Oporavak slomljenih krila (1.)
Preko ove priče sam saznala da će Angel dobiti svoju seriju i začudila sam se kasnije kad je Wesley bio idiot u S3 BtVS-a. Tako je to kad se ne brineš zbog spojlera. Ovo je jedna od prvih priča koje sam prevodila i dosad jedina (!) koja je napisana kao jedna ep. AtS-a. Dobro ima ih još, a su puno duže i nimalo brže od ove. Sviđa mi se što se u ovoj priči spominje klasična glazba koju osobno volim iako je ne slušam baš često. Jednostano ne mogu uživati u klasici sa svojim blago rečeno kriminalnim zvučnicima. Ne morate mnogo znati o klasici da razumijete priču, sve je opisano. Inače u priči spomenuti patološki napad panike postoji. Vrijeme radnje je početak druge sezone, prije nego je Angel upoznao Gunna. Sve je isto kao u AtS-u osim ono da su Angelu raznijeli ured, tako da se nije preselio u Hyperion. Kraj je u budućnosti i tu ima jedna (bar meni) smiješno nelogična pojedinost u vezi Weslyea i Cordelie, ali to ionako nije važno za radnju.
modus operandi (lat. način rada) – ovaj izraz se najviše koristi u policijskoj terminologiji, a općenito znači da se nešto ponavlja, da postoji nekakav obrazac u nečijem ponašanje
Oporavak slomljenih krila
(Recovery of Broken Wings)
by Claudett
"Istrage Angel, mi pomažemo beznadnima," rekla je Cordelia Chase kad je podigla slušalicu.
"Ah, da," odgovorio je muški glas s britanskim naglaskom. "Cordelia, čini mi se da malo previše radiš u zadnje vrijeme."
"O čemu ti to Wesley?" odgovorila je Cordelia trenutak prije nego je shvatila da je odgovorila na kućni telefon sa frazom s posla. "Krasno. Eto vidiš? Rekla sam vam da trebam odmor. Što da je to bio netko važan?"
"Siguran sam da bi se snašla sa svojom uobičajenom elegancijom." Wesley se nasmiješio kad je zamislio izraz Cordelijina lica. "Samo sam te htio pitati možeš li.... "
"Navratiti do biblioteke na putu do posla?"
"Pa, zapravo da. Kako si znala?"
"Samo malo, da razmislim," rekla je Cordelia sarkastičnim tonom. "Otkad si našao tekst gdje piše da će Angel postati čovjek trebaju ti svakakve čudne knjige povezane s tim, a zoveš me u osam ujutro samo kad si prelijen doći ovdje i sam uzeti knjige." Uzdahnula je. "Koliko?"
"Samo tri ovaj put. Trebale bi te čekati iza pulta," zastao je. "Ako ti je previše nezgodno mogu ih ja uzeti... "
Cordelia se trgla od povrijeđenog tona u Wesleyevom glasu. "Ne, ne. Oprosti. Sjećaš se 'nove mene' o kojoj sam ti govorila kad sam izašla iz bolnice? Pa ona ne ustaje iz kreveta dok ne popijem kavu." Wesley se na to nasmijao i Cordelia se osjećala lakše. "Ona i ja ćemo doći tamo za sat vremena."
Zaklopila je slušalicu, ali nije mogla naći energiju da se digne iz kreveta. Uzdahnuvši, ponovo se naslonila na jastuk. Wesley i ona proveli su veći dio noći uklanjajući ostatke demona kojeg je Angel ubio u kanalizaciji ranije tog dana. Iako je Cordelia voljela pomagati ljudima, to nije nadoknađivalo manjak sna... ili činjenicu da su njene najdraže tenisice sada smrdjele na kanalizaciju. Iz polusna ju je izvukao prodoran glas spikera sa radija i kad je otvorila oči, ispred nje je lebdjela šalica kave.
"Hvala Dennis," promrmljala je i popila prvi gutljaj. "Baš kako volim. Postaješ prilično dobar u ovome." Većina ljudi bi se osjećala čudno da vode jednosmjeran razgovor, ali Cordeliji je to bilo sasvim normalno. Čavrljala je s duhom dok je jela doručak i spremala se za posao. Onda je, nakon što je zadnji put u zrcalu provjerila frizuru, izjurila kroz vrata. "Ćao Dennis!" pozdravila je zatvorivši i zaključavši vrata iza sebe.
* * * * * *
Wesley Windham Price je ustao i protegnuo se, ukočenih leđa od grbljenja nad knjigama i papirima. Osim jučernjašnjeg demona u zadnje vrijeme se nije mnogo toga događalo, pa se mogao koncentrirati na prevođenje svitka kojeg je Angel uzeo od 'Wolfram i Hart'-a. Nakon dva tjedna neprekidnog istraživanja, Wesleyu je počela nedostajati akcija i uzbuđenje lova na demone.
"Dobro jutro Wesley," rekla je Cordelia kad je naglo ušla i spustila tri velike knjige na stol. "Zašto ti nikad ne trebaju džepna izdanja? Ovo je teško!"
Englez je na trenutak ostao bez riječi. Cordelia je bila obučena u svom uobičajenom stilu; bež minica sa svijetlo plavim topom i s tamnom kosom koja joj je slobodno padala na ramena. Jednostavno lijepo. Videći Cordelijin upitan pogled, trgnuo se iz misli i odgovorio, "Gledaj to ovako, bar si dobila vježbu za danas."
"Mislim da sam noćas dobila dovoljno vježbe za cijeli tjedan!" Cordelia je protrljala svoje bolno rame i nasmiješila se. "Onda, hoće li nam se Angel pridružiti danas?"
Kao na poziv, otvorila su se vrata Angelova ureda. " 'Jutro," promrmljao je dok je išao za mirisom kave.
"Valjda od vampira ne možeš očekivati da bude jutarnji tip," prošaptala je Cordelia. Wesley je potisnuo smijeh.
Angel je popio gutljaj kave i okrenuo se. "Jesi li rekla nešto?"
Cordelia je zaustila da odgovori, ali umjesto toga je ispustila jauk. "Cordelia!" Angel je požurio i uhvatio je baš kad su joj počela klecati koljena.
Cordelijin um je bio bombandiran slikama. Djevojka, njenih godina. Crvene kose, zelenih očiju. blijede kože. Sjedi u tamnom kutu, pritisnutih koljena uz prsa, ljulja se i plače. Onda stoji na rubu krova zgrade, iza nje se vidi sjena tamnog lica dok ona zakoračuje u ništavilo.
Kad je otvorila oči vidjela je da sjedi na podu, a Angel i Wesley kleče do nje. Trepnula je da razbistri pogled i pokazala Angelu da joj pomogne ustati. "Imamo posla."
_______________________________________________________________________________________________
Java Enabled je bio tipični cyber-caffe, ako postoji takvo nešto. Na prizemlju su od zida do zida bili kompjutori za kojima su sjedili uglavnom tridesetogodišnji samci malo teži od prosječne težine. Ostali bi cijelu noć da mogu i igrali "Doom", "Half-life" i druge pucačke videoigrice u kojima se činilo da je glavni cilj učiniti što više kaosa i nereda. Na svu sreću je vlasnik ovog lokala bio dovoljno mudar da zahtijeva upotrebu slušalica pa su jedini zvukovi bili uzvici i psovke uživljenih igrača.
Na katu nije bilo ni jednog kompjutora i atmosfera je bila posve drukčija. Stolice i kauči bili su proizvoljno poredani oko stolova svih oblika i veličina. U kutu se ljubavni par priljubio na kauču, više zainteresiran za ljubljenje nego pijenje svojih mokachina. Za stolom u sredini su sjedili dva starija gospodina i uživali u specijalitetu "šalica bez dna" dok su igrali šah. U tamnom kutu su se smjestili Angel, Wesley i Cordelia i čitali menu.
"Moj Bože," javio se Wesley. "Može li se ovdje dobiti normalna šalica kave?"
Cordelia se nasmiješila. "Ne u L.A.-u. To je sve gourmet kava. To na francuski znači da moraš platiti 3.95$ za šalicu."
"Mogu li vam pomoći?" Angel je digao pogled i ugledao lice mlade konobarice. Vatrenu kosu je povukla s lica u jednostavan rep iz kojeg je uspjelo pobjeći nekoliko nemirnih kovrča. Srdačnim osmjehom je pozdravila mušterije, ali Angel je vidio skrivenu bol u njenim zelenim očima.
"Da, Shannon," rekao je, pročitavši ime na ceduljici prikačenoj na pregači. "Kavu molim. Crnu."
"Isto za mene," odjeknuo je Wesley.
Cordelia je uzdahnula. "Momci ne znaju što je prava kava. Molim vas veliki karamel machiato."
Shannon se ponovo nasmiješila, uzela menue i žustro ih otišla dostaviti novim mušterijama.
"To je ona?" upitao je tiho Angel.
Cordelia je kimnula. "Onda, kako ćemo joj pristupiti?"
"Nisam sasvim siguran. Zasad ćemo je samo promatrati. Možda nam sama da uvod."
"Za što? Reći ćeš - Hej, moja prijateljica je u viziji vidjela da se bacaš s zgrade? Sumnjam da će to upaliti."
Cordeliu je prekinula konobarica koja je se vratila s dvije šalice koje su se pušile. "Oprostite, morat ćete svoju kavu pričekati nekoliko minuta." Ispričavajući se nasmiješila. "Noćas imamo novog barskog majmuna i nije još baš spretan sa strojem."
"Barskog majmuna?" Wesley je bio zbunjen.
"Oprostite. Tako zovemo momke koje rade s aparatom za ekspresso." Shannon je pokazala mladića sa grimiznom kosom na jež koji je pokušavao očistiti mali filtar od ugrušaka kave.
"Aha, tako."
Shannon se okrenula i pošla prema drugom stolu. "Ako vam nešto zatreba, samo zovite." Kad ih više nije mogla čuti, Wesley se okrenuo Cordelji. "Jesi li sigurna da će si ona oduzeti život? Ne izgleda kao takav tip osobe."
"Za to ne postoji tip osobe," javio se Angel. "Svatko bar jednom u životu dođe do kritične točke. Pitanje je, što će ovu djevojku gurnuti preko ruba?"
Cordelia je razmišljala nekoliko trenutaka. "Vidjela sam lice. Nije bilo jasno, ali smijalo se kad je skočila. I sigurno je nije gurnulo, bar ne doslovno."
"Znači radi se o nekoj vrsti opsjednutosti?"
Wesley je odmahnuo glavom. "Ne bih rekao. Ne ako je Cordelia vidjela to lice izvan tijela."
"Ali sigurno se radi o nečem natprirodnom," rekao je Angel. "Više Sile se nemaju običaj miješati u živote smrtnika osim ako takvo nešto ne remeti ravnotežu stvari."
Tri prijatelja su tiho razgovarali gledajući Shannon kako radi. Nekoliko minuta kasnije se vratila s Cordelijom narudžbom i loncem crne kave. "Želi li netko još kave?" Wesley je kimnuo, i kad se djevojka nagnula preko stola, Angel je zamijetio blago podrhtavanje njene ruke.
"Jeste li dobro?" upitao je, pokazujući na ruku kojom je držala lonac.
Shannon se prestrašila što je primjetio i maska osmjeha je na trenutak pala, otkrivajući izraz čistog užasa. Kako je brzo došlo tako je prošlo. Sabrala se i ponovo se nasmiješila. "Dobro sam. Samo je bio dug dan. Ili to ili previše besplatne kave."
"Sigurno? Zapravo, posao mi je pomaganje ljudima," Angel se spotaknuo o riječi. Borba s demonima i spriječavanje apokalipse bilo mu je mačji kašalj prema objašnjavanju ljudima što radi. Samo je razgovor o novcu mrzio više od toga.
"Što, vi ste nekakav socijalni radnik? Mislim, nemam baš veliku plaću, ali dobivam dovoljno da se mogu snaći ..."
Angel je odmahnuo glavom. "Ne, ne. Samo... izgledate da imate nekih problema. Možda možemo pomoći."
Njena maska je ponovo nestala. "Ne, ne možete." Shannon je šutjela trenutak, a onda se sabrala i ponovo namjestila smiješak. "Slušajte, imam druge mušterije koje moram poslužiti. Ispričajte me."
"Čekaj!" rekla je Cordelia. Rukom je malo kopala po torbici i izvadila poslovnu posjetnicu. "Evo. Ako se predomisliš ili samo želiš razgovarati, nazovi."
Shannon je oklijevajući uzela posjetnicu i stavila je u džep pregače bez gledanja. "Hvala," promrmljala je i otišla prema drugom stolu.
"To je dobro prošlo," ponudio je Wesley. " Pretpostavljam da ćeš je noćas nadgledati?"
Angel je kimnuo. "Vi se vratite u ured. Provjerite u mrtvozornikovim spisima ima li podudarnosti između žrtava samoubojstava proteklih nekoliko mjeseci." Čelo mu se namrštilo dok je gledao kako Shannon ide od stola do stola. "Želim se pobrinuti da im se ne pridruži."
_____________________________________________________________________________________________
Shannon MacLeod se tresla dok je hodala ulicom. Kad bi je netko vidio pomislio bi da se jadna djevojka smrzava što je bilo malo moguće na ovakvu sparnu večer. Svejedno se tresla.
Shannon je čvrsto omotala ruke oko tijela pokušavajući spriječiti drhtanje. Bez uspjeha. Um joj je bio koncentriran na jedan cilj - doći kući. Govorila je sebi da će biti sigurna kad dođe ondje. Neće se ničeg bojati i prestat će se tresti. Racionalni dio nje je znao da to nije istina.
Više se nikad nije prestajala tresti.
Kosa joj je pala preko očiju, ali nije ju bilo briga. "Jedan, dva tri." Gledala je u noge da može brojiti korake. Ovih dana bi učinila bilo što da se osjeća normalno, psihički zdravo. Ali gledanje u stopala umjesto pred sebe može biti opasno u L.A.-u.
"Hej curo! Gledaj gdje ideš!" Shannon se skoro sudarila s nekim, poslovnim čovjekom sudeći po aktovci. Vidio je djevojčine uznemirene oči koje su gledale u pod i ruke koje su se tresle i odlučio je ostaviti na miru. Negdje u svom umu je pomislila kako je smiješno da netko misli da je ovisnica, ali ta misao je bila potpuno zakopana mnogim drugim mislima. Sumnjama, strahovima, brigama... Glasom.
Dom. Noge su je automatske dovele do njega. Ruke su joj se tresle dok je pokušavala izvući ključeve iz džepa svojih traperica. Kad je otvorila vrata kuće požurila je uz stepenice prema svom stanu kao da će brzinom ostaviti sve vani i naći u zgradi malo mira. Ubrzano dišući, dok su joj se ruke toliko tresle da se gotovo grčila, uspjela je treskom otvoriti vrata stana i zalupiti ih iza sebe stavljajući zasun prije nego se sklupčala na podu, histerično jecajući.
Angel ju je promatrao sa krova kuće preko puta.
* * * * * *
"Možemo biti sigurni da se događa nešto čudno," rekao je Angel umjesto pozdrava i ostavio svoj kaput preko stolice. Ulice su već bile osvijetljene sivim svjetlom zore kad je ušao.
Wesley je podigao pogled s kompjuterskog ekrana. "Nešto čudno? Mislim da je to naš uobičajeni modus operandi."
"Pa, ovdje nema ničeg čudnog." Cordelia je zatvorila spis i stavila ga na hrpu ostalih na podu. "Mnogo samoubojstava, ali nema značajnih promjena u broju ili metodama" Uzdahnula je. "I želim svima reći da je čitanje ovih spisa nešto najdepresivnije što sam radila u životu."
"Imaš sreće," rekao je Angel, a onda je shvatio svoju pogrešku. "Htio sam reći da imaš sreće što nisi kronično depresivna. Što nikad nisi bila na rubu i samo htjela da svemu dođe kraj."
Nastala je neugodna tišina. Wesley je konačno progovorio. "Želiš nam reći da ti ..."
"Ja? Ne. Bar ne sada." Angel je uzdahnuo i spustio se u stolicu. "Ali u vrijeme nakon što sam bio proklet... Toliko sam puta htio sve prekinuti, sve završiti, ali nisam to mogao učiniti."
"Bojao si se?" nježno je upitala Cordelia.
Angel je odmahnuo glavom. "Ne. Osjećao sam da zaslužujem patnju zbog onog što sam učinio. A kad bi se ubio, patnja bi prestala. Život je bio najgore mučenje koje sam mogao zamisliti, pa sam živio." Gledao je u prazno, izgubljen u prošlosti. Cordelia se pitala misli li o svom životu prije ili poslije prokletstva i odlučila da ne želi znati.
"Onda," rekla je. "Jesi li otkrio nešto korisno?"
Angel je uzdahnuo s olakšanjem, sretan što se može usredotočiti na nešto drugo. "Ne baš. Ali sad znam gdje živi što bi nam kasnije moglo pomoći. Osim toga sam samo primijetio da se jako boji nečega."
"Ili nekoga," dodao je Wesley.
Taj komentar je trebao biti od pomoći, ali Angela je samo podsjetio na vremena kad je on bio taj kojeg su se ljudi užasavali. Vremena kad je Angelus vrebao u noći, mučio i ubijao. Ustao je bez riječi, otišao u svoj ured i zatvorio vrata iza sebe dovoljno glasno da bi ostalima dao do znanja da želi biti sam.
"Opa. Još tmurniji nego inače," komentirala je Cordelia. "Da učinimo nešto?"
"Najbolje što možemo učiniti za njega je da pomognemo toj djevojci." Pokazao je na sveske razbacane po stolu i ponovo su počeli istraživati.
* * * * * *
Navečer je Angel ponovo bio u Java Enabledu. Ni sam nije znao što želi postići. Zapravo nije ni znao radi li Shannon noćas. Samo je znao da se trenutačno osjeća potpuno beskorisno, a nije mu baš pomagalo kajanje nad prošlosti u mraku.
Imao je sreću, Shannon je radila. Započela je svoj govor 'Dobrodošli u Java Enabled' kad ga je prepoznala.
"Isto kao i prošli put?" rekla je, nadajući se da nije primijetio blago drhtanje njenog glasa. Angel je kimnuo i ona je nestala iza ugla. Trenutak se vratila kasnije s vrućom šalicom i loncem za kavu.
"Izvolite. Noćas je prilično gužva pa možete sami uzeti ako želite još." Počela se okretati kad je osjetila doticaj njegove ruke na svojoj.
"Znam da nešto nije u redu."
Shannon je uzmakla. "Već sam vam rekla. Ništa ne možete učiniti. Samo me pustite na miru."
Angel je ustao. Znao je da ga svi gledaju, ali sad je jedino život djevojke bio važan. "Shannon, znam kako se osjećaš. Proživio sam to. Stajao sam na rubu provalije i želio skočiti." Suze su počele navirati u Shannonine zelene oči, ali Angel sad nije mogao stati. "Znam kako je kad misliš da nema izlaza, ali izlaz postoji. Mene je jednom netko povukao s ruba. Molim te, dopusti mi da ti pomognem!"
Shannon se okrenula da pobjegne, ali se spotaknula preko stolice. Iskoprcala se na noge i napola trčeći, napola puzeći pobjegla u kuhinju. Angel ju je našao sklupčanu u kutu kako se ljulja naprijed natrag.
"Shannon..."
"Ne diraj me!" Prestrašen djevojčin vrisak je na Angela nahuškao kuhara i barskog majmuna. Uspio se s naporom osloboditi dva čovjeka bez da ih ozlijedi i kad je konačno izašao na pločnik Shannon je već davno nestala.
____________________________________________________________________________________________
Angel je uzdahnuo. Razgovor u lokalu nije protekao po planu. Zapravo nije mogao gore proći. Znao je da nešto može učiniti, da nešto treba učiniti... Više Sile ga ne bi upozoravale da ne može ništa učiniti. Ali sada je bio bez i jednog traga. Kako pomoći nekome tko ne želi pomoć?
Iz misli ga je trgnulo tiho kucanje na prozoru automobila. Otvorio je vrata i kimnuvši pozdravio Cordeliu. "Drago mi je što si došla," rekaoje . "Uskoro će svanuti."
Prije nekoliko mjeseci Cordelia bi se požalila na rano dizanje, ali sad se samo nasmiješila.
"Ima li promjena?"
Angel je pogledao prema zgradi i odmahnuo glavom. "Ne. Cijelu noć su gorjela svijetla, ali nisam vidio pokrete kroz prozor. Jesi li sigurna da je nisi vidjela da skače s ove zgrade?"
"Sto posto," odgovorila je. "Zgrada iz vizije je mnogo viša."
"Dobro. Znači da je na sigurnom dok je u stanu." Dao joj je svoj mobitel. "Nazovi me ako se nešto dogodi."
Cordelia se smjestila u Angelovom automobilu i pripremila se za dugi dan. Angel je zadnji put pogledao prema prozoru djevojke i nestao u podzemnim prolazima.
* * * * *
"Ovo je beskorisno!" Angel je uz tresak zatvorio knjigu i naslonio glavu na ruke.
Wesley se zabrinuto približio vampiru i nakon trenutka razmišljanja mu stavio ruku na rame.
"Zasad možemo samo istraživati. Naći ćemo nešto."
"Ovako nećemo naći ništa na vrijeme." Angel je promrmljao prema stolu, prolazeći rukama kroz kosu. "Previše je pitanja bez odgovora. Moram je nekako nagovoriti da razgovara sa mnom. Ali nakon one scene koju sam izveo jučer, sumnjam da ću imati priliku."
Wesley je razmislio na trenutak. "Možda bi trebali poslati Cordeliu da razgovara s njom. Prije će se povjeriti drugoj ženi nego nepoznatom muškarcu."
"Hm, vjerojatno... Ali kako? Cordelia je rekla da cijeli dan nije izašla iz stana tako da vjerojatno neće ići na posao. Hoće li otvoriti vrata ako Cordy otiđe gore?"
"Nećemo saznati ako ne pokušamo." Wesley je htio nastaviti kad je zazvonio telefon. Kako Angel nije dizao slušalicu, javio se bivši Čuvar.
"Istrage Angel, nadamo se da ste beznadni... mislim... kvragu! Oprostite, obično se ne javljam na telefon. Mogu li vam pomoći?" Stanka. "Da, naravno. Odmah će doći."
"Tko je to bio?" upitao je Angel kad je Wesley zaklopio slušalicu.
"Shannon," rekao je iznenađeno. "Želi da što prije dođeš do nje."
____________________________________________________________________________________________
Na Angelovo kucanje, vrata su se malo otvorila još zaključana sigurnosnim lancem. "Zdravo," ljubazno je rekao oku koje ga je gledalo kroz prorez. Vrata su se zatvorila i Angel je čuo kako je otkvačila lanac. Onda su se vrata su se polako otvorila.
Angel se nadao da Shannon nije opazila kako ga je iznenadio njen izgled. Činilo se da je ostarila nekoliko godina u 24 sata otkad su se vidjeli. Nervozno je lutala pogledom između Angela i poda. Ispod očiju je imala tamne podočnjake koji su izdavali brojne neispavane noći; vjerojatno su na poslu bili prekriveni šminkom. Dugi pramenovi crvene kose su joj padali preko lica, njišući se lijevo desno dok joj se cijelo tijelo treslo.
Angelov prvi poriv je bio da zagrli jadnu djevojku, ali između njih je stajala nevidljiva prepreka. "Mogu li ući?" Shannon je kimnula i Angel je prekoračio prag.
Pročistila je grlo. "Molim te, sjedni. Želiš li čaja?" Glas joj je malo drhtao, ali uspjela se blijedo nasmiješiti kad je Angel sjeo.
Stan je bio malen i s malo namještaja, ali vrlo udoban. Mali trosjed koji se po noći istezao u krevet bio je uza zid okrenut, ne prema TV-u, nego prema velikoj zidnoj slici. Razne stvari u sobi su pokazivale Shannoninu pravu strast. Futrola od violine i note su stajale u jednom kutu, a mali sintesajzer u drugom. No stoliću su bile pomiješane note raznih skladbi za violinu. Bach, Bruch, Mendelsson... imena koja Angel već dugo nije vidio kod nekog drugog. Jedan zid je bio potpuno pokriven policama na kojima su bile knjige i mnogi CD-i, klasične glazbe pretpostavio je.
Shannon se vratila u sobu, držeći u rukama dvije velike šalice koje su se pušile i sjela na malu stolicu koja je stajala ispred sintesajzera.
"Onda," rekao je Angel bez teškoća držeći vruću šalicu u svojim hladnim rukama. "Sviraš violinu?"
Shannonino lice je još više problijedilo. "Svirala sam."
"Oprosti, nisam htio... "
"Ne, to je normalno pitanje," zastala je. "Ne mogu dobro objasniti ako ne ispričam od početka." Angel nije ništa rekao, samo je strpljivo čekao da nastavi.
"Cijeli život sviram violinu, bar otkad se sjećam. Zbog nekog razloga počela sam moliti roditelje da mi je kupe dok još nisam dobro naučila ni govoriti." Shannon se nasmiješila i Angel je po prvi put ugledao svijetlo u njenim očima. "Mislili su da ću to zaboraviti za nekoliko dana, ali nakon dvije godine upornog traženja konačno su me dali na instrukcije. Da skratim, nakon koledža sam dobila posao u malom orkestru u L.A. Par mjeseci nakon što sam se preselila ovdje, primijetila sam da nešto nije u redu."
"Jednog dana, na pokusu, ruke su mi se počele tresti. Mislila sam da je to od gladi, nedostatka sna i slično, ali nije prestajalo. Tada se cijela prostorija počela okretati. Nisam mogla disati. Srce mi je tako jako tuklo da sam mislila da ću imati srčani udar. Cijelo iskustvo me prilično potreslo, ali nisam htjela izgubiti posao pa sam ostala. Ali ponovilo se i sljedeći tjedan i tjedan poslije njega. Napadi su bili sve jači i češći. S vremenom je počelo utjecati na moje sviranje i na kraju sam morala dati otkaz."
"To je bilo prije gotovo dvije godine."
"Doktor je rekao da je to 'Patološki napad panike.' Zapravo cijelo moje tijelo dođe u stanje panike bez razloga. Užasno je. Osjećaš se kao da ćeš umrijeti. Iako djelić mozga zna da je to bolest, ostali dio mozga pošašavi i ne možeš razmišljati racionalno. To je potpuno psihička bolest; neuravnoteženost kemikalija u mozgu koja se može kontrolirati lijekovima, ali ne može se izliječiti. Iskušala sam svaki lijek koji postoji, ali ni jedan mi ne pomaže."
"S poslom u cyberkafeu spajam kraj s krajem. Tamo je pola ljudi pijano ili toliko zaokupljeno video-igricama da me ne primjećuju, što mi odgovara. Ali u zadnje vrijeme napadi su postali tako česti da ne znam hoću li moći zadržati i taj posao."
Shannon je dosad uspjela ostati mirna dok je pričala svoju priču. Angel je shvatio da je to zbog toga jer se uspjela odvojiti od nje kao da priča o nekom drugom. Ali sad su joj počele teći suze.
"Ne mogu više svirati. Nisam dotakla violinu 6 mjeseci. I ti glasovi u mojoj glavi. Govore mi da sam gubitnica, niškoristi, da ništa ne mogu učiniti dobro i kad god pokušam svirati postanu još glasniji!" Pobjegao joj je jecaj.
Angel to više nije mogao podnijeti. Digao se s kauča, spustio se do Shannon i zagrlio djevojku koja je plakala.
* * * * * *
"Hvala što si me primila, Cordelia."
Nakon dosta rasprave, odlučili su da za Shannon nije sigurno da bude sama. Cordeliji je uvijek bilo drago da s nekim može dijeliti svoj prostrani stan i prije nego je došla Shannon, strogo je upozorila Dennisa da je ne uzrujava. "Ionako joj se čini da gubi razum. Neće joj biti bolje ako vidi kako stvari lebde preko sobe!"
Cordelia se nasmiješila. "Nema problema. Ti možeš spavati u mojoj sobi. Ja ću spavati na kauču." Shannon je pokušala protestirati, ali Cordelia ju je prekinula. "Ne prihvaćam odbijanje."
"Obično nije ovako pristojna. Na tvom bih mjestu prihvatio dok je još u tom raspoloženju."
Cordelia je prostrijelila Angela pogledom. "Još si ljut zbog te 'maslac od kikirikija u tvom krevetu' stvari, je li?" Nasmijala se kad je vidjela Shannoninom zbunjeni izraz. "O, nije ono što misliš. Samo sam negdje trebala prespavati jednu noć. Ali učinila sam mali nered."
"Mali? Usred mog jastuka je bila ogromna mrlja!"
Prepirku je prekinulo nešto neočekivano; Shannon se smijala. "Ne mogu vam dovoljno zahvaliti. Odavno se nisam osjećala ovako... sigurno."
"Zato smo ovdje," rekao je Angel. "A sad se naspavaj. Sutra ćemo razgovarati."
"Razgovarati o čemu? Mislim, još ne znam kako mi namjeravate pomoći."
"Pa, ako lijekovi ne pomažu, onda to nije medicinski problem. Moramo otkriti što uzrokuje te napade."
Shannon je bila zbunjena Angelovim tajanstvenim odgovorom i baš ga je htjela još pitati kad ju je Cordelia uhvatila za ruku. "Sutra ćeš imati vremena za to. Sada na spavanje," Rekla je i odvela je u spavaću sobu.
Usprkos tome što joj je um bio pun pitanja, Shannon je bila u polusnu prije nego je dotakla jastuk. Kad je utonula u nesvjesnost, učinilo joj se da fantomska prisutnost namješta pokrivače za bolji san.
____________________________________________________________________________________________
Shannon se polako protegla i otvorila oči. Soba je bila osvijetljena jutarnjim suncem koje je ulazilo kroz prozor. Nešto je bilo čudno i Shannoninom pospanom mozgu je trebalo nekoliko trenutaka da shvati o čemu se radi.... više od godinu dana nije mirno prespavala noć. Drhtanje i hladan znoj probudili bi je bar nekoliko puta po noći ako bi uopće uspjela zaspati.
Na trenutak je ponovo zatvorila oči, uživajući u prekrasnom osjećaju koji uvijek dolazi iza spavanja dok se tijelo još budi. Kad je ponovo otvorila oči, primijetila je šalicu na noćnom ormariću. Još vruća kava. Izgleda da se Cordelia već probudila. Shannon je danas iskusila još jednu neobičnost; lice joj se razvuklo u osmjeh. Odavno se netko nije potrudio da učini ovako nešto za nju.
Shannon je krenula u hodnik. Nakon što je popila malo kave, odlučila je otići u kuhinju po mlijeko.
* * * * *
Cordeliji je bilo hladno. Zapravo se smrzavala. Malo je zadrhtala i pokušala navući pokrivače na ramena i otkrila da svi leže na podu. Prije nego se upitala kakve je to snove sanjala noćas, kauč se počeo tresti.
"To nije smiješno Dennis!" Uzela je pokrivače s poda i htjela se vratiti na kauč kad se on počeo okretati na podu. "Prestani! Vraćam se na spavanje." Kauč se nastavio vrtjeti da bi se na kraju prevrnuo.
Cordelia je osjetila prisutnost iza sebe da bi bila gurnuta prema kuhinji. Odmah je ispustila pokrivače. "Dennise, što se događa? Plašiš me!" Onda je ugledala što je Dennis vidio.
Shannon je ležala na podu ispred otvorenog hladnjaka. Ležala je u lokvi prolivene kave iz razbijene šalice i grčila se cijelim tijelom. "O Bože!" Cordelia je dotrčala do nje i stavila njenu glavu u krilo.
"Dennise! Donesi mi telefon!" Počela je birati 911.
"Bez bolnice," piskavo je izustila Shannon. "Ne mogu.... učiniti ništa samo... dati sedative... ostani." Morala se jako potruditi da sastavi smislenu rečenicu. Svom energijom je pokušavala vratiti kontrolu nad svojim tijelom.
Nakon kratkog razmišljanja, Cordelia je nazvala Istrage Angel.
* * * * *
Kad su došli Angel i Wesley, već prošao je najgori dio napada. Shannon se još tresla, ali puls joj se počeo normalizirati i uz Cordelijinu pomoć je legla na kauč. Wesley joj se nasmiješio umjesto pozdrava, a onda se pridružio Cordeliji u kuhinji. Angel je zabrinuto pogledao Shannon sjednuvši u fotelju blizu nje.
"Kako si?" tiho je upitao.
Shannon je uzdahnula. "Dobro koliko se može očekivati." Počela se jače tresti. Angel je skočio na noge, ali ona je odmahnula glavom i zatvorila oči. Nakon nekoliko sekundi, tresenje se vratilo na normalnu razinu. -Tužno je što ovo smatram normalnim - pomislila je.
"Je li uvijek ovako loše?"
"Pogoršalo se prije nekoliko tjedana. Ponovo sam otišla doktoru, ali naravno opet ništa nije mogao učiniti." Cordelia je ušla u sobu s Wesleyem. Ponudio je šalicu kamilice Shannon i ona ju je zahvalno prihvatila. Težina velike keramičke šalice je malo ublažavala drhtanje, a toplina je bila umirujuća.
Nakon što je neko vrijeme šutjela ponovo je progovorila. "Oprostite, nisam vas jučer trebala nazivati. Ne znam što sam mislila da možete učiniti."
Cordelia je sjela uz nju i zaštitnički je obgrlila oko ramena. "Naći ćemo način da ti pomognemo."
"Kako? Već sam bila kod svih doktora."
"Mi smo se specijalizirali za... posebne slučajeve," rekao je Wesley.
Shannon je upitno pogledala Angela. Duboko je udahnuo pripremajući se na omrznuto objašnjavanje.
"Neki ljudi imaju probleme koji se ne mogu riješiti konvecionalnim metodama. Mi imamo alternativni pristup."
"Mislite nešto kao aromaterapija?" Shannon je bila sve zbunjenija.
Wesley se nasmiješio. "Ne baš."
"Zasad ti samo mogu reći da se ne radi sasvim o zdravstvenom problemu," rekao je Angel. "Ali trudimo se saznati što je uzrok. Je li ti to dovoljno zasad?" Shannon je kimnula.
"To je znak da se uhvatimo knjiga." Cordelia je prijateljski udarila Wesleya u rame. "Idemo, knjiško."
Angel je pogledao Shannon. "Ne želim te ostaviti samu. Možeš li putovati? Naš ured nije daleko."
"Mislim da mogu." Shannon je počela ustajati, ali ju je vrtoglavica prisilila da ponovo sjedne. Kad je bila sigurna da joj neće biti zlo, otvorila je oči i ugledala Angelovu ispruženu ruku. Kad ju je prihvatila, iznenadila ju je hladnoća njegove kože i lakoća kojom ju je podupirao. Pridržavao ju je kao da uopće nema težine.
"Wesley i Cordelia će te otpratiti do auta. Vidjet ćemo se u uredu. Ja moram..." tražio je ispriku. Nije mogao otpratiti Shannon do automobila, a da se ne plane na suncu.
Cordelia je brzo dodala. "Svratiti do biblioteke. U blizini je. Wesley nešto istražuje, a danas je došla jedna knjiga koju treba."
Angel je odahnuo kad je Shannon kimnula i pustio je Wesleyu da preuzme njegovo mjesto kao njena potpora. "Dugujem ti uslugu." promrmljao je tiho Cordeliji.
"Zapravo, duguješ mi tri usluge, ali tko broji?" počastila ga je svojim osmijehom filmske zvijezde, stavila sunčane naočale i otišla za Wesleyem.
Angel je pričekao dok auto nije skrenuo iza ugla, a onda otišao prema obližnjem ulazu u podzemne prolaze.
_________________________________________________________________________________
|
