** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

25.03.2015., srijeda

Naš Tito

Pogled na Josipa Broza - izvana

Kako su o Titu pisali predvodnici antifašističkog otpora: 'Diktator koji je spasio Hrvatsku'





Kako su o Titu pisali predvodnici antifašističkog otpora: 'Diktator koji je spasio Hrvatsku'

Autor: Boris Pavelić
Objavljeno: 24. ožujka 2015. u 7:09

Vezano

Članci kolumna Tito bi bio zahvalan Kolindi kolumna Ode Tito preko Sljemena Grabar Kitarović ispunila obećanje i deložirala bistu Tita s Pantovčaka

Tagovi

Josip Broz Tito

Britanci su poštovali Tita. Iz njihovih ratnih svjedočanstava jasno je da su partizani spasili Hrvatsku, jer da nisu potisnuli četnike i dobili savezničko priznanje, u rojalističkoj Jugoslaviji Hrvatska bi najvjerojatnije nestala

Je li on možda jedan čas pomišljao i na to da s nagodi s demokracijama, da otvori prozor na Zapad, da pokuša – ne bi li se mogao slagati sa Zapadom isto onako dobro kao i s Istokom? To se nije činilo vjerojatnim, ali je ipak davalo dojam kao nešto što bi se moglo zamisliti – tako o Titu u memoarima spekulira Fitzroy Maclean, svjedočeći o boravku s partizanima od 1943. do 1945., gdje je bio osobni izaslanik britanskog premijera Winstona Churchilla.

Tito se, znamo, s demokracijama nagodio tek naknadno. Nije ispunio obećanje Britancima pa raspisao slobodne izbore. Uspostavio je diktaturu koja je – ublažena, ali ne i dokinuta – trajala do kraja osamdesetih. Nepopustljivi komunizam odvukao ga je na rusko-sovjetsku stranu, premda mu je Churchill pomogao prije sovjetskog satrapa. Do kraja života ostao je diktator, pa je predsjednica Grabar-Kitarović sjećanju na njega uskratila mjesto u predsjedničkome uredu, simboličkome Panteonu hrvatskoga političkog života.

No, je li to dovoljan razlog da se Tito izbaci s Pantovčaka? Je li stranka koja je predsjednicu kandidirala baš toliko liberalna, baš toliko demokratska, da joj je nepodnošljiva svaka pomisao na diktaturu? Ili je, možda, s diktatorom osporen i antifašist koji je pobijedio Nijemce, ustaše i četnike? Izbačen političar bez kojega ne bi bilo današnje Hrvatske? Prezren vođa koji je, kao nijedan drugi u Europi, vodio autohtoni nacionalni otpor okupatoru, zbog čega su ga saveznici iskreno prigrlili? Zabranjen Hrvat koji je obezvrijedio hrvatsko-srpsku mržnju i spasio jugoslavenske Židove? Način na koji je Tito izbačen s Pantovčaka daje nam za pravo zaključivati da se dogodilo upravo to.

Misteriozni vođa

Dobro je vratiti se na početak, u Drugi svjetski rat. Poučne su ocjene Britanaca, koji su začeli svjetski antifašizam, i koji nisu rascijepljeni kompleksom nacionalne kolaboracije. Polovinom 1943., pa i nešto ranije, Britanci su posumnjali da Draža Mihailović, nominalni ministar obrane srušene jugoslavenske kraljevine čiji se kralj sklonio u London, ne ratuje protiv Nijemaca onako srčano kako je sam tvrdio. Stizale su i nejasne informacije kako u Jugoslaviji postoji komunistički gerilski pokret koji vodi nekakav misteriozni vođa s fantomskim imenom Tito. U svibnju 1943., Britanci su komunističkim gerilcima poslali prvu misiju, da izvidi što se zbiva.

17. svibnja 1943., na Durmitor u Crnoj Gori padobranima se spustila mala misija predvođena Williamom Deakinom, povjesničarom s Oxforda i osobnim književnim tajnikom Winstona Churchilla. No Deakin će, kako je kasnije posvjedočio njegov nasljednik Fitzroy Maclean, skromnošću, izdržljivošću i razumijevanjem situacije zadobiti povjerenje i poštovanje partizana. Stigao je usred najtežih neprijateljskih napada. Nekoliko dana kasnije, u njemačkome bombardiranju poginut će njegov drug Bill Stewart, a on sam biti ranjen od iste bombe koja je ranila i Josipa Broza. U tim iskušenjima, nekima od najtežih u cijelome ratu, Deakin će osobno upoznati Tita i njegove najbliže suradnike. U Jugoslaviji će ostati pola godine, kada će ga zamijeniti tada 32-godišnji Churchilov osobni izaslanik Fitzroy Maclean.

Za Istru - saveznička uprava

U kolovozu 1944. Churchill nije namjeravao Istru poslije rata prepustiti Jugoslaviji. Ovako njegovi memoari o razgovorima s Titom: »Status Istre, koja je još uvijek talijanska, ne može se prejudicirati. Možda bi bilo dobro odvojiti je od talijanske suverenosti, ali se o tome mora odlučiti na konferenciji za mir, ili, ako se takva ne bi održala, na sastanku glavnih sila, na kojem bi Jugoslavija mogla iznijeti svoje zahtjeve. Vlada SAD je protiv teritorijalnih promjena u vrijeme rata, a mi ne treba da obeshrabrujemo Talijane više nego je neizbježno, jer oni sada daju koristan doprinos ratu. Prema tome, najbolje rješenje se svakako sastoji u tome da tim teritorijem, kad bude oslobođen od Nijemaca, upravlja saveznička vojna uprava. Tito je rekao da ne može pristati na talijansku civilnu administraciju, i istaknuo da njegov narodnooslobodilački pokret već kontorlira mnoge od tih oblasti i da bar treba sudjelovati u upravljanju njima«. Nepunu godinu kasnije, Istra je dio Hrvatske.

»Zapitali smo Deakina što misli o borbenim sposobnostima partizana«, zapisat će Maclean 1946. »Hvalio ih je na sav glas«. Svoja iskustva Deakin će 1971. ispričati u dojmljivome memoarskom djelu »Bojovna planina«. Tih nekoliko mjeseci života s Titovim glavnim štabom opisao je s objektivnošću oxfordskoga povjesničara, ali i s vojničkim razumijevanjem težine partizanske borbe i dubokim shvaćanjem političkih odnosa. Vrlo je brzo shvatio da su partizani, za razliku od četnika, glavni i najpouzdaniji protivnik Nijemaca. Deakinovo razumijevanje situacije, koje je osobno prenio Churchillu, bilo je među ključnima za povijesnu odluku da Titovi partizani 1944. budu s poštovanjem primljeni u savezničku koaliciju.

Drugačiji vođa

O Josipu Brozu, čovjeku najzaslužnijem za taj presudni preokret, Maclean je uvijek pisao s dubokim poštovanjem, premda, kako je sam isticao, uvijek svjestan da je riječ o komunistu s kojim ne dijeli ama baš nijedno političko uvjerenje. Maclean, naime, bio je sumnjičavi britanski konzervativac, nepopustljivi antikomunist i predratni diplomat u Rusiji, gdje je temeljito naučio kako komunistička diktatura kvari ljudske značajeve. Zato je, kako u »Istočnim pristupima« često piše, očekivao da će u Jugoslaviji zateći plašljivoga Staljinova slugu, koji nijednu odluku ne može donijeti sam. A zatekao je posve drukčijeg vođu. »Konačno sam se namjerio na komunista koji nije morao da se za svaku stvar obraća 'mjerodavnima', da pri svakom koraku pazi na partijsku liniju. (...) Može li se dogoditi da oslabi njegova vjernost Moskvi? Hoće li mu ikada poći za rukom da odbaci jednu duhovnu naviku koju je brižno i rigorozno uzgajao u sebi više od dvadeset godina? To mi se nije činilo vjerojatnim. A ipak, otkrio sam u njemu onu neočekivanu samostalnost u mišljenju, onaj neobičan nedostatak servilnosti...«, piše Maclean. U Titovoj biografiji objavljenoj poslije smrti, Maclean je Bleiburgu posvetio tek dvije rečenice: »Partizani su veliki broj onih, koji ili nisu uspjeli pobjeći ili su ih saveznici predali natrag, sakupili i strijeljali kao izdajnike. Bio je to očekivani kraj ovako vođenog rata«.

O ponašanju i političkom utjecaju četnika Britanci su dugo dvojili, ali o ustašama nisu imali baš nikakvih iluzija. »Pavelićev dolazak na vlast bio je popraćen terorom još neviđenim, čak i na Balkanu. Posvuda je došlo do golemih pokolja i zvjerstava«, piše Maclean. Svjedočanstva ratnih britanskih izaslanika kod Tita ne ostavljaju dvojbe kako je partizanski pokret spasio Hrvatsku: da nije bilo partizana, saveznici bi restaurirali monarhiju i vratili kralja, s Dražom Mihailovićem kao ministrom obrane. Taj je pak, svjedoči Deakin, bjesomučno mrzio Hrvate. Ali Britanci su tražili prave, a ne lažne antifašiste, i tako se, 12. kolovoza 1944., vođa komunista iz balkanskih šuma obreo u Italiji, kod inspiratora svjetskog oslobođenja od fašizma. »Dvanaestog kolovoza prije podne maršal Tito došao je u vilu.

Nosio je divnu zlatnu i plavu uniformu, koja je bila vrlo tijesna ispod ovratnika i neobično nepodesna za žarku vrućinu. Uniformu su mu bili dali Rusi, a zlatni širiti su, kako sam kasnije saznao, poticali iz Sjedinjenih Država«, pisao je u memoarima Churchill. U tri godine, Josip Broz ni iz čega je stvorio vojsku koja je porazila naciste u Jugoslaviji i tako spasila Hrvatsku. Poslije rata, stvorio je diktaturu. Može li se ovo posljednje simbolički osuditi, a da se ne uništi i simbolička važnost onoga prvog? Može, zašto ne – ali za to bi egzekutori povijesnih istina morali biti vjerodostojniji.

Iz http://www.novilist.hr/

Oznake: Obrazovanje


- 08:33 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< ožujak, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (4)
Siječanj 2016 (8)
Prosinac 2015 (11)
Studeni 2015 (10)
Listopad 2015 (20)
Rujan 2015 (18)
Kolovoz 2015 (17)
Srpanj 2015 (24)
Lipanj 2015 (25)
Svibanj 2015 (25)
Travanj 2015 (25)
Ožujak 2015 (26)
Veljača 2015 (20)
Siječanj 2015 (27)
Prosinac 2014 (29)
Studeni 2014 (25)
Listopad 2014 (28)
Rujan 2014 (21)
Kolovoz 2014 (26)
Srpanj 2014 (28)
Lipanj 2014 (23)
Svibanj 2014 (26)
Travanj 2014 (26)
Ožujak 2014 (26)
Veljača 2014 (23)
Siječanj 2014 (25)
Prosinac 2013 (26)
Studeni 2013 (26)
Listopad 2013 (26)
Rujan 2013 (29)
Kolovoz 2013 (25)
Srpanj 2013 (17)
Lipanj 2013 (22)
Svibanj 2013 (28)
Travanj 2013 (26)
Ožujak 2013 (27)
Veljača 2013 (27)
Siječanj 2013 (26)
Prosinac 2012 (21)
Studeni 2012 (27)
Listopad 2012 (28)
Rujan 2012 (27)
Kolovoz 2012 (23)
Srpanj 2012 (15)
Lipanj 2012 (22)
Svibanj 2012 (24)
Travanj 2012 (24)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Uvodna poruka:

Poštovani Blogeri!

Objavljeni postovi:

Hvala svim znanim prijateljima i neznanim posjetiocima na komentarima na mom blogu!