** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

11.04.2014., petak

Još danas nam je bolje nego sutra

Još danas nam je bolje nego sutra

80-e su još bile godine kad je još postojala budućnost...

NOSTALGIJA ZA PROŠLIM VREMENIMA NOVI VAL GANUTLJIVOG ZAZIVANJA »BOLJEG JUČER« PONOVNO PREPLAVLJUJE KULTURU

80-e su još bile godine kad je još postojala budućnost

Oni koji su proživjeli socijalističku Jugoslaviju i životare u (zamalo) neoliberalno kapitalističkoj Hrvatskoj, slažu se oko jedne bitne razlike između ovog i onog vremena – prije je bila živa nada u bolje sutra, pogled u budućnost nije bio zamućen akutnom apatijom i cinizmom

Maja HRGOVIĆ


Sigurnost posla i plaće, stjecanje stanarskih prava uz povoljne stanarine, dobra i besplatna zdravstvena zaštita, kvalitetno i besplatno obrazovanje, male stope kriminaliteta, sigurnost građana na ulicama, poštivanje rada i radnika, blizina trgovina i uslužnih djelatnosti mjestu stanovanja, besplatno parkiranje, rodna jednakost... Koliko vam je sekunda trebalo da zaključite da se ovaj niz utopijskih sintagmi ne odnosi na današnju Hrvatsku? Odnosi se, zapravo, na Jugoslaviju.
Tema ovog teksta je nostalgija za prošlim vremenima, za socijalizmom s ljudskim licem, za vremenom kad se činilo da ima života nakon zavoda za zapošljavanje. Tema nije nova, naprotiv, stara je koliko i država u kojoj živimo. A na apstraktnijoj razini, ako govorimo o sklonosti da prošlost promatramo kroz ružičaste naočale, tema je starija i od Kraljevine Jugoslavije. Bavimo se njome iz nekoliko razloga: novi val ganutljivog zazivanja »boljeg jučer« ponovo preplavljuje kulturu, o sretnim danima Jugoslavije govore zanimljivi mali, sve učestaliji izložbeni i izdavački projekti (»Priča o teti Mandi« Ivane Pipal, »Mira, skica za portret« Jelene Jureše), a najambiciozniji novi pothvat javne televizije predstavlja netom otpočelo snimanje dramske serije »Crno-bijeli svijet« o životu jedne obitelji u osamdesetima, za koju je scenarij napisao Igor Mirković i čija jedna epizoda (a bit će ih dvanaest) stoji milijun kuna.
Čini se da ima neke simetrije u amplitudama nostalgičnog zazivanja bolje socijalističke prošlosti. Kad u Hrvatskoj zagusti, kad broj nezaposlenih na burzi probije još jednu psihološku granicu, kad se otkrije kako je još jedan lopov uništio još jednu tvrtku i nekoliko desetaka ljudi izbacio na cestu, tada će onaj očajnički vapaj, što ga je Dubravko Ivaniš zapakirao u poklič »Bolje, bolje je bilo prije, za druga Tite i partije«, biti pjevan višeglasno, a netko će i nujno kimati glavom na »Nostalgičnu« TBF, sa stihovima o tome kako »tu nikad neće bit pravde za one koji žele samo da žive i rade«...

Dvoboj sadašnjosti i prošlosti

Milan Kundera je, u knjizi eseja znakovitog naslova »Zavjesa«, ovako pisao o varljivosti iluzije o boljoj prošlosti, kojoj ni jedna sadašnjost nije dorasla. »Čovjek je odvojen od prošlosti dvjema silama koje odmah djeluju i surađuju: sila zaborava (koja briše) i sila pamćenja (koja preobražava).« Tako piše Kundera, pitajući se što se zbiva sa svim svjedočanstvima na kojima počiva historiografija, što se zbiva s našim uvjerenjima vezanima za prošlost, i što se zbiva sa samom poviješću na koju se svakodnevno referiramo – lakovjerno, bezazleno, spontano. »Iza tanka ruba neprijepornosti (nema sumnje da je Napoelon izgubio bitku kod Waterlooa) prostire se nepregledan prostor, prostor približnog, izmišljenog, izobličenog, pojednostavljenog, pretjeranog, neshvaćenog, nepregledni prostor neistina koje opće, umnažaju se poput štakora i postaju besmrtne.«
Kunderinim citatom započeti tekst o nostalgiji za humanijim komunizmom u Jugoslaviji – ima smisla.
– Česi su bili prvi narod koji je, zahvaljujući intelektualnom autoritetu Milana Kundere, napustio promatranje komunističke povijesti kroz prizmu metaforičkog »pakla«. Upravo je on izraze »komunistički pakao«, »četrdeset užasnih godina« i »četrdeset izgubljenih godina« nazvao »orvelizacijom vlastitih života«. Javnost je stalno podsjećao, primjerice u »Iznevjerenim oporukama«, kako je u skrivenim, disidentskim i alternativno-kulturnim zavjetrinama »komunističkog pakla« trajao zanimljivi, stvaralački, pa i sretni umjetnički i svakodnevni život. Još i važnije: ljudi su naprosto živjeli – rađali se, odrastali, veselili se i tugovali, smijali i plakali, bolovali i ozdravljali, ženili se i rastavljali, umirali, kaže Slaven Letica koji se ovom temom bavi u zanimljivom eseju znakovita naziva »Jugobolje«.
Žalimo li za osamdesetima zato jer nam je danas tako loše ili zato jer je prije trideset godina zbilja sve bilo bajno? Čini se da je žal za socijalizmom po mjeri čovjeka proporcionalan očaju hrvatskom sadašnjicom u kojoj se mnogi više ne osjećaju kao ljudi. Posrijedi je sustav binarnih opreka: mit o divnim osamdesetima biva hranjen (pop)kulturom upravo zato jer je drugo desetljeće novog milenija ovako užasno. Radi se o dvoboju sadašnjosti i prošlosti.

Osjećaj sreće i tuge

»Onaj tko kontrolira prošlost kontrolira i budućnost. Onaj tko kontrolira sadašnjost kontrolira prošlost.« Ovaj citat Georgea Orwella navodi dokumentarist Nenad Puhovski, direktor međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox, koji je prema Orwellovom distopijskom romanu »1984« još 1976. napravio istoimenu predstavu u Teatru &TD u Zagrebu.
– Bilo je to, dakle, u vrijeme mračnog totalitarizma. Stoga Tuđmanov progon »jugonostalgičara« vidim samo kao (još) jedan pokušaj kontroliranja prošlosti. Koji, naravno, nije uspio. Jer, bit nostalgije je istovremeni osjećaj sreće i tuge prema nečemu što je ne samo prošlo, već je i završeno, ma koliko to sebi ne priznali. I upravo taj osjećaj dovršenosti i neponovljivosti pruža neku vrstu sigurnosti, kaže Puhovski.
– Život u današnjoj Hrvatskoj, sa strašnim siromaštvom, grabežom za vlast, iznevjerenim očekivanjima, lažnim ideološkim »brandovima« i ogromnim strahom od budućnosti, samo je još jedna tužna repriza potrebe ukotvljavanja u prošlosti. Kada ćemo se, bez straha, otvoriti prema budućnosti ...?, postavlja Puhovski retoričko pitanje oko kojega se, zapravo, vrtimo od devedesetih.
O istovremenom osjećaju sreće i tuge, koji spominje Puhovski, ponešto je rekao i Aleš Debeljak, definirajući svoj odnos prema bivšoj državi.
– Odbacujem njezin federalni okvir i dominaciju jednog naroda, bolje rečeno jedne narodne elite. Odbacujem, naravno, i njen komunistički režim. Kada se to odbaci, onda na

KONFISKACIJA PAMĆENJA I JUGOBOLJE

Ideja jugonostalgičarstva prošla je velik put od ranih devedesetih do danas.
– Pojam jugonostalgičar smišljen je kao neka vrsta protestne i uvredljive hrvatske političke psovke. Pojavio se u plimi samoniklih pojmova kojima su političari i novinari početkom 90-tih godina prošlog stoljeća označavali pojedince koji nisu bili radosni zbog sloma komunizma, još i manje zbog raspada Jugoslavije, a najmanje zbog stvaranja hrvatske države. Nekoliko je pogrdnih skupnih imenica tih dramatičnih godina steklo najveću medijsku i političku slavu: jugonostalgičari (najraniju upotrebu pojma pronašao sam u jednom osječkom govoru Vladimira Šeksa), jugokomunisti i oficirska djeca.
Zato je sasvim u pravu Dubravka Ugrešić kad u eseju Konfiskacija pamćenja kaže kako je jugonostalgičar u Hrvatskoj početkom devedesetih godina prošlog stoljeća bila politička i medijska oznaka za »sumnjivog čovjeka«, »narodnog neprijatelja«, pa i »izdajicu«, kaže Letica.
Promjeni afektivnog naboja te riječi kumovala je baš Dubravka Ugrešić, jedna od idejnih začetnica projekta Leksikon Yu mitologije, svojevrsne postmoderne Biblije »jugobolja«.
– Zamišljen kao herbarij pozitivnih sjećanja, satkan na logici negdašnje filozofije sreće, on ne sadrži negativne, nekmoli zloslutne natuknice o svakodnevnom životu u Jugoslaviji, kaže Letica, koji jugobolje promatra blagonaklono, skoro iscjeljujuće.

ŽENSKO SJEĆANJE NA SOCIJALIZAM


Jesu li, onda, svi živjeli sretnije u »zlatnim« osamdesetima? Novija društvena istraživanja razotkrila su još jedan mit, onaj o boljem položaju žena u bivšem sistemu. Dijana Dijanić i Iva Niemčić u radu »Sjećanje žena na život u socijalizmu – prilog ženskoj povijesti« zapazile su da su mišljenja intervjuiranih žena – a razgovarale su s pripadnicama raznih generacija, ženama iz raznih zanimanja, krajeva – suprotstavljaju postavkama stručnjaka koji se bave socijalističkim razdobljem da je mogućnost zapošljavanja žena utjecala na promjenu patrijarhalnih odnosa u socijalističkoj obitelji i da je poticala veći politički angažman žena. Renata Jambrešić Kirin, znanstvena suradnica Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, koja se intenzivno bavila socijalističkom kulturom pamćenja, govorila je na Subversive Festivalu, na primjeru ženskih sjećanja na socijalizam, o shizofrenoj slici tog doba koje karakterizira prijelaz iz neimaštine u doba relativnog blagostanja, prijelaz kinematografske u televizijsku kulturu, poraz agitpropovske rodne korektnosti pred seksističkim jezikom reklama.
Maša Kolanović se u knjizi »Udarnik! Buntovnik? Potrošač« bavi problemom odnosa hrvatskoga romana i popularne kulture od »formiranja druge Jugoslavije i uspostave socijalizma« do još nedovršenoga razdoblja tranzicije. Su-postavljajući ta dva razdoblja, ona odustaje od njihova suprotstavljanja i na tragu recentnih hrvatskih i inozemnih kulturalnih istraživanja, umjesto klasične binarne opreke postavlja mogućnost njihove percepcije kao složenoga i kontinuiranoga procesa. To je zanimljiv i spasonosno logičan pristup promišljanju mitova o prošlosti.


prostoru bivše Jugoslavije ostaju zlatna zrna nekadašnjih veza i međusobnih čitanja koja su osnaživala pojedinačne jake glasove. Glasove Danila Kiša, Mirka Kovača ili Meše Selimovića – pisaca koji su baštinili više od jedne tradicije. U tom smislu, biti jugobolnik znači biti bogatiji od onih koji nisu čeznutljivi ni za čim, pošto im ni do čega u prošlosti nije stalo, već žive u stalnom sada. A oni koji žive u stalnom sada sigurno se neće moći izboriti za budućnost, veli Debeljak.

Završilo zlatno doba

»Stari s bafama, stara s ogromnon trajnon/Sestra i ja cili umazan slajon/I sve je daleko i tajno/Al ditetu sve je sjajno/Znan i onda nije sve bilo bajno/Al pari mi se puno lipše/I ove kapi kiše ka da šapću "nikad više"«, pjeva TBF, od kojeg nitko u novijoj pop-kulturi nije bolje dočarao onu kombinaciju sretno-tužnog koktela emocija i malaksalosti pred neumoljivo dovršenom, prošlom vremenu.
Uvjerenje da je s promjenom ekonomskog sustava, u kojemu se Hrvatska nije snašla, završilo zlatno doba na ovim prostorima, dijele i mnogi mladi, rođeni devedesetih, koje s Jugoslavijom veže samo vitalni mit o ljepšoj prošlosti, ružičasti pogled unatrag. Ima u tome neke teško objašnjive tuge, očaja. Spoznala sam je nekidan, u usputom razgovoru s jednim mladim ugostiteljem iz Velike Gorice koji je pao žrtvom čudovišno halapljivog poreznog sustava. Govorio je s divljenjem o Milanu Bandiću, zagrebačkom gradonačelniku, rekao je da jedino njega poštuje od svih političara jer drugi kradu isključivo za sebe, a Bandić nešto da i narodu. Taj stripovski karikiran stav dobra je ilustracija još jednog vitalnog mita – onoga o dobrom diktatoru. Narodu treba čvrsta ruka, diktatura s ljudskim licem, vladar kojemu će se opraštati nedjela, nepotizam, korupcija, sve dok i narod osjeti nešto od blagodati – ljetovanje preko sindikata, svinjsku polovicu, subvencioniranu cijenu vrtića.
Darko Bavoljak, režiser dokumentarnog filma »Goli otok«, nije jedan od onih koji se utječe iluzijama – ni kad je riječ o osamdesetima, ni kad je riječ o devedesetima.

Postmoderna diktatura

– Samo ako površno gledamo mogli bismo zaključiti da je »ono vrijeme« bilo humanije i vodilo više brige o malom čovjeku, ali svi uzroci današnjeg materijalnog i moralnog stanja u društvu proizlaze iz tih vremena. Utopija socijalizma generirala je nesposobnost, nepotizam, korupciju i mnoge oblike ovisnosti o sistemu, kojih se do danas nikako ne možemo riješiti. Socijalističko »bestežinsko stanje« bez razvijene društvene kritičnosti i građanskog otpora, postalo je plodonosno tlo za sve laskavce i manipulatore koji su prigrlili Tuđmanov tip okrutnog liberalnog kapitalizma. Posljedica je da danas imamo društvo bez razvijenog sistema vrednovanja koje je odbacilo sve pozitivne, a zadržalo negativne aspekte »socijalizma«, dok je istovremeno odbacilo pozitivne, a zadržalo sve negativne aspekte »liberalnog kapitalizma«, zaključuje Bavoljak.
Oni koji su proživjeli socijalističku Jugoslaviju i životare u (zamalo) neoliberalno kapitalističkoj Hrvatskoj, slažu se oko jedne bitne razlike između ovog i onog vremena – prije je bila živa nada u bolje sutra, pogled u budućnost nije bio zamućen akutnom apatijom i cinizmom.

Osamdesetih je postojala budućnost, ili barem njezin privid. A kako je izgledao pogled na budućnost iz »onog vremena«? U »Evropskoj truleži« Mirko Kovač ovako sabire nade svoje generacije u to bolje sutra koje stalno izmiče.
– Nismo bili toliko naivni da bismo povjerovali kako će nakon pada komunističkih režima poteći med i mlijeko, ali smo se ipak ponadali, usprkos svim dvojbama, da više nećemo slušati one ubitačne tv komentare i prozivke ljudi koji drukčije misle ili pišu, da više nećemo morati podnositi tv teror partijskih kongresa i slike svakog predsjednikovog koraka, te da više nećemo trpjeti objede i uvrede osionih političara, jer ćemo ih sami birati i smjenjivati. Ne kažem da smo bili lakovjerni, ali smo barem maštali da će pluralizam rastjerati, kao kakvu historijsku maglu, cijelu jednu političku mitologiju, na kojoj su dugi niz godina predano radile tolike službe ulažući golemu energiju i sredstva. Kako sada stvari stoje, čini nam se da ćemo ponovo potezati teme iz starog repertoara, pogotovo stoga što su nove i demokratski izabrane vlasti sačuvale to dragocjeno naslijeđe, obogatile ga novim sortama i novim mitovima, piše Kovač o prijelazu iz, kako veli, »totalitarnog sustava u postmodernu diktaturu«. Čini se da su razlike između »onda« i »sad« u nekim stvarima jedva zamjetljive.
Umjesto zaključka, kojeg u ovoj temi ne može biti, još jedna strofa TBF-ove »Nostalgične«: »Iz ovog vrimena izlazin van/I zaranjan u neki davni, zaboravljeni san/U neki bolji dan, pun smija i vica/Di su sritni ljudi i njihova dica/I gledaju u sutra ozarena lica/Puni nade, u tom svitu pravde/Jednakosti, bratstva i slobode«.


Iz Novog Lista

-------------------------------

lp, borivoj

Oznake: Obrazovanje


- 08:08 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< travanj, 2014 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (4)
Siječanj 2016 (8)
Prosinac 2015 (11)
Studeni 2015 (10)
Listopad 2015 (20)
Rujan 2015 (18)
Kolovoz 2015 (17)
Srpanj 2015 (24)
Lipanj 2015 (25)
Svibanj 2015 (25)
Travanj 2015 (25)
Ožujak 2015 (26)
Veljača 2015 (20)
Siječanj 2015 (27)
Prosinac 2014 (29)
Studeni 2014 (25)
Listopad 2014 (28)
Rujan 2014 (21)
Kolovoz 2014 (26)
Srpanj 2014 (28)
Lipanj 2014 (23)
Svibanj 2014 (26)
Travanj 2014 (26)
Ožujak 2014 (26)
Veljača 2014 (23)
Siječanj 2014 (25)
Prosinac 2013 (26)
Studeni 2013 (26)
Listopad 2013 (26)
Rujan 2013 (29)
Kolovoz 2013 (25)
Srpanj 2013 (17)
Lipanj 2013 (22)
Svibanj 2013 (28)
Travanj 2013 (26)
Ožujak 2013 (27)
Veljača 2013 (27)
Siječanj 2013 (26)
Prosinac 2012 (21)
Studeni 2012 (27)
Listopad 2012 (28)
Rujan 2012 (27)
Kolovoz 2012 (23)
Srpanj 2012 (15)
Lipanj 2012 (22)
Svibanj 2012 (24)
Travanj 2012 (24)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Uvodna poruka:

Poštovani Blogeri!

Objavljeni postovi:

Hvala svim znanim prijateljima i neznanim posjetiocima na komentarima na mom blogu!