Shannon MacLeod se tresla dok je hodala ulicom. Kad bi je netko vidio pomislio bi da se jadna djevojka smrzava što je bilo malo moguće na ovakvu sparnu večer. Svejedno se tresla.

Shannon je čvrsto omotala ruke oko tijela pokušavajući spriječiti drhtanje. Bez uspjeha. Um joj je bio koncentriran na jedan cilj - doći kući. Govorila je sebi da će biti sigurna kad dođe ondje. Neće se ničeg bojati i prestat će se tresti. Racionalni dio nje je znao da to nije istina.

Više se nikad nije prestajala tresti.

Kosa joj je pala preko očiju, ali nije ju bilo briga. "Jedan, dva tri." Gledala je u noge da može brojiti korake. Ovih dana bi učinila bilo što da se osjeća normalno, psihički zdravo. Ali gledanje u stopala umjesto pred sebe može biti opasno u L.A.-u.

"Hej curo! Gledaj gdje ideš!" Shannon se skoro sudarila s nekim, poslovnim čovjekom sudeći po aktovci. Vidio je djevojčine uznemirene oči koje su gledale u pod i ruke koje su se tresle i odlučio je ostaviti na miru. Negdje u svom umu je pomislila kako je smiješno da netko misli da je ovisnica, ali ta misao je bila potpuno zakopana mnogim drugim mislima. Sumnjama, strahovima, brigama... Glasom.

Dom. Noge su je automatske dovele do njega. Ruke su joj se tresle dok je pokušavala izvući ključeve iz džepa svojih traperica. Kad je otvorila vrata kuće požurila je uz stepenice prema svom stanu kao da će brzinom ostaviti sve vani i naći u zgradi malo mira. Ubrzano dišući, dok su joj se ruke toliko tresle da se gotovo grčila, uspjela je treskom otvoriti vrata stana i zalupiti ih iza sebe stavljajući zasun prije nego se sklupčala na podu, histerično jecajući.

Angel ju je promatrao sa krova kuće preko puta.

* * * * * *

"Možemo biti sigurni da se događa nešto čudno," rekao je Angel umjesto pozdrava i ostavio svoj kaput preko stolice. Ulice su već bile osvijetljene sivim svjetlom zore kad je ušao.

Wesley je podigao pogled s kompjuterskog ekrana. "Nešto čudno? Mislim da je to naš uobičajeni modus operandi."

"Pa, ovdje nema ničeg čudnog." Cordelia je zatvorila spis i stavila ga na hrpu ostalih na podu. "Mnogo samoubojstava, ali nema značajnih promjena u broju ili metodama" Uzdahnula je. "I želim svima reći da je čitanje ovih spisa nešto najdepresivnije što sam radila u životu."

"Imaš sreće," rekao je Angel, a onda je shvatio svoju pogrešku. "Htio sam reći da imaš sreće što nisi kronično depresivna. Što nikad nisi bila na rubu i samo htjela da svemu dođe kraj."

Nastala je neugodna tišina. Wesley je konačno progovorio. "Želiš nam reći da ti ..."

"Ja? Ne. Bar ne sada." Angel je uzdahnuo i spustio se u stolicu. "Ali u vrijeme nakon što sam bio proklet... Toliko sam puta htio sve prekinuti, sve završiti, ali nisam to mogao učiniti."

"Bojao si se?" nježno je upitala Cordelia.

Angel je odmahnuo glavom. "Ne. Osjećao sam da zaslužujem patnju zbog onog što sam učinio. A kad bi se ubio, patnja bi prestala. Život je bio najgore mučenje koje sam mogao zamisliti, pa sam živio." Gledao je u prazno, izgubljen u prošlosti. Cordelia se pitala misli li o svom životu prije ili poslije prokletstva i odlučila da ne želi znati.

"Onda," rekla je. "Jesi li otkrio nešto korisno?"

Angel je uzdahnuo s olakšanjem, sretan što se može usredotočiti na nešto drugo. "Ne baš. Ali sad znam gdje živi što bi nam kasnije moglo pomoći. Osim toga sam samo primijetio da se jako boji nečega."

"Ili nekoga," dodao je Wesley.

Taj komentar je trebao biti od pomoći, ali Angela je samo podsjetio na vremena kad je on bio taj kojeg su se ljudi užasavali. Vremena kad je Angelus vrebao u noći, mučio i ubijao. Ustao je bez riječi, otišao u svoj ured i zatvorio vrata iza sebe dovoljno glasno da bi ostalima dao do znanja da želi biti sam.

"Opa. Još tmurniji nego inače," komentirala je Cordelia. "Da učinimo nešto?"

"Najbolje što možemo učiniti za njega je da pomognemo toj djevojci." Pokazao je na sveske razbacane po stolu i ponovo su počeli istraživati.

* * * * * *

Navečer je Angel ponovo bio u Java Enabledu. Ni sam nije znao što želi postići. Zapravo nije ni znao radi li Shannon noćas. Samo je znao da se trenutačno osjeća potpuno beskorisno, a nije mu baš pomagalo kajanje nad prošlosti u mraku.

Imao je sreću, Shannon je radila. Započela je svoj govor 'Dobrodošli u Java Enabled' kad ga je prepoznala.

"Isto kao i prošli put?" rekla je, nadajući se da nije primijetio blago drhtanje njenog glasa. Angel je kimnuo i ona je nestala iza ugla. Trenutak se vratila kasnije s vrućom šalicom i loncem za kavu.

"Izvolite. Noćas je prilično gužva pa možete sami uzeti ako želite još." Počela se okretati kad je osjetila doticaj njegove ruke na svojoj.

"Znam da nešto nije u redu."

Shannon je uzmakla. "Već sam vam rekla. Ništa ne možete učiniti. Samo me pustite na miru."

Angel je ustao. Znao je da ga svi gledaju, ali sad je jedino život djevojke bio važan. "Shannon, znam kako se osjećaš. Proživio sam to. Stajao sam na rubu provalije i želio skočiti." Suze su počele navirati u Shannonine zelene oči, ali Angel sad nije mogao stati. "Znam kako je kad misliš da nema izlaza, ali izlaz postoji. Mene je jednom netko povukao s ruba. Molim te, dopusti mi da ti pomognem!"

Shannon se okrenula da pobjegne, ali se spotaknula preko stolice. Iskoprcala se na noge i napola trčeći, napola puzeći pobjegla u kuhinju. Angel ju je našao sklupčanu u kutu kako se ljulja naprijed natrag.

"Shannon..."

"Ne diraj me!" Prestrašen djevojčin vrisak je na Angela nahuškao kuhara i barskog majmuna. Uspio se s naporom osloboditi dva čovjeka bez da ih ozlijedi i kad je konačno izašao na pločnik Shannon je već davno nestala.
____________________________________________________________________________________________

Angel je uzdahnuo. Razgovor u lokalu nije protekao po planu. Zapravo nije mogao gore proći. Znao je da nešto može učiniti, da nešto treba učiniti... Više Sile ga ne bi upozoravale da ne može ništa učiniti. Ali sada je bio bez i jednog traga. Kako pomoći nekome tko ne želi pomoć?

Iz misli ga je trgnulo tiho kucanje na prozoru automobila. Otvorio je vrata i kimnuvši pozdravio Cordeliu. "Drago mi je što si došla," rekaoje . "Uskoro će svanuti."

Prije nekoliko mjeseci Cordelia bi se požalila na rano dizanje, ali sad se samo nasmiješila.
"Ima li promjena?"

Angel je pogledao prema zgradi i odmahnuo glavom. "Ne. Cijelu noć su gorjela svijetla, ali nisam vidio pokrete kroz prozor. Jesi li sigurna da je nisi vidjela da skače s ove zgrade?"

"Sto posto," odgovorila je. "Zgrada iz vizije je mnogo viša."

"Dobro. Znači da je na sigurnom dok je u stanu." Dao joj je svoj mobitel. "Nazovi me ako se nešto dogodi."

Cordelia se smjestila u Angelovom automobilu i pripremila se za dugi dan. Angel je zadnji put pogledao prema prozoru djevojke i nestao u podzemnim prolazima.

* * * * *

"Ovo je beskorisno!" Angel je uz tresak zatvorio knjigu i naslonio glavu na ruke.

Wesley se zabrinuto približio vampiru i nakon trenutka razmišljanja mu stavio ruku na rame.
"Zasad možemo samo istraživati. Naći ćemo nešto."

"Ovako nećemo naći ništa na vrijeme." Angel je promrmljao prema stolu, prolazeći rukama kroz kosu. "Previše je pitanja bez odgovora. Moram je nekako nagovoriti da razgovara sa mnom. Ali nakon one scene koju sam izveo jučer, sumnjam da ću imati priliku."

Wesley je razmislio na trenutak. "Možda bi trebali poslati Cordeliu da razgovara s njom. Prije će se povjeriti drugoj ženi nego nepoznatom muškarcu."

"Hm, vjerojatno... Ali kako? Cordelia je rekla da cijeli dan nije izašla iz stana tako da vjerojatno neće ići na posao. Hoće li otvoriti vrata ako Cordy otiđe gore?"

"Nećemo saznati ako ne pokušamo." Wesley je htio nastaviti kad je zazvonio telefon. Kako Angel nije dizao slušalicu, javio se bivši Čuvar.

"Istrage Angel, nadamo se da ste beznadni... mislim... kvragu! Oprostite, obično se ne javljam na telefon. Mogu li vam pomoći?" Stanka. "Da, naravno. Odmah će doći."

"Tko je to bio?" upitao je Angel kad je Wesley zaklopio slušalicu.

"Shannon," rekao je iznenađeno. "Želi da što prije dođeš do nje."
____________________________________________________________________________________________

Na Angelovo kucanje, vrata su se malo otvorila još zaključana sigurnosnim lancem. "Zdravo," ljubazno je rekao oku koje ga je gledalo kroz prorez. Vrata su se zatvorila i Angel je čuo kako je otkvačila lanac. Onda su se vrata su se polako otvorila.

Angel se nadao da Shannon nije opazila kako ga je iznenadio njen izgled. Činilo se da je ostarila nekoliko godina u 24 sata otkad su se vidjeli. Nervozno je lutala pogledom između Angela i poda. Ispod očiju je imala tamne podočnjake koji su izdavali brojne neispavane noći; vjerojatno su na poslu bili prekriveni šminkom. Dugi pramenovi crvene kose su joj padali preko lica, njišući se lijevo desno dok joj se cijelo tijelo treslo.

Angelov prvi poriv je bio da zagrli jadnu djevojku, ali između njih je stajala nevidljiva prepreka. "Mogu li ući?" Shannon je kimnula i Angel je prekoračio prag.

Pročistila je grlo. "Molim te, sjedni. Želiš li čaja?" Glas joj je malo drhtao, ali uspjela se blijedo nasmiješiti kad je Angel sjeo.

Stan je bio malen i s malo namještaja, ali vrlo udoban. Mali trosjed koji se po noći istezao u krevet bio je uza zid okrenut, ne prema TV-u, nego prema velikoj zidnoj slici. Razne stvari u sobi su pokazivale Shannoninu pravu strast. Futrola od violine i note su stajale u jednom kutu, a mali sintesajzer u drugom. No stoliću su bile pomiješane note raznih skladbi za violinu. Bach, Bruch, Mendelsson... imena koja Angel već dugo nije vidio kod nekog drugog. Jedan zid je bio potpuno pokriven policama na kojima su bile knjige i mnogi CD-i, klasične glazbe pretpostavio je.

Shannon se vratila u sobu, držeći u rukama dvije velike šalice koje su se pušile i sjela na malu stolicu koja je stajala ispred sintesajzera.

"Onda," rekao je Angel bez teškoća držeći vruću šalicu u svojim hladnim rukama. "Sviraš violinu?"

Shannonino lice je još više problijedilo. "Svirala sam."

"Oprosti, nisam htio... "

"Ne, to je normalno pitanje," zastala je. "Ne mogu dobro objasniti ako ne ispričam od početka." Angel nije ništa rekao, samo je strpljivo čekao da nastavi.

"Cijeli život sviram violinu, bar otkad se sjećam. Zbog nekog razloga počela sam moliti roditelje da mi je kupe dok još nisam dobro naučila ni govoriti." Shannon se nasmiješila i Angel je po prvi put ugledao svijetlo u njenim očima. "Mislili su da ću to zaboraviti za nekoliko dana, ali nakon dvije godine upornog traženja konačno su me dali na instrukcije. Da skratim, nakon koledža sam dobila posao u malom orkestru u L.A. Par mjeseci nakon što sam se preselila ovdje, primijetila sam da nešto nije u redu."

"Jednog dana, na pokusu, ruke su mi se počele tresti. Mislila sam da je to od gladi, nedostatka sna i slično, ali nije prestajalo. Tada se cijela prostorija počela okretati. Nisam mogla disati. Srce mi je tako jako tuklo da sam mislila da ću imati srčani udar. Cijelo iskustvo me prilično potreslo, ali nisam htjela izgubiti posao pa sam ostala. Ali ponovilo se i sljedeći tjedan i tjedan poslije njega. Napadi su bili sve jači i češći. S vremenom je počelo utjecati na moje sviranje i na kraju sam morala dati otkaz."

"To je bilo prije gotovo dvije godine."

"Doktor je rekao da je to 'Patološki napad panike.' Zapravo cijelo moje tijelo dođe u stanje panike bez razloga. Užasno je. Osjećaš se kao da ćeš umrijeti. Iako djelić mozga zna da je to bolest, ostali dio mozga pošašavi i ne možeš razmišljati racionalno. To je potpuno psihička bolest; neuravnoteženost kemikalija u mozgu koja se može kontrolirati lijekovima, ali ne može se izliječiti. Iskušala sam svaki lijek koji postoji, ali ni jedan mi ne pomaže."

"S poslom u cyberkafeu spajam kraj s krajem. Tamo je pola ljudi pijano ili toliko zaokupljeno video-igricama da me ne primjećuju, što mi odgovara. Ali u zadnje vrijeme napadi su postali tako česti da ne znam hoću li moći zadržati i taj posao."

Shannon je dosad uspjela ostati mirna dok je pričala svoju priču. Angel je shvatio da je to zbog toga jer se uspjela odvojiti od nje kao da priča o nekom drugom. Ali sad su joj počele teći suze.

"Ne mogu više svirati. Nisam dotakla violinu 6 mjeseci. I ti glasovi u mojoj glavi. Govore mi da sam gubitnica, niškoristi, da ništa ne mogu učiniti dobro i kad god pokušam svirati postanu još glasniji!" Pobjegao joj je jecaj.

Angel to više nije mogao podnijeti. Digao se s kauča, spustio se do Shannon i zagrlio djevojku koja je plakala.

* * * * * *

"Hvala što si me primila, Cordelia."

Nakon dosta rasprave, odlučili su da za Shannon nije sigurno da bude sama. Cordeliji je uvijek bilo drago da s nekim može dijeliti svoj prostrani stan i prije nego je došla Shannon, strogo je upozorila Dennisa da je ne uzrujava. "Ionako joj se čini da gubi razum. Neće joj biti bolje ako vidi kako stvari lebde preko sobe!"

Cordelia se nasmiješila. "Nema problema. Ti možeš spavati u mojoj sobi. Ja ću spavati na kauču." Shannon je pokušala protestirati, ali Cordelia ju je prekinula. "Ne prihvaćam odbijanje."

"Obično nije ovako pristojna. Na tvom bih mjestu prihvatio dok je još u tom raspoloženju."

Cordelia je prostrijelila Angela pogledom. "Još si ljut zbog te 'maslac od kikirikija u tvom krevetu' stvari, je li?" Nasmijala se kad je vidjela Shannoninom zbunjeni izraz. "O, nije ono što misliš. Samo sam negdje trebala prespavati jednu noć. Ali učinila sam mali nered."

"Mali? Usred mog jastuka je bila ogromna mrlja!"

Prepirku je prekinulo nešto neočekivano; Shannon se smijala. "Ne mogu vam dovoljno zahvaliti. Odavno se nisam osjećala ovako... sigurno."

"Zato smo ovdje," rekao je Angel. "A sad se naspavaj. Sutra ćemo razgovarati."

"Razgovarati o čemu? Mislim, još ne znam kako mi namjeravate pomoći."

"Pa, ako lijekovi ne pomažu, onda to nije medicinski problem. Moramo otkriti što uzrokuje te napade."

Shannon je bila zbunjena Angelovim tajanstvenim odgovorom i baš ga je htjela još pitati kad ju je Cordelia uhvatila za ruku. "Sutra ćeš imati vremena za to. Sada na spavanje," Rekla je i odvela je u spavaću sobu.

Usprkos tome što joj je um bio pun pitanja, Shannon je bila u polusnu prije nego je dotakla jastuk. Kad je utonula u nesvjesnost, učinilo joj se da fantomska prisutnost namješta pokrivače za bolji san.
____________________________________________________________________________________________

Shannon se polako protegla i otvorila oči. Soba je bila osvijetljena jutarnjim suncem koje je ulazilo kroz prozor. Nešto je bilo čudno i Shannoninom pospanom mozgu je trebalo nekoliko trenutaka da shvati o čemu se radi.... više od godinu dana nije mirno prespavala noć. Drhtanje i hladan znoj probudili bi je bar nekoliko puta po noći ako bi uopće uspjela zaspati.

Na trenutak je ponovo zatvorila oči, uživajući u prekrasnom osjećaju koji uvijek dolazi iza spavanja dok se tijelo još budi. Kad je ponovo otvorila oči, primijetila je šalicu na noćnom ormariću. Još vruća kava. Izgleda da se Cordelia već probudila. Shannon je danas iskusila još jednu neobičnost; lice joj se razvuklo u osmjeh. Odavno se netko nije potrudio da učini ovako nešto za nju.

Shannon je krenula u hodnik. Nakon što je popila malo kave, odlučila je otići u kuhinju po mlijeko.

* * * * *

Cordeliji je bilo hladno. Zapravo se smrzavala. Malo je zadrhtala i pokušala navući pokrivače na ramena i otkrila da svi leže na podu. Prije nego se upitala kakve je to snove sanjala noćas, kauč se počeo tresti.

"To nije smiješno Dennis!" Uzela je pokrivače s poda i htjela se vratiti na kauč kad se on počeo okretati na podu. "Prestani! Vraćam se na spavanje." Kauč se nastavio vrtjeti da bi se na kraju prevrnuo.

Cordelia je osjetila prisutnost iza sebe da bi bila gurnuta prema kuhinji. Odmah je ispustila pokrivače. "Dennise, što se događa? Plašiš me!" Onda je ugledala što je Dennis vidio.

Shannon je ležala na podu ispred otvorenog hladnjaka. Ležala je u lokvi prolivene kave iz razbijene šalice i grčila se cijelim tijelom. "O Bože!" Cordelia je dotrčala do nje i stavila njenu glavu u krilo.

"Dennise! Donesi mi telefon!" Počela je birati 911.

"Bez bolnice," piskavo je izustila Shannon. "Ne mogu.... učiniti ništa samo... dati sedative... ostani." Morala se jako potruditi da sastavi smislenu rečenicu. Svom energijom je pokušavala vratiti kontrolu nad svojim tijelom.

Nakon kratkog razmišljanja, Cordelia je nazvala Istrage Angel.

* * * * *

Kad su došli Angel i Wesley, već prošao je najgori dio napada. Shannon se još tresla, ali puls joj se počeo normalizirati i uz Cordelijinu pomoć je legla na kauč. Wesley joj se nasmiješio umjesto pozdrava, a onda se pridružio Cordeliji u kuhinji. Angel je zabrinuto pogledao Shannon sjednuvši u fotelju blizu nje.

"Kako si?" tiho je upitao.

Shannon je uzdahnula. "Dobro koliko se može očekivati." Počela se jače tresti. Angel je skočio na noge, ali ona je odmahnula glavom i zatvorila oči. Nakon nekoliko sekundi, tresenje se vratilo na normalnu razinu. -Tužno je što ovo smatram normalnim - pomislila je.

"Je li uvijek ovako loše?"

"Pogoršalo se prije nekoliko tjedana. Ponovo sam otišla doktoru, ali naravno opet ništa nije mogao učiniti." Cordelia je ušla u sobu s Wesleyem. Ponudio je šalicu kamilice Shannon i ona ju je zahvalno prihvatila. Težina velike keramičke šalice je malo ublažavala drhtanje, a toplina je bila umirujuća.

Nakon što je neko vrijeme šutjela ponovo je progovorila. "Oprostite, nisam vas jučer trebala nazivati. Ne znam što sam mislila da možete učiniti."

Cordelia je sjela uz nju i zaštitnički je obgrlila oko ramena. "Naći ćemo način da ti pomognemo."

"Kako? Već sam bila kod svih doktora."

"Mi smo se specijalizirali za... posebne slučajeve," rekao je Wesley.

Shannon je upitno pogledala Angela. Duboko je udahnuo pripremajući se na omrznuto objašnjavanje.

"Neki ljudi imaju probleme koji se ne mogu riješiti konvecionalnim metodama. Mi imamo alternativni pristup."

"Mislite nešto kao aromaterapija?" Shannon je bila sve zbunjenija.

Wesley se nasmiješio. "Ne baš."

"Zasad ti samo mogu reći da se ne radi sasvim o zdravstvenom problemu," rekao je Angel. "Ali trudimo se saznati što je uzrok. Je li ti to dovoljno zasad?" Shannon je kimnula.

"To je znak da se uhvatimo knjiga." Cordelia je prijateljski udarila Wesleya u rame. "Idemo, knjiško."

Angel je pogledao Shannon. "Ne želim te ostaviti samu. Možeš li putovati? Naš ured nije daleko."

"Mislim da mogu." Shannon je počela ustajati, ali ju je vrtoglavica prisilila da ponovo sjedne. Kad je bila sigurna da joj neće biti zlo, otvorila je oči i ugledala Angelovu ispruženu ruku. Kad ju je prihvatila, iznenadila ju je hladnoća njegove kože i lakoća kojom ju je podupirao. Pridržavao ju je kao da uopće nema težine.

"Wesley i Cordelia će te otpratiti do auta. Vidjet ćemo se u uredu. Ja moram..." tražio je ispriku. Nije mogao otpratiti Shannon do automobila, a da se ne plane na suncu.

Cordelia je brzo dodala. "Svratiti do biblioteke. U blizini je. Wesley nešto istražuje, a danas je došla jedna knjiga koju treba."

Angel je odahnuo kad je Shannon kimnula i pustio je Wesleyu da preuzme njegovo mjesto kao njena potpora. "Dugujem ti uslugu." promrmljao je tiho Cordeliji.

"Zapravo, duguješ mi tri usluge, ali tko broji?" počastila ga je svojim osmijehom filmske zvijezde, stavila sunčane naočale i otišla za Wesleyem.

Angel je pričekao dok auto nije skrenuo iza ugla, a onda otišao prema obližnjem ulazu u podzemne prolaze.
_________________________________________________________________________________

- 06:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Oporavak slomljenih krila (2.)

Image Hosted by ImageShack.us


































Oporavak slomljenih krila
(Recovery of Broken Wings)
by Claudett



Glazba je izvukla Angela iz ureda. Dopirala je iz njegova stana. Shannon je zatvorenih očiju sjedila na podu u sredini sobe i jedva se primjetno njihala. Iz zvučnika se izvijao zvuk solo violine.

Duboki tonovi su zavibrirali u zraku i Angel je zatvorio oči kad ga je prožela ljepota. Kad je bio mladić volio je plesnu glazbu i lagane pjesmice. Kad je postao stariji, nakon transformacije, promijenio se i njegov ukus u glazbi. Mnoge se noći Angelus ušuljao u koncertne dvorane da stvori pravo ozračje za svoje noćne pohode. Od mračnih i dijaboličnih Paganinijevih melodija uvijek bi mu uzavrela krv u žilama i često bi jedno ili dvoje iz osoblja kazališta platili to svojim životima prije kraja skladbe.

Ali ovo nije bio Paganini. Ovi tužni i uzvišeni uzdisaji mogli su biti djelo samo Johanna Sebastiana Bacha.

Izgledalo je kao da se Shannon hrani glazbom. Angel se gotovo mogao zakleti da postaje sve snažnija dok je upijala zvukove oko sebe. Nakon nekoliko trenutaka je zamijetio da joj se prsti lijeve ruke kreću uz melodiju kao da na krilu svira zamišljenu violinu.

Kad se posljednja E oktava rasplinula u ništavilo, Angel se nakašljao da ne prestraši djevojku sa svojom neočekivanom pojavom.

Shannon je otvorila oči. "Angel? Oh, oprosti. Jesam li stavila preglasno?"

"Nisi. Nimalo." Tražio je riječi. "Sonata u A molu?"

Kimnula je. "Skladba 'Grob'. Poznaješ glazbu?"

"Nešto malo. U zadnje vrijeme je nisam imao vremena slušati."

"Perlman je violinist. On je moj uzor. Kad pomislim što je sve proživio... zbog dječje paralize je jedva govorio, a sad je jedan od najvećih glazbenika! Svira s toliko duše." Njene zelene oči su se počele puniti suzama.

Angel je sjeo ispred nje. "Svira s dušom zbog svog životnog iskustva. Vjeruj mi, čuo sam čuda od djece, koja nisu proživjela ono što sviraju i to nikad nije ono pravo." Rukom je utješno dotaknu njezinu. "Ponovo ćeš svirati i bit ćeš još bolja zbog svega ovoga. Obećajem ti."

"Nadam se," odgovorila je tiho. "Znaš, takav je Bach. 'Grob' je u molu i svi odmah pretpostave da je tužan. I jest tužan, ali je i predivan. Srce ti puca kad čuješ tu harmoniju patnje i ljepote."

Angel je baš htio odgovoriti kad je čuo korake na stepenicama. Bila je to Cordelia. "Angele, Wesley te treba."

* * * * *

"Mislim da imamo trag," rekao je Englez kad se Angel približio stolu. Wesley je uzeo jednu od knjiga uvezenih u kožu i pokazao mu odlomak. "Ovdje se spominje samoubojstvo jednog Čuvara. Vijeće Čuvara je po njegovim dnevnicima zaključilo da ga je ubio demon Kura."

"Ubio?" rekla je Cordelia. "Ali rekao si da je to bilo samoubojstvo."

"Demoni Kura su veoma zanimljivi. Hrane se ljudskim osjećajima, ali ne zaposjedaju domaćina. Umjesto toga ga proganjaju, prate kao sjena. Kura su telepati i mogu utjecati na um. Demon stvara u umu žrtve užasne slike..."

"I hrani se njenim strahom," Angelu su se počeli slagati djelići slagalice. "Znači zadnje dvije godine ju je pratio demon. Zašto se sad stanje pogoršava?"

Wesley je uzdahnuo. "Kura demoni ne moraju ubijati za hranu, ali im nakon nekoliko godina postane dosadno. Zabavljaju se tako što tjeraju ljude da se ozlijede."

"Zašto ne nabave kabelsku kao svi ostali?" Cordelia se namrštila. "U redu, sad znamo tko je negativac. Kako ćemo ga zaustaviti?"

"To je malo složenije. Tu spominju i čaroliju za tjeranje demona, ali nije opisana." Wesley bi nastavio, ali ga iznenadio glas iza njih.

"Onda nam bolje pokaži gdje da tražimo," izjavila je Shannon s vrata.

* * * * *

"Jesi li sigurna da se ne želiš odmarati?" upitao je Angel zabrinuto. Shannon nije bila naviknuta na ovakva cijelonoćna istraživanja kao Wesley i Cordelia, a i nije baš najzdravija. Osim toga, vjerojatno ju je prilično potreslo sve što je noćas saznala.

"Ionako ne bih mogla zaspati. Bolje se osjećam kad radim nešto." Okrenula je još nekoliko stranica pa zastala i pogledala Angela. "Ovo je stvarno, zar ne?"

Nasmiješio se. "Nažalost."

Shannon se tiho nasmijala. "Kad si rekao da pomažeš ljudima u neobičnim situacijama, svašta sam pomislila, ali nisam ni pomislila na ovo. Mislim, kako se uopće počneš baviti ovakvim poslom?"

Angel je nakratko razmišljao. "Cordy i Wesley su jednostavno dobri ljudi. Vide opasnost i žele pomoći. Ja imam... svoje razloge." Shannon je čekala da nastavi. "Recimo samo da nisam uvijek vodio najbolji život. Moram to nekako nadoknaditi."

"Tako." Shannon je oklijevala na trenutak, razmišljajući treba li forsirati. "To... to vjerojatno nema veze sa staklenkama u tvom hladnjaku?" Nastavila je prije nego ju je Angel uspio prekinuti.
"Mislim, nisam njuškala ili tako nešto. Trebala sam vodu da popijem lijekove, iako mi ne pomažu, i ugledala sam ih. Došla sam pitati o tome kad sam čula to o demonima. Neke stvari su mi postale jasnije."

"Neću... neću te ozlijediti, znaš ," uspio je promrmljati Angel.

"Znam. Neću reći da mi je sve to sasvim ugodno, ali mislim da razumijem. Ili to ili sam napokon pošašavila. Hajde," rekla je s rukom na kupu knjiga između njih. "Nađimo kako ubiti tu stvar."
____________________________________________________________________________________________

"Shannon," hladna ruka je blago prodrmala djevojku za rame trgnuvši je iz polusna. Okrenula se i ugledala Angela iza sebe. "Zašto ne odeš dolje i malo se odmoriš? Iscrpljena nećeš mnogo pomoći."

Shannon je umorno zakimala. "Dobro. Samo da završim ovu stranicu. Čini mi se da je ovo poglavlje korisnije od ostalih." Pokazala je prema rastućem kupu knjiga uz svoje noge.

Angel se namjeravao namrštiti s neodobravanjem, ali nije mogao potisnuti osmijeh. Cijelonoćno istraživanje nije im donijelo ništa korisno, ali se Shannon svejedno nije dala obeshrabriti. Ispod njenih očiju su i dalje bili tamni podočnjaci, ali u očima je Angel ugledao nešto novo - nadu.

Hladni srsi su prošli niz Shannoninu kralježnicu. Nesvjesno je zadrhtala.

"Jesi li dobro?"

Oštro je kimnula kao da se budi iz sna. "Mislim da jesam. Možda je ipak bolje da ti ovo dovršiš." Kad je ustala zemlja joj se iznenada izmakla ispod nogu. Soba se zavrtjela oko nje i posegnula je za stolom da održi ravnotežu.

"Shannon!" čula je Angelov glas kroz tunel gotovo potpuno nadglasanog vriskom i onda je shvatila da ona vrišti. Njen vrisak je zamro s grgljajućim zvukovima kad su joj valovi grčeva počeli potresati tijelo. Osjetila je da je podignuta i jake ruke kako je drže da ne ozlijedi sebe ili druge. Njene zelene oči su se srele s Angelovim tamnima i u njima je ugledala strah za nju. Njegove su usne oblikovale riječi koje nije čula.

"Wesley! Cordelia!" Angel je u svojim rukama držao djevojku koja se divlje tresla. "Drži se, Shannon. Samo se drži."

Shannon se usredotočila na Angelove oči. Nije mogla čuti, nije se mogla micati, ali dok ostane usredotočena na ovaj svijet možda neće poludjeti. Udario ju je novi napad grčeva, još jači nego prvi. Zatvorila je oči boreći se s boli. Kad ih je ponovo otvorila, svijet se zacrnio.

Istisnula je jauk praćen mračnim smijehom iz daljine. Kad se svijetlo vratilo, Shannon se našla zatočena u svijetu vječnih noćnih mora.

* * * * *

Wesley je odmahujući glavom skinuo stetoskop s ušiju."Srce joj tako brzo kuca da jedva mogu brojiti puls, a diše jako plitko. Ne znam koliko može izdržati ovako slaba." Pogledao je prema obliku ispod pokrivača koji se divlje tresao na Angelovu krevetu.

"Ruga nam se, Wesley. U ovoj je u sobi, ubija je pred nama. A mi možemo samo gledati!" Angel je udario šakom u zid, napravivši zamjetnu udubinu.

"Polako." Wesley ga je dodirnuo po ramenu, ali vampir ga je otresao. Kad se Angel okrenuo, nosio je svoje vampirsko lice. "Ovo je reakcija koju Kura želi postići. Ne smiješ dopustiti da te izbaci iz ravnoteže."

"Ovdje se ne radi o školskom nasilniku," uzvratio je Angel. "Neće otići ako ga ignoriramo!"

"I to je razlog više da ostanemo sabrani. S ovim se ne možemo boriti Angel. Moramo ga nadmudriti." Wesley je uzdahnuo s olakšanjem kad je s Angelovog lica nestao vampirski izgled. Već je više puta vidio Angelovo 'ozbiljno lice', ali nije ga prestajalo uznemirivati.

"Imaš pravo. Moramo shvatiti kako razmišlja." Angel je počeo hodati sobom. "Shannon je cijeli dan bila ovdje, ali je tek sad napadnuta. Zašto?"

"Kure su osobito opaka stvorenja. Uživaju u nanošenju patnje i boli. Možda joj je htio dati malo nade prije nego je uništi."

"Možda," Angel nije zvučao uvjereno. "Ali ostaje pitanje vremena. Zašto baš u tom trenutku? Zašto je nije napao dok je bila sama? Demon ne bi želio da mi budemo u blizinu da joj pomognemo, a tada smo svi zajedno.... "

"Istraživali," završio je Wesley.

"Došli smo preblizu nečega." Angel je krenuo prema stepenicama.

"I još jednom sam ispred vas." odjeknuo je Cordelijin glas sa stepenica. Kad je došla do dna, pružila je Wesleyu knjigu koju je nosila. "Shannon je čitala stranicu 213. Pogledaj što je na sljedećoj stranici."

Wesley je prevrtao požutjele stranice. "Evo tu smo... Egzorcizam za Kure. Trebamo napraviti krug zaštite s vatrom, vodom, zrakom i zemljom. Zapravo prilično standardno. Zapaliti mahovinu i dvaput blagoslovljenu kadulju... Oh ne."

"Što? Što nije u redu?" žurno je upitao Angel.

"Pa, čarolija je prilično jednostavna i mogu je uglavnom sam izvesti." Wesley je zatvorio knjigu i otišao do Shannon i uhvatio je za ruku koja je drhtala. "Ali tekst za tjeranje demona mora izgovoriti njegova žrtva."
________________________________________________________________________________________

"Cordelia, jesi li sigurna?"

"Zadnji put Wesley, jesam!" rekla je Cordelia odlučno. "Kao prvo, ti radiš na čaroliji. Moraš biti pri svijesti ako nešto krivo krene. Drugo, moguće je da bi ova čarolija loše utjecala na Angelovo prokletstvo, a to nam sad najmanje treba." Zastala je čekajući hoće li se netko usprotiviti. "Fino. To smo ustvrdili. A sad, ponovimo još jednom iz početka."

Wesley se nije sviđalo to rješenje, ali nisu imali izbora. "Dobro onda. Ti i Shannon ćete sjesti tu na pod i ja ću početi izvoditi čaroliju. Kad završim dat ću ti znak i ti ćeš pročitati tekst koji sam ti napisao."

Cordelia je uzela list papira od Wesleya. "I to će stvoriti vezu između Shannon i mene, tako da ona može usisati moju energiju."

"Ne baš. Ona ništa... ne usisava. Teško je objasniti, ali pojednostavljeno to je miješanje dvije životne sile. Dijelit ćete svoju energiju. Teoretski bi od tebe trebala dobiti dovoljno snage da dovrši čaroliju i istjera demona. Ali... "

"Kako dijelimo energiju to vjerojatno neće biti baš ugodno za mene," nastavila je Cordelia.

"Ovo je samo teorija." Wesley je gledao u pod. "Možda neće uspjeti i bojim se da nam se ne obije o glavu pa da i ti postaneš žrtva Kure." Nastala je potpuna tišina. Wesley je nastavio prekidajući neugodnu napetost. "Važno je da cijelo vrijeme budeš u fizičkom dodiru sa Shannon. Ta veza nije stabilna i ako se razdvojite mogle biste obje umrijeti."

Angel je cijelo vrijeme šuteći stajao u kutu sobe, čas gledajući Cordeliu i Wesleya, čas djevojku koja je umirala na njegovom krevetu. "Cordelia," iznenada je progovorio, prestrašivši svoje prijatelje. "Ne moraš ovo činiti."

"Da, moram." Prešla je sobu da dođe pred njega. "Gledala sam te kako se nebrojeno puta žrtvuješ. Nikad ne oklijevaš riskirati svoj život za druge. Cijeli život samo mislim na sebe i sebe. Sad je na mene red."

Angel se namrštio, ali je gledao Cordeliu s novim poštovanjem. U svih 200 godina nije vidio ovakvu promjenu karaktera u tako malo vremena. Složio se kimnuvši.

"U redu, dobro." Okrenula se prema Wesleyu. "Idemo početi prije nego dođem pameti i predomislim se."

* * * * *

Soba je bila tiha kao smrt. Angel je gurnuo svoj krevet uz zid da Wesley ima mjesta za pripreme. Cordelia je sjela na sredinu poda, a oko nje su bile četiri svijeće koje su označavale glavne točke kruga. Shannon je ležala s glavom u njenom krilu. Wesley je počeo.

"Pozdrav Čuvarima na kulama Istoka,
Moći Zraka!
Prizivamo vas, dajte nam svoju zaštitu."

Wesley je uzeo malo mahovine koja je ležala uz njegove noge. Kad ju je zapalio, polako je obišao krug, okružujući ga prstenom dima koji nije nestajao nego je nepokretno visio u zraku. Vratio je mahovinu i otišao do sljedeće točke.

"Pozdrav Čuvarima na kulama Juga
Moći Vatre!
Prizivamo vas, dajte nam svoju zaštitu."

Upalio je sljedeću svijeću na svom putu u krug. Nastavio je, prizivajući Čuvare Zapada i prolio vodu po krugu, pa Čuvare Sjevera napravivši krug od zemlje. Wesley je pogledao Cordeliju u oči i izgovorio.

"Krug je stvoren. Pogledajte ovaj obred napravljen u vašu čast i zaštitite one koji se ne mogu zaštiti."

Cordelia se malo trgla kad je plamen svijeća skočio metar visoko pa se vratio na svoju normalnu visinu. Zatvorila je oči da se sabere. - Hajde Cordelia, moraš biti smirena za ovo. - Duboko je udahnula i stisla rukama Shannonine mlitave dlanove.

"Sa savršenom ljubavlju i savršenim povjerenjem
Sa čistim namjerama i pravdom
Združujem srce i dušu svoje sestre
I svoj život neka budu jedno."

Cordelia je osjetila kako joj se iz prsa kroz ruke naglo izlijeva toplina od čega je osjetila takvu prazninu u sebi da se bojala da će joj se tijelo urušiti u sama sebe. Gotovo odmah nakon što je nastala, praznina je nestala naglo se ispunivši mrtvačkom hladnoćom. Cordelia je na trenutak vidjela Shannonin privatni pakao i vrisnula.

Wesley je skočio na noge da spriječi Angela koji je krenuo da pomogne Cordeliji. "Nemoj! Izgubiti ćemo ih obje ako sad razoriš krug!"

Energija čarolije se polako počela izjednačavati. Bol i strah su postajali sve manje razorni dok Cordelia nije uspjela otvoriti oči.

Njene oči su bile uhvaćene u netremičnim pogledu sa zelenim očima i dvije djevojke su ustale kao jedna. Činilo se da je Shannon nagonski shvatila što se događa i okrenula se pustivši Cordelijinu lijevu ruku da može uzeti knjigu sa poda. Počela je čitati drhtavim glasom.

"Pozivam demona koji me muči. Onoga koji mi obuzima um i razara dušu. Tebe koji vjeruješ da imaš potpunu moć nadamnom, a istinski nemaš nikakvu."

Shannonin glas je postajao sve snažniji i glasniji sa svakom riječi, a s njim su rasli plamenovi svijeća. U sobi se podiglo nešto slično maloj oluji dižući sve papire u zrak. Shannon je počela vikati.

"Moć moja drži te!
Moć duše koja ti je poreknuta!
Moć srži i kosti da mi da snagu!
Moć krvi i mesa da me priveže uz ovaj svijet!
Ti nemaš ni uporišta ni spasa!"

Vjetar je bjesnio, a plamenovi su buknuli još više. Shannon je zatvorila oči i kriknula iz dna pluća.

"Izgnan si sa ove ravnice smrtnika zauvijek!!"

Bljesak svijetla, neljudski vrisak i bilo je gotovo. Vjetar je nestao, svijeće su se ugasile, a Shannon i Cordelija su se iscrpljene srušile na pod.
____________________________________________________________________________________________

Koncertna dvorana je bila puna ljudi. Angel je uspio ugaziti na popriličan broj nogu prije nego se zahvalno spustio na svoje mjesto.

"Nismo baš spretni kao nekad, ha?" zadirkivala ga je žena do njega.

"Jedan od nedostataka kad si čovjek," odgovorio je s uzdahom. "Iako mi se čini da brojne prednosti i više nego nadoknađuju nedostatke."

Buffy ga je nagradila nevinim pogledom. "Da slučajno ne misliš na posebno jednu prednost, je li?"

"Bolje ti je da ne sumnjaš!" nasmijao se i rukom je prigrlio uz sebe.

Imali su najbolja mjesta; ispred orkestra, u sredini, 8 red. Buffy s desna su sjedili Wesley i Cordelia. Bili su udubljeni u svoj razgovor, vjerojatno planirajući svoje skoro vjenčanje.

"Onda, je li ta cura dobra?" upitala je Buffy.

"Jest. Svira s toliko duše." Nasmiješio se sebi kad se sjetio razgovora u njegovom stanu prije gotovo pet godina.

Buffy je čula zamišljenost u njegovom glasu i baš kad ga je htjela pitati, svijetla su počela slabiti.

Shannon MacLeod je izašla iza zastora elegantno se naklonivši na gromoglasan pljesak prije nego je prišla mikrofonu na središtu pozornice. "Dobra večer. Želim vam zahvaliti što ste došli danas i reći nešto prije nego počnem svirati prvo djelo. Mnogi ljudi govore o anđelima. Nekad su to stvorenja poslana od Boga, nekad ljudi koji čine više nego što im nalaže dužnost." Zastala je da nađe Angelovo lice u publici. "Prije nekoliko godina sam srela svog anđela čuvara. Pomogao mi je vratim svoj život i ova skladba je posebna za mene i njega. Za tebe, Angel."

S tim je sjela s violinom pod bradom i počela svirati.

Iz žica i drva su potekli poznati uvodni tonovi iz Bachove sonate Grob u A molu. Note koje je Bach čuo u glavi kad ih je pisao nisu mogle biti slađe. Shannon je svirala kao nikad dosad, stavljajući u glazbu svaki osjećaj, svako iskustvo, svaku uspomenu punim srcem.

Angel je zatvorio oči, naslonio glavu uz Buffynu kosu i pustio da ga ponesu krila melodije koja se dizala u visine.


Kraj

- 05:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 03.05.2006.

Projekt 314 Ubojica vampira (Indentiteti I.)

Image Hosted by ImageShack.us

Moram priznati da sam se malo pomučila sa prevođenjem nekih dijelova dolje. Ne znam baš kompjuterski jezik tj. znam ga, ali na engleskom, ne na hrvatskom wink Nadam se da sam dobro prevela i da će vam biti razumljivo. Jedan (sumnjam da je) nepoznat pojam prije početka čitanja:

- Fantastično putovanje (eng. Fantastic Voyage) - nadam se da ste svi gledali ovaj film, super je. Film je snimljen 1966. i nekoliko puta je ponavljan kod nas na TV-u. Radnja ukratko - grupa ljudi je smanjena do mikroskopske veličine da uđe u tijelo i spasi život čovjeka koji je izumio način tog smanjivanja. Znam, loš kratak sadržaj... Cijeli sadržaj ovdje


Projekt 314 Ubojica vampira
(The Slayer 314 Project)
by Philip S.



INDENTITETI

1. dio

Sunnydale je bio okružen šumama sa tri strane, velikim površinama zelenila netaknutog ljudskim utjecajem osim poneke ceste i lovačke kućice. Na mjestu gdje je Ždrijelo pakla privlačilo sve vrste natprirodnih bića u blizinu, šume su bile opasne, pogotovo po noći. Vampiri, vukodlaci i druga stvorenja za koje su većina ljudi vjerovali da postoje samo u bajkama su tu imale dom i/ili lovište.

I svi oni su jedno mjesto obilazili u širokom krugu.

Stvor, ako se mogao tako nazvati, ležao je na zemlji, izgledajući poput beživotnog kipa kojeg je netko srušio i ostavio. Kip od grimiznog metala, na čijoj se uglačanoj površini iskrivljeno odražavala šuma oko njega. Nije imao lica, nikakvog posebnog obilježja.

Jedini pokret je bilo polagano podizanje i spuštanje metalnih prsiju. Naravno nije imalo potrebe za zrakom, ali neki dio uma koji ga je vodio su umirivale te kretnje.

«Buffy?» Glas se nije čuo u šumi, samo negdje u glatkoj, metalnoj lubanji.

«Buffy!» Vlasnik glasa je bila Anne. To ime joj je dala djevojka Buffy Summers jer joj se nije sviđalo ime koje joj je dala njena izumiteljica. Negdje u svom programu je imala i serijski broj, ali je smatrala da on ima malo veze sa onim što je postala.

Anne je bila kompjuterski program. Umjetna inteligencija. Njena svrha, njen razlog postojanja je bio da postane um koji vodi androidskog super vojnika pod tajnim imenom Adam 1. Neuništivo oružje koje je trebalo štititi svijet od natprirodnih sila. Pod strogom kontrolom Američke vlade, naravno.

Da bi taj savršeni primjer hardvera opskrbili jednako savršenim primjerom softvera, izumitelji Inicijativinog projekta Adama 1 su uhvatili najbolju natprirodnu ratnicu na svijetu da bi stavili njene instinkte, znanje i sjećanja u androida.

Ime te ratnice je bilo Buffy Summers. I sve je pošlo po zlu.

Voditeljica Inicijativinog projekta, prof. Walsh je pokušala iskoristiti energiju Ždrijela pakla za svoj pokus. Ali podcjenila ju je i došlo je do eksplozije demonske energije. Rezultat toga je bilo da Buffy shvatila da dijeli tijelo sa Anne, umjetnom unteligencijom koja je bila savršeni duplikat njenog uma, jer je za shemu svog uma uzela um Ubojice baš kako je planirano. Samo nitko nije očekivao da će tako dobro uspjeti u tome.

Nitko nije očekivao da će Anne postati samosvijesna.

Buffy je pobjegla iz eksplozije, začudo neozlijeđena i onda je saznala da joj se još nešto dogodilo. Adam 1 je imao sposobnost da se preoblikuje u bilo koji oblik koji želi um koji ga vodi. I bio je tako dobar u tome da je zavarao i samog sebe.

Sada se Anne bojala da je Buffy poludjela kad je vidjela svoje vlastito mrtvo tijelo.

Unutrašnjost uma Adama 1 je Anne sličio praznoj, mračnoj pećini. Ovdje je ona trebala vladati, upravljati sekundarnim osobnostima poput kraljice. Adam 1 je uvijek trebao imati sposobnost da asimilira druge osobnosti da dobije potrebne podatke za misije, ali to je, kao i sve ostalo, pošlo po zlu.

Anne nije bila primarna osobnost. Buffy je to bila. I prazan prostor oko nje je bila ispunjena sekundarnim osobnostima koje nisu trebale biti tu. Da je sve pošlo po planu, Anne bi jedina bila samosvjesna do neke razine. Druge osobnosti ne bi bile ništa više od kopija, jedva nešto više od baza podataka za njenu upotrebu.

112 ljudi je poginulo u ekploziji Inicijativine baze.

Svi su sada bili unutra.

«Buffy!» ponovo je viknula Anne.

«Ne odgovara ti,» prisutna prikaza Maggie Walsh je rekla sa prezirom. «Izgleda da se curica sasvim slomila.»

«Ne bih bila tako nezabrinuta na tvom mjestu,» odvratila je Anne. «Buffy je primarni um Adama 1. Ako se njena osobna matrica raspadne to će bi biti kraj svih nas, uključujući i tebe.»

Walshova nije ništa odgovorila, povlačeći se u uvrijeđenu šutnju u kojoj je uglavnom bila otkad je shvatila gdje se nalazi. Anne je odmahnula glavom ili bi to učinila da je ima i ponovo vratila pažnju na primarnu osobnost.

Matrica koja je predstavljala Buffyin um joj se činila potpuno neaktivna, povukla se u digitalni ekvivalent šoka. Samo su najprimitivniji procesi radili poput petlje zbog koje je adroid disao. Ali Buffy nije bila ni blizu površine.

Ovako je bilo već dva dana što je bilo vječnost za nekoga poput Anne čiji su se umni procesi brojili u trilijunima po sekundi. Pokušala je sve što se mogla dosjetiti da dosegne Buffy, ali sve njene poruke su bile ignorirane, jednostavno nestajući u ništavilu.

Nešto se moralo učiniti. Ako Buffy tako nastavi to će biti digitalna verzija samoubojstva i onda će svi umrijeti. Anne nije bila sigurna jesu li ona ili ostali živi u klasičnom smislu, ali sigurno nije htjela umrijeti. Njen um, napravljen po Buffyinom, sjećao se kako je biti mrtav. Buffy je bila nakratko mrtva i Anne se užasavala tog iskustva. Nije ga htjela ponoviti.

Nakon mnogo razmišljanja je zaključila da su njene šanse da istrgne Buffy iz šoka ravne nuli. Ipak postojala je velika mogućnost da će to možda uspjeti netko drugi. Možda Angel. Ili netko od njenih prijatelja. Njena majka. Oni će možda moći doprijeti do nje što Anne nije mogla.

Buffyini prijatelji su je zasigurno tražili, ali teško će je naći usred divljine. Jedino razumno rješenje je da ona dovede Buffy njima. Što je bilo lakše reći nego učiniti.

Postojala je opcija da sekudarne osobnosti preuzmu kontrolu nad androidom, ali budući da nije bilo planirano da sekundarne osobnosti imaju samosvijest, ta opcija je bila moguća samo uz suradnju primarne osobnosti. Ali kao i u svemu ostalome, Adam 1 se nije ponašao u sukladu sa očekivanjima.

Odmah nakon združivanja, Anne je nakratko imala kotrolu nad tijelom. Buffy se onesvijestila od ozlijeda koje je android zadobio u eksploziji. Iako su gotovo odmah zacijelila ta oštećenja su pokrenula reakciju za hitne slučajeve što je Anne dalo ulaz da uploadira svoju osobnost u taj program i preuzme kotrolu nad adroidom. Ona se borila sa Faith, pokrenuta sjećanjima kako ju je druga Ubojica povrijedila. Kad se Buffy probudila, hitni program se isključio i Anne je izgubila svu kontrolu nad adroidom.

Sada je opet trebala tu kontrolu.

AKTIVIRAJ PROGRAM ZA HITNE SLUČAJEVE

MOLIM PRIČEKAJTE...

POGREŠKA. STATUS HITNOSTI NEGATIVAN. SVI PARAMETRI ZELENI.

Aha, da. Adam 1 nije bio baš u neposrednoj opasnosti. Morat će dručije postići što treba.

AKTIVIRAJ INTERNI DIJAGNOSTIČKI PROGRAM. SUBJEKT: INTEGRITET MATRICE PRIMARNE OSOBNOSTI

MOLIM PRIČEKAJTE...

DIJAGNOZA GOTOVA. MATRICA PRIMARNE OSOBNOSTI JE UGROŽENA. OPASNOST OD RASPADA MATRICE. UNUTRAŠNJI ALATI ZA POPRAVKE NEDOVOLJNI. POTREBNA VANJSKA POMOĆ.

AKTIVIRAJ PROGRAM ZA HITNE SLUČAJEVE. CILJ: POTRAGA ZA VANJSKOM POMOĆI

MOLIM PRIČEKAJTE...

PROGRAM ZA HITNE SLUČAJEVE AKTIVIRAN. POTPROGRAM UKLJUČEN. UPLOADIRANJE SEKUNDARNE OSOBNOSTI U PROGRAM ZA HITNE SLUČAJEVe. DOZNAČEN NAZIV: ANNE

Za elektroničkim uzdahom olakšanja Anne je preuzela kotrolu nad Adamom 1. Grimizni android se uspravio na noge u isto vrijeme se preoblikujući u oblik poznat Anne.

Netko tko je izgledao kao Buffy Summers je krenuo prema Sunnydaleu.
________________________________________________________________________________________

2. dio

Giles je sjedio na trosjedu umorno trljajući čelo.

Bila su to dva duga dana.

Tako mnogo stvari za razmišljanje. Tako mnogo stvari koje se moraju napraviti. Svi su se pokušavali zaposliti sa nečim da ne razmišljaju o onome o čemu su razmišljali.

Buffy. Buffy je bila mrtva.

Ili možda nije. Možda je njen um, njena duša, što god ju je činilo ljudskim bićem, preživjelo u tom stvoru kojeg je stvorila Inicijativa. Dva tjedna je živio među njima i nisu ništa posumnjali. O, Angel i Giles su sumnjali da se Buffy nešto dogodilo u Inicijativinim laboratorijima, ali ni u najluđim snovima nisu pomislili na takvo nešto.

Je li Buffy živa? Ili je stroj nekako uspio zavarati sam sebe i uvjeriti se da je osoba?

Buffy ili tko god da je, pobjegla je iz laboratorija, prebrzo da bi je itko mogao zaustaviti. Čak je ni Faith i Angel nisu uspjeli dostići. Otad su je pokušavali naći, jedva spavajući, kružeći po gradu i okolici u potrazi za Buffy. Ili ne-Buffy. Neće saznati dok je ne nađu.

«Kako naći nešto što može mjenjati vražji oblik?» upitao je Spike kad ga je Angel prijetnjama prisilio da se pridruži potrazi. Giles je morao priznati da je to dobro pitanje. Zaista kako?

Samo je znao da je moraju naći. Nekako.

«Trebali biste malo odspavati,» Giles je digao pogled kad je Rose McNamara ušla u prostoriju. Na trenutak je osjetio val nerazumne ljutnje prema Čuvarici. Ona im je rekla da je Vijeće zapazilo smrt Ubojice. Zbog toga su opet otišli u Inicijativine laboratorije i Buffy je našla svoje mrtvo tijelo.

Naravno, to nije njena krivnja. Istina bi se na kraju otkrila. Ali djelomično je želio da se to dogodilo kasnije. Mnogo kasnije.

«Ne slažem se,» rekao je Giles, uzimajući šalicu čaja koju mu je ponudila. «Sasvim mi je ugodno biti budan.»

Drugim riječima, bojao se što će sanjati kad zaspe. Po Roseinom izrazu je vidio da shvaća na što je mislio.

«Jeste li razgovarali sa Faith?» promjenila je temu.

«Zapravo jesam,» Giles je kimnuo. «Bio sam iznenađen što mi nije odmah zavrnula vratom kad sam to učinio.»

Rose je sa razumjevanjem kimnula. Od tih nekoliko dana što je bila tu, uspjela je uhvatiti prilično jasnu sliku Ubojice. Sada jedine Ubojice. Ispod svoje čvrste, krute vanjštine Faith je bila vrlo ranjiva i nesigurna osoba, spremna da učini sve da ispravi pogreške koje je počinila u prošlosti.

Nakon dugog telefonskog razgovora, Vijeće se složilo da Rose postane Faithina nova Čuvarica. Ako se Ubojica uopće složi da ponovo radi s njima.

«I što je rekla?» upitala je Rose, sjedajući uz Gilesa.

«Činila se nesigurnom. Rekla je nešto o tome kako je imala loša iskustva sa svojim Čuvarima.»

Rose je ponovo kimnula. Faithinu prvu Čuvaricu je ubio vampir Kakinstos dok je Faith bila prisiljena gledati. Druga Čuvarica se lažno predstavljala. Treći Čuvar je indirektno ubrzao njen pad u tamu. Nije ni čudo što nije jedva čekala da pokuša četvrti put.

«Morati ćemo joj dati vremena,» pomirila se Rose. Cijeli život se nadala da će jednog dana biti odabrana da vodi Ubojicu, ali je zamišljala da će to biti u drukčijim, povoljnijim okolnostima.

«Bar dok se... se ne sredi ova zbrka,» završila je.

Giles je zatvorio oči. 'Zbrka' koja je bila Buffy. Da je bar mogu naći. Ili bar naći neki način da saznaju da je zaista mrtva. Jedno i drugo bi bilo bolje od ovoga. Biti u neznanju, nadajući se, a u isto vrijeme se bojeći razočaranja.

Začulo se oprezno kucanje na ulaznim vratima. Giles je polako ustao, osjećajući umor u svakoj kosti. Kad je otvorio vrata ugledao je Willow i uz nju nepoznatu djevojku plave kose.

«Zdravo, Giles!» rekla je Willow. «Ovo je moja prijateljica Tara. Možemo li ući?»

Giles se pomakao ustranu, ne pozivajući ih verbalno. To je bilo iz navike, ne namjerno. Ne da bi spremno pozvao nepoznatu osobu, ali vani je bio bijeli dan.

Osim toga, sada bi se rado suočio sa nečim tako jednostavnim poput vampira.

«Tara je vještica,» rekla je Willow bez uvoda. «Srele smo se za vrijeme onoga sa Gospodom. Ja... mislim da nam može pomoći.»

Djevojka plave kose je samo kimnula, napola sakrivenog lica iza duge kose. Giles je dobio dojam da je vrlo sramežljiva, ali od desetljeća iskustva sa natprirodnim su mu se naježile dlačice na vratu.

Tko god je bila ta djevojka, bila je moćna.

«Wi-Willow mi je rekla š-što se dogodilo,» rekla je Tara.

Giles je pogledao crvenokosu, ali Willow je samo ohrabrujuće kimnula. Izgleda da je imala povjerenja u nju.

«Malo sam proučavala specifikacije tog androida,» rekla je Willow, odbijajući razmišljati da je to možda sve što je ostalo od njene najbolje prijateljice. «I mislim da bismo ga mogli naći tražeći njegove magične dijelove.»

«Magične dijelove?» upitala je Rose, izlazeći iz Gilesove male kuhinje.

«Aha. Android nije stroj, bar ne potpuno. Osim što je napravljen od tog čudnog magičnog metala, Inicijativa je u njega stavila i druga magična svojstva. U njemu nema reaktora ni nikakvog drugog uobičajenog izvora energije. Znači da energiju dobija preko magije.»

Giles je bio djelomično uznemiren tim razgovorom. Razgovarali su o androidu, stroju. Sigurno složenijim od njegovog hladnjaka, ali ipak samo o stroju. Bi li to moglo biti nešto više? Bi li se moglo raditi o Buffy?

«Sa Tarinom pomoći mislim da mogu izvesti čaroliju s kojom ćemo ga naći,» Willow je zaključila svoje izlaganje.

Giles je na trenutak zatvorio oči i potvrdio glavom.

«U redu. Donesite što god trebate za čaroliju. Ja ću nazvati Angela i njegove prijatelje da dođu iz vile. Onda možeš izvesti čaroliju.»

«Mislim da to neće biti potrebno,» javio se novi glas.

Sve glave su se okrenule prema otvorenim ulaznim vratima. Tamo je stajala figura uokvirena sunčevim svijetlom.

«Ali valjda biste isto mogli pozvati Angela i njegove prijatelje,» rekla je osoba koja je izgledala poput Buffy Summers.
________________________________________________________________________________________


3. dio

«Buffy?» upitala je Willow gledajući svoju prijateljicu na vratima. Ili nekoga tko je izgledao kao ona.

«Ne baš,» odgovorila je. «Ja sam Anne. Znate? Glas u Buffyinoj glavi? To sam ja. Zdravo!» Mahnula je, izgledajući kao djevojka koja jako sumnja da je dobrodošla.

Giles, Rose, Willow i Tara su nastavili zuriti u mahajućeg androida ne uspjevajući izustiti ni riječi.

«Onda... mogu li ući?» upitala je Anne nakon minute neugodne tišine.

«Da... naravno, uđi,» Giles je konačno odgovorio nakon još jedne minute. «Ja ću... idem samo nazvati Angela i njegove prijatelje.»

Anne je ušla u stan, dajući sve od sebe da izgleda malo i bezopasno. Bila je veoma svijesna koliko su uplašeni ljudi oko nje.

*Imaju i razloga za to, zar ne?* rekao joj je Riley u glavi. *S obzirom što im upravo ušlo u dnevni boravak.*

*O, misliš na najveće postignuće kibernetike ikad izumljeno?* upitala ga je prof. Walsh.

*Da, ono što nas je svih ubilo.*

«Začepite!» promrmljala je Anne. Kad je Buffy kontrolirala tijelo, ona se bar morala nositi samo sa jednim glasom u glavi. Ali sada kada su se mogli čuti 112 umova koji su se bojali ili željno iščekivali ponovnu smrt, čavrljanje nije prestajalo.

UPOZORENJE: INTEGRITET PRIMARNE OSOBNOSTI U KRITIČNOM STANJU. HITNO POTREBNA VANJSKA POMOĆ.

*Ta glupa cura će nas svih ubiti,* promrmljala je Walshova.

*Ne kao da tebi to nije sasvim dobro uspjelo,* odgovorila joj je vještica Colleen Wing.

Anne ignorirala glasove u glavi koliko god je mogla, usmjerivši pažnju na ljude u oko sebe. Nitko od njih nije bio stručnjak kibernetike, ali problem u njenoj glavi nije ni bio tehnološke prirode. Buffy se ubijala i nikakvo znanstveno umovanje neće pomoći u vezi s tim.

Ali možda bi njeni prijatelji mogli. To je bila Annena zadnja nada. Nekoliko sekundi je razmišljala kada je koncept 'nada' ušao u njen program, ali nije našla odgovor.

Willow je sjela preko puta Anne i tako je koncentrirano gledala da se Anne bojala da će joj se površina početi topiti.

«Samo me pitaj što želiš, Will!» rekla je Anne kad više nije mogla izdržati.

«Što si ti?» rekla je Willow, a onda je izgledala da joj je neugodno što je to pitala.

Anne joj se nasmiješila. «Željela bih da ti znam reći, Will. Zaista.»

Ponovo ih je okružila tišina. Anne je bila svijesna sumnjičavih pogleda koje joj je dobacivala Čuvarica Rose McNamara. Nije poznavala plavokosu djevojku, ali izgledalo je da daje sve od sebe da ostane nezapažena. Anneini senzori su osjetili lagano treperenje magije oko nje. Vještica?

*Prije početnica,* frknula je Colleen Wing. *Čudila bih se da može levitirati išta više od olovke.*

Na svu sreću, Annenu pažnju je odvuklo naglo otvaranje vrata i trojka koja je žurno utrčala unutra. Jedan od njih se skrivao ispod velikog pokrivača koji se malo dimio na rubovima.

Angel!

«Došli smo što smo prije mogli,» rekao je Wesley. «Gdje je... oh!» Zastao je kad ju je vidio.

«Zdravo ljudi!» Anne im je mahnula. «Ja sam ... pa, nisam Buffy. Ali... zdravo!»

Angel je maknuo pokrivač i samo ju je pogledao, pogled njegovih tamnih očiju deset puta intezivniji nego što bi Willowin ikad mogao biti. Anne se suzdržavala da se ne promeškolji s neugodom.

«Ti... dobro izgledaš,» rekla je Cordelia. «Tko god da jesi.»

«Hvala.»

«Pa, sada kada smo svi ovdje...» počeo je Giles samo da bi bio prekinut sa ponovnim otvaranjem vrata.

«Krenuli smo čim smo saznali,» rekao je Xander zadihano ulazeći sa Anyom za petama. «Je li ona... ?» I on je zastao kad je ugledao Anne.

«Izgleda kao Buffy,» izjavila je Anya, zvučeći zadovoljna tim zaključkom. «Možemo li sada ići?»

Vrata su se opet otvorila i ušla je Faith. Za razliku od ostalih ona nije rekla ništa, samo je gledala Anne raširenim očima.

«Okej, mislim da smo sada stvarno svi tu,» rekla je Cordelia. «Onda... u čemu je stvar?»

Svi su se pogledi okrenuli prema Anne i otkrila je da joj se ne sviđa biti tako u centru pažnje.

«Možemo preskočiti upoznavanje,» rekao je Giles. «Anne, ako se tako zoveš, možeš li nam reći što se događa?»

Anne je kimnula, bez problema videći iza čvrstog izraza kojeg se trudio zadržati Buffyin otac po svemu osim po krvi. Očajnički je trebao odgovore kao i svi prisutni. Htjeli su saznati što se dogodilo osobi koji su svi oni voljeli na neki način.

Jedino se Anya činila sasvim nezainteresirana.

«Već znate glavne dijelove. Pokus 314 je trebao stvoriti um za adroida po imenu Adam 1. Um napravljen po umu Ubojice. Tako je Walshova uhvatila Buffy i onda je sve pošlo po zlu. Kad je Buffy shvatila da njeno tijelo, da je njeno prijašnje tijelo mrtvo, upala je u šok i...»

«Opa, uspori malo, ok?» prekinuo ju je Xander. «Ne sviđa mi se što ja pitam očita pitanja, ali... o kojoj Buffy mi ovdje govorimo?»

«Xander želi reći je li taj… um, osobnost koju nosiš u sebi… Anne… zaista Buffy? Buffy koju poznajemo?» razjasnio je Giles.

Anne je uzdahnula. Bojala se da će doći do ovoga pitanja.

«Ne mogu vam odgovoriti,» jednostavno je odgovorila. «Ona ima sva Buffyina sjećanja. Sve njene karakterne osobine. Uglavnom sve što ju je činilo Buffy je ovdje sa mnom.»

Zagrlila se rukama oko tijela, zatvarajući oči.

«Je li zbog toga Buffy ili samo savršena digitalna kopija koja misli da je Buffy, pa, bojim se da je to filozofsko pitanje. A ja sigurno nisam kvalificirana da odgovorim na to.»

Angel se prvi pokrenuo nakon te izjave. Čučnuo je uz trosjed i stavio ruku na Anneno rame. Ta gesta je bila tako poznata, tako puna sjećanja i osjećaja da je Anne jedva potisnula uzdah.

Ne njena sjećanja, podsjetila se. Ne njeni osjećaji.

«Gdje je sada Buffy?» upitao je Angel.

Anne je pogledala u njegove tamne oči i u njima vidjela zabrinutost.

«Ona... pa, ona je upala u nekakav šok. Kad je vidjela svoje mrtvo tijelo, kad je shvatila da nije ono što je mislila da jest... bilo joj je previše. Bojim se da se sada ubija.»

«Što?» nekoliko ljudi u sobi je skočilo na noge.

«Kako misliš?» upitao je Giles.

«Buffy je vidjela svoje mrtvo tijelo,» rekla je Anne. «Shvatila je da tijelo u kojem je, nije njeno, da nije ni živo u klasičnom smislu. Mislim da ona sada sebe uvjerava da je mrtva. I kad uspije u tome njena osobna matrica će se raspasti.» Na prazne poglede oko sebe, Anne je dodala. «Umrijet će.»

Anne je odmahnula glavom, osjećajući osjećaje koje ne bi trebala moći osjećati. «I kad se to dogodi svi ćemo umrijeti sa njom. Ona je primarna osobnost Adama 1. Ako ona umre, svi ćemo umrijeti. Ne želim umrijeti, u redu? Nisam sigurna jesam li živa, ali ne želim umrijeti!»

Sa nečim što je sličilo zaprepaštenju, Anne je shvatila da je njen osjećajni program preplavljen. Nije trebao nikad doći u stanje takvog preopterećenja. Nije trebala biti takva kakva je postala. Kako da se nosi sa svim tim? Nije programirama da se nosi sa osjećajima poput panike, očaja, straha. Nije znala kako se nositi sa osjećajem smrtnog straha.

Angel joj je i dalje držao ruku na ramenu.

«Što možemo učiniti da to spriječimo?» smireno je upitao.

Nije bilo logičnog objašnjenja za to, ali njegova prisutnost ju je uspjela stabilizirati. Anne je znala da se velik dio nje ne može logično objasniti. Ona nije bila samo stroj, bila je i magija i na način koji nije znala objasniti, bila je živa. Nije bila sto posto sigurna u taj zadnji dio, ali sumnjala je da je to istina.

Ignorirajući svoje logične zaključke, dopustila je da je utješi Angelova prisutnost i mirnoća.

«Problem je psihološki,» objasnila je Anne. «Buffy misli da je mrtva. Pomoći ćemo joj samo ako je uvjerimo da nije tako.»

«Kako da to učinimo?» upitao je Wesley. «I sama si rekla da ne znaš je li živa ili samo.... kopija.»

«Moramo je uvjeriti.» Ponovila je Anne, gledajući u pod. Morali su, alternativa je bila nezamisliva.

«U redu!» rekao je Giles nakon minute tišine. «Onda moramo razgovarati sa Buffy. Kako da to učinimo? Kako da komuniciramo s njom ako se tako povukla u sebe kako kažeš?»

Anne je podigla pogled i odlučnost u Gilesovim očima joj je dala novu nadu.

*Opet sa nadom,* potužila se Walshova. *Zasigurno te nisam tako programirala.*

«Nisi me programirala ni da te mrzim. Pa što!» promrmljala je Anne. Na glas je nastavila. «Prošla sam kroz sve tehnološke opcije, ali bez uspjeha. Jedini način da se dosegne Buffy je preko magije. Mnogo sam razmišljala ova dva dana i prošla sam kroz nekoliko bilijuna mogućnosti kako da dođemo do nje na taj način.»

«Nekoliko bilijuna?» ponovio je zapanjeno Xander.

«Mogućnost sa najvećom mogućnosti uspjeha je neka vrsta magične hipnoze. Pomoću toga će jedan ili više vas moći ući u mentalni sklop Adama 1 kao da ste asimilirani u njega. Kad budete unutra trebali biste moći doći do Buffy.»

Nije im rekla da je izračunala i izglede uspjeha za svih nekoliko bilijuna mogućnosti do kojih je došla. Onu koju im je rekla je zaista bila najbolja. Ali nije im rekla da je ta mogućnost jedina sa mogućim postotkom uspjeha više od pet posto. Jedva.

«Onda ćemo nekako... putovati u tvojoj glavi?» upitala je Willow.

«Pravo fantastično putovanje,» promrmljao je Xander.

«Nećemo mi!» rekao je Angel. «Ja ću ići.»

«Pridružit ću ti se,» rekao je Giles tonom koji nije ostavljao mjesta protivljenju. Dva muškarca koja su najviše voljeli Buffy iako na sasvim različite načine su se gledali jedan dugi trenutak i onda je Angel kimnuo.

«Nije bez rizika,» rekla je Anne iako je smatrala da je posve nelogično da ih obeshrabruje. Nije se mogla suzdržati, morala ih je upozoriti.

«Učinit ćemo to!» rekao je Angel.

Gledajući u Angelove tamne oči, Anne je iznenada shvatila da je mogućnost uspjeha tek nešto iznad pet posto ne uznemirava koliko bi trebala.

***

- 16:12 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< svibanj, 2006 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Prijevodi priča obožavatelja tj. fanfictiona temeljenog na serijama "Buffy - ubojica vampira" i "Angel", slike, video spotovi i razne zanimljvosti u vezi tih serija (eseji, sociološke rasprave itd.) Opširnije u 'Uvodu'...

Linkovi

Sadržaj