** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

09.07.2012., ponedjeljak

U traganju za čudom

Osamdeset godina Vesne Krmpotić

U TRAGANJU ZA ČUDOM

Rasprostirući na sve strane svoju »košulju«, kako kakvu pankozmičku zastavu, Vesna Krmpotić ponudila je svojevrsnu panaceju. Ali njena košulja ne može se presvući, ne može se kupiti u trgovini, a ne može se ni nanovo skrojiti. Takvu košulju, u kojoj se zrcali ljudska golotinja, može se zaraditi samo vlastitim marom i vlastitom kuražom
Čudo je ono čemu stremimo – Vesna KrmpotićJedno od osnovnih pitanja koje provocira svakog, pa i upućenijeg čitatelja Vesne Krmpotić tiče se dimenzija njenog opusa. Ako u nekim slučajevima skepsu pobuđuje kvantitativna skučenost nečijeg djela, s Vesnom je slučaj gotovo obrnut. Prije ili kasnije pedantni istraživači priredit će iscrpnu bibliografiju njenih naslova, ponajprije pjesničkih, proznih, ali i onih koji se tiču antologija, ne zanemarujući isto tako njene radio-drame, prijevode, pa i svojevrsne priručnike (kao što je paradigmatski naslovljeni »Priručnik za predsjednike i prinožnik za narod«).
Pitanje bibliografske rasprostranjenosti sve je prije nego formalno: od možebitne površnosti, ono vodi prema rasprostranjenosti jednog duha koji se umnažao u različitim smjerovima, legitimirajući pobratimstvo koje je Tin najtočnije definirao kao »historiju duša«, pjevajući o rukama koje dopiru do Kumovske Slame i glavi koja se raspoznaje u »rotaciji planeta«.
Utvrđivanje odgovarajuće bibliografije remeti na neki način knjiga »Stotinu i osam puta stotinu i osam«, mamut zbirka kojoj je teško naći premca u svjetskoj književnosti. U integralnoj verziji objavljena je 2006. godine, a unutar korica te knjige nalazi se 108 posebnih zbirki, od kojih svaka isto tako sadrži 108 pjesama. Je li to jedna ili stotinu i osam knjiga? I prvo i drugo u onom smislu u kojem dio pretpostavlja cjelinu ili u kojem cjelina računa na integrirajuće dijelove, kao što je to shvaćao već citirani Tin, pjevajući i ponavljajući da živi i umire »u svjema«. S knjigom »Stotinu i osam puta stotinu i osam« kao da je postavljen zaglavni kamen nad jednim opusom, koji ima svoje modalitete, svoje varijacije i rukavce, koji su određeni središnjim kamenom.

Poezija i molitva

Ili krunom koja u svom obliku, u cirkuliranju brojeva i njihovih značenja, jednako kao u cirkuliranju riječi i njihovih konotacija, emanira spoj zemaljskog i nebeskog, onaj opčinjavajući fluid koji uvijek iznova ćuti ljudsko biće, ali kojeg iz plinovitog u čvrsto stanje uspijevaju transferirati samo pjesnici. »Stotinu i osam puta stotinu i osam« nije knjiga kojom se doslovno manifestira nečija veličina. Ona remeti odnose unutar konvencionalno pojmljenog literarnog polja, mijenja relacije između autora i recipijenta, izjednačava pjesnički i kolokvijalni diskurs, vezujući poeziju i molitvu, identificirajući umijeće pisanja i umijeće življenja u jednoj vrsti produktivnog očitovanja koje je toliko hipnotičko i toliko erotičko da se u punini svoje paradoksalnosti i paranormalnosti poistovjećuje sa čudom.
Teško bi bilo tvrditi da Vesna nije imala razloge za tako impresivnu kvantifikaciju. Jedna veličina vodila je prema drugoj, ukidajući dvojinu i uspostavljajući govor koji svojim modalitetima zaziva brojanicu, molitvu i mantru. Zahvaljujući energiji oslobođene čistoće, singularnost i egzemplarnost ove hrvatske poetese (u kojoj struji toliko rijeka i koja utječe u tolike oceane) širi se poput sunčevih zraka: jednako kad otkriva avatara ili kad se obraća svim mogućim narodima, slijedeći input kojim je u nastupu gigantizma, poistovjećujući se s prirodom, ljudskim rodom i cjelim svijetom, još u 19. stoljeću kročio Walt Whitman.
Svjesna da takve dimenzije jedne knjige pretpostavljaju odgovarajuće objašnjenje, Vesna se u »Stotinu i osmici« nije legitimirala kao autorica, nego kao zapisivačica, ona koja je tek posredovala jedan viši glas, služeći kao telepatska veza i registrirajući ono što je morala registrirati. Nije tu bilo ničeg od prisile ili od literarne ambicije! I kao što kiša pada jer su nebo ispunili oblaci, kao što trava raste, a ruže cvjetaju i razmiču latice, tako je Vesna zapisivala ono što ju je pogodilo snagom gravitacije ili kakve druge elementarne pojave.
U (z)broju stotinu i osam sadržan je devet kao simbol savršenstva i svemirske uzajamnosti kojom je Vesna nošena bez ostatka. Ali to je tek jedan razlog njene rasprostranjenosti i pjesničke multipliciranosti. U konciznoj inačici autobiografije, publiciranoj umjesto pogovora knjizi »Pitam te, Bože...«, ona se vraća u 1980. godinu, kad je ponovo otputovala u Indiju, u Prashanti Nilayam, na sastanak s Avatarom Sathyom Sai Babom. Kako izričito objašnjava, od tog vremena, u njoj je prokuljao »vulkan hitropisa«.
Posebnu analizu zahtijevao bi Vesnin vokabular, oslobođen sterilnih gramatičkih imperativa, ali svrsishodan i pjesnički adekvatan. Tako će za ono što joj je najbliže, ili imanentno njenoj prirodi, skovati neočekivani superlativ, definirajući ga »kao nešto najmojskije«, na jednome mjestu upotrijebit će sintagmu »kostrijet svjedočenja«, sugerirajući da se ne piše samo umom nego cijelim bićem, pa i vlastitom kožom, autobiografiju će izjednačiti s »vlastopisom«, odnos prema Indiji s glagolom kojem je dodala kumulativni prefiks (»prezaljubiti«) i tako dalje.

Spisateljica i svjedokinja

Osvrćući se na vlastiti opus, Vesna precizira da je u prvih četvrt stoljeća svoga rada, do 1980. godine, ili do susreta s Avatarom, objavila 10 knjiga, dok je u idućih četvrt stoljeća objavila 74 samostalnih naslova. Iz birokratski preciziranih podataka o literarnoj proizvodnji, uvećanoj za desetak puta, slijedi objašnjenje: na odlasku iz Prashanti Nilayama, Avatarova zemaljskog doma, Vesna ga je zamolila da joj daruje Riječ. Svoju molbu izrazila je na listiću papira, onda je to i zaboravila, ali od tog časa njeno pisanje poprimilo je snagu bujice koja se širila u svim smjerovima. I kad u njenim knjigama nalazimo pojmove kao što su »dvojevanje« i »dvogovor«, onda nema sumnje da su proizašli iz uvjerenja da ne piše sama nego u kohabitaciji s nekim drugim. Posrijedi je zapravo »dvogovor s Njim«, fiksiran 1980. godine, a tu vrstu koncentracije, i/li kolaboracije, proglasila je »središnjicom« svog života i svog literarnog poslanja. Otud postaju bespredmetne sve rasprave o (pre)dimenzioniranosti njena djela. Jer kad piše, računa na odgovarajući suport, kojim se jednina pretvara u množinu, u misli koje nisu samo njene jer i u drugima žive, kako je to svojim versima objašnjavao još jedan hrvatski Hindu, Tin Ujević.
I u kratkom, ali instruktivnom predgovoru »Brdu iznad oblaka«, Vesna se manje predstavila kao spisateljica, a mnogo više kao svjedokinja ili kroničarka. Sve se već dogodilo, sve je poznato i definirano, pa je suspregnula »nagon oponašanja« i zadovoljila se »disciplinom svjedočenja«. I što je možda još važnije, u tom istom predgovoru naglašava da je »čitav svoj život žeđala za čudom«, a birajući ulogu svjedokinje, umjesto uloge spisateljice, dodala je toj tvrdnji pečat toliko potrebne i punokrvne autentičnosti.
Kao čuda koja su nastajala u različitim razdobljima ljudske civilizacije, najčešće se tretiraju Keopsova piramida, Semiramidini viseći vrtovi, Zeusov kip u Olimpiji, ali isto tako Stonehenge, Machu Pichhu, Petra, Kineski zid, Taj Mahal i druge građevine. Za vjernike čuda su događaji u kojima se Bog manifestira na način koji nije moguće objasniti prirodnim ili racionalnim putem U Svetom pismu ona se nazivaju znakovi ili čudesa, a njihov smisao je u udaljavanju čovjeka od svakodnevnih događaja, kako bi se čim više približio Bogu i njegovu savršenstvu. Konzultirajući Bibliji, odnosno Stari zavjet, otkrivamo čuda koja su upućivala na Božju intervenciju u korist njegova izraelskog naroda. Najpoznatije od tih čuda bez sumnje je prijelaz preko Crvenog mora, kad je Bog naredio valovima da se povuku, kako bi Izraelci mogli pobjeći pred egipatskom vojskom.
Dakako, čudo je prije svega pitanje vjere i spremnosti da se nečem takvom ide ususret, a prema nekim tumačenjima, spomenuti prijelaz preko Crvenog mora dogodio se po dnu jezera Bardaville u sjevernom Egiptu, koje je smješteno nekoliko metara ispod razine Sredozemnog mora. Jezero ponekad presuši, pa je to mogao biti razlog zbog kojeg su se Izraelci spasili od faraonskog progona.

Karnevalska noć

U novom zavjetu Isus je svoju moć dokazivao trima vrstama čudesa: ozdravljenjima, istjerivanjem zlih duhova i čudima prirode (umnažanjem kruhova, hodanjem po vodi). Sposobnost za izvođenje čuda Isus je dao svojim učenicima, obećavajući da će čuda pratiti one koje budu vjerovali. Jedan od takvih vjernika, sve prije nego konvencionalnih, svakako je Vesna koja je svoj pjesnički duktus pretvorila u individualnu inačicu religije, kao što je i religiju usuglasila s riječima, s molitvama i vlastitim modalitetima pjevanja.
Na više mjesta u »Brdu iznad oblaka«, knjizi potaknutoj događajem koji je iz temelja promijenio njen život, Vesna govori o »bolesti bezvjerja«. Problem je zapravo u tome da čudo proizlazi iz vjere, a jedino istinsko čudo je ljubav, kako konstatira u poglavlju pod naslovom »Dar iz Dharmasale«. Tako je uspostavljeno trojstvo vjere, čuda i ljubavi (tog »najčudnijeg čuda«, kako piše u finalu »Brda iznad oblaka«), trojstvo u kojem podjednako sudjeluje i poezija kao »karnevalska noć«, kao »ozakonjena bakanalija«, kao »posvećen blud« ili kao »otkupna cijena« ljudske neustrašivosti i spremnosti da se kroči drukčijim i nikad u potpunosti osvjetlanim stazama.
Onima koji će muku mučiti s Vesninim knjigama, nastojeći na njihovoj žanrovskoj određenosti, možda će se baviti uzaludnom rabotom. Jer sve je u nje poezija, neovisno o temi kojoj se priklanja. Eksplicitnu najavu o tome ostavila je prije mnogo godina na stranicama »Dijamantnog faraona«: »Pjesnik, ako piše, morao bi moći pisati jedino poeziju: knjigu, dakle, u kojoj su i fusnote poezija; i gdje predgovor i tumač i rječnik i posveta nisu 'poetična' proza, već poezija«. S obzirom na »Brdo iznad oblaka«, tu amblematsku i uvelike citiranu knjigu, valja pripomenuti da je i njeno nastajanje na neki način u dosluhu sa čudom. Knjigu je Vesna napisala početkom osamdesetih godina 20. stoljeća, kad je sa suprugom boravila u jednoj zemlji zapadne Afrike. Diplomatske aktivnosti nisu bile tako velike, pa je mogla sjediti za stolom i prihvatiti se onog što je nosila u sebi kao opsesiju i kao živu ranu. Koristeći se dnevnicima i postojećim dokumentima, sročila je u kratkom roku »tu Igorovu knjigu, pišući je kao da se ne radi o nama«. Završila je »Brdo iznad oblaka« kao svojevrsni zavjet, kao najveći mogući imperativ, libeći se literarnih klasifikacija i definirajući ga kao svjedočanstvo u kojem se smjerno prihvatila funkcije (ljeto)pisca.
Knjiga je važna kao »izvantjelesni bedeker«, kao pomno rekonstruirana kronika o jednom astralnom uzletu, ali i kao svjedočanstvo o godini u kojoj je Vesna prvi put vidjela Sai Babu. Čuda je kreirao teško bolesni Igor koji je mogao gledati tjemenom, ili čelom, kao najiskusniji jogin, čuda su producirali iscjelitelji i, dakako, veliki sadhu Sai Baba koji je pokretom ruke stvarao pepeo koji ima iscjeliteljske i druge moći. Među iscjeliteljima koje se navode u knjizi – koju je Vesna shvatila kao oblik inicijacije i vlastitog duhovnog hodočašća – izdvaja se prezbiterijanka Kathryn Kuhlman, koja je svakog četvrtka u isto vrijeme u crkvi u Pittsburghu ozdravljala stotine bolesnika, a tko zna koliko ih je još naknadno ustanovilo svoje uskrsnuće. Gospođa Kathryn govorila je o svojim sposobnostima onako kao što meteorolog govori o klimatskim prilikama, objašnjavajući da vjeruje u čuda jer ih jer vidjela i napominjući jednako odlučno da vjeruje u čuda jer vjeruje u Boga. Komunicirajući s Igorom, s medicinskim ekspertima i svim mogućim alternativcima, pitajući se o čakrama i tajnama funkcioniranja ljudskog tijela, Vesna se u nedoumici prepustila mislima i u sebi zaključila: »Dosta je tog glupog čuđenja, čudo je normalno, nečudo je abnormalno« (vidi »Brdo iznad oblaka«, poglavlje »Tara«).

Ahasverski život

Čitajući na taj način njene knjige, prozne i poetske, svejedno, stječe se dojam da na različite načine korespondira sa čudom. Tako u »Antologiji hrvatske poezije dvadesetog stoljeća« (1966), koju su priredili Slavko Mihalić, Josip Pupačić i Tonko Šoljan, tri pjesnika krugovaške generacije kojoj pripada i Vesna, nalazimo sljedeće stihove: »Od mojih si rana sačinjen/ od moga lijepoga lišaja/ od osušenih krasta/ od ljusaka otpalih s repa/ od pera palih iz krila/ od batrljaka«.
A u Mrkonjićevoj antologiji »Međaši«, tiskanoj gotovo četiri desetljeća kasnije (2004), mjesto je dobila šimićevski intonirana pjesma »Mrtvi padaju«, koju prenosimo u cijelosti: »Mrtvi padaju kroz nas u vječno./ Ja sam taj vječni živi pad./ Jer nitko se neće roditi/ tko nije od moje krvi;/ i nitko se nije rodio/ tko nije bio moj otac./ Mrtvi se penju kroz nas u vječno./ Ja sam taj vječni živi rast./ O moj maleni trag/ produžuje svemir«. U simbolici kruga jasno se ocrtava fundamentalno jedinstvo svih živih i mrtvih, vrsta sklada koju utjelovljuju prsten, narukvica, ogrlica ili kruna, a koji su kao takvi rekviziti involvirani i u Vesnine knjige.
Osim višekratno komentiranog i citiranog »Brda iznad oblaka«, jedna od Vesninih najvažnijih knjiga zove se »Košulja sretnog čovjeka«. Množina (pre)poznatog opusa pretpostavlja i množinu opetovanih verzija, a »Košulja sretnog čovjeka« dosad je tiskana u pet izdanja. Iz biblioteke izvlačim prvotisak koji je objavljen bez naznake godine (sine anno). Na trećoj stranici nalazi se posveta: »Zdravku Zimi da obuče i nikad ne svuče košulju sretnog čovjeka, što mu želi Vesna Krmpotić«. Posveta je važna zbog datuma (Zagreb, 23. ožujka 1987. godine), ali i zbog načina na koji je Vesna iskoristila riječi iz naslova i jedan inače konvencionalni postupak vlastitom intervencijom učinila posebnim i originalnim.
U svojoj provincijskoj skromnosti, citirano izdanje nosi nepatvoren šarm prvotiska. Kao nakladnik potpisana je autorica, Vesna Krmpotić, urednik izdanja je Branko Čičić, a knjiga je tiskana u Prijepolju, gradiću smještenom blizu granice s Bosnom i Hercegovinom te Crnom Gorom, središtu istoimene sandžačke općine kojim je nekoć tumarao Evlija Čelebija, ali koje je najmanje poznato po književnim izdanjima.
Takvo kakvo jest, s tipičnim manjkavostima jedne gotovo amaterski sklepane publikacije, prvo izdanje »Košulje sretnog čovjeka« prvorazredna je legitimacija Vesne Krmpotić, prije okrenute unutarnjem nego vanjskom sjaju. Žućkasta boja papira podsjeća na nekakav pergament, otporan na vlagu i zub vremena, a čudo tog izdanja, krcatog drukfelerima i drugim propustima, uvećavaju prekrasne fotografije Zlate Vucelić, ali podjednako tako pozdravno slovo Jure Kaštelana, sretnog što je makar začas mogao ogrnuti takvu, Vesninim rukama krojenu košulju.
Na početku, autorica precizira da je to »knjiga o bajkama«, ali isto tako „knjiga o stvarnosti«. Time se suprotstavlja duboko uvriježenim predrasudama što ih je u svoje vrijeme definirao Vuk St. Karadžić, zaključujući da se u bajkama »pripovijedaju kojekakva čudesa što ne može biti«. Vesnino stajalište bitno je drukčije: »Put u čudesno, put u svemoguće, vodi kroz predio u kojem se prolaznosti gubi svaki trag, to jest kroz doba koje je najprisnije s vječnošću. To je trajanje koje je vazda tu, kao sadašnji čas. I koje vazda nekud izmiče, kao sadašnji čas. I uopće, izvanvrijeme, čarobno vrijeme, bespočetno-i-besvršeno vrijeme, podsjeća na sadašnji čas«.
Navedeni réci mogli bi stajati kao motto književnog poslanja Vesne Krmpotić. Ljudsko je vrijeme konačno, dok je božansko beskonačno. Prvo je vrijeme (koje se mjeri godinama i satima), drugo je vječnost (koja se mjeri tišinom) i suvišno je objašnjavati kome je ili čemu je svojim pisanjem posvećen Vesna. Tamo gdje se sluti apsolut, uobičajeno shvaćanje prostora i vremena nema nikakvo značenje. Sveukupnost svijeta ili svemira čini ono što možemo imenovati kao apsolut. Kao beskrajnu rijeku u kojoj smo ti i ja, u kojoj je pijesak i podvodno stablo, u kojoj su mala travka i mali obluci, fiksirani u slici koja se doima kao nepregledna bujica vremena, katkad kao hip. U hrvatskoj književnosti tu istinu nitko nije materijalizirao tako dosljedno i sugestivno kao Vesna Krmpotić. Možda tek Fran Mažuranić, sin Matijin, u nekim fragmentima »Lišća«; poput Vesnina oca, i on je potekao iz Primorja, a ahasverski život i duboko proćućeno individualno iskustvo su točke u kojima se njih dvoje doimaju kao blizanci.
Poslije svega toga razumljivo je samo po sebi da je Vesna u bajkama prepoznala »ključni izraz realnosti«, a isto je tako razumljivo da je u poeziji otkrila »spasiteljsku funkciju«, definirajući je kao »glas svjetskog poretka u trenutku ugroženosti« (vidi priču »Zašto ljudi pjevaju«). Za razliku od onih koji vjeruju samo u materijalni svijet, Vesna tvrdi da je taj svijet privid i nastavlja: »Ljudima obuzetim mayom nikada nije dosta stvari, predmeta, dana, priznanja, moći. Pohlepa za novcem i vlašću, za potomstvom i slavom, izvire iz straha od smrti; ta je pohlepa odgovor strahu od smrti«. Poput sljedbenika vedantističke metafizike, ona pledira za svijet u kojem nema suprotnosti, u kojem nema spola ni rase, u kojem prosvijećenost svijetli kao što svijetli novi dan i u kojem nema straha od života, pa ni od smrti. Kao što se godišnja doba vrte u krugu, tako se i pojedinačne sudbine vrte u krugu, ali kakva korist od toga?

Zlatne poluge

I Svami Vivekananda piše kako velik dio ljudskog roda ulaže svoju energiju, svoje zdravlje i živce u mogućnost da stekne čim veće bogatstvo. Rano odlaze iz svojih domova, dirinče po cijele dane, ali u onom što su stekli ne mogu uživati jer su prinuđeni svagda iznova raditi da bi bogatstvo umnožili ili očuvali na postojećoj razini. Naravno, svatko zna da trezor sa zlatnim polugama ne može odnijeti na drugi svijet, ali unatoč tome, malo tko je spreman promijeniti uhodane navike. Zar ne bi trebalo mnogo više energije i mnogo više pameti investirati u individualno usavršavanje, u ono što se ne može prodati ni ukrasti i što u ljudskom biću ostaje zauvijek? Kako objašnjava taj indijski filozof, koji je u svijetu ovozemaljskog privida proveo samo trideset godina, čovjekova djela, njegovi pothvati i njegovo duhovno savršenstvo – ako ga dosegne – jedini su pratioci koji ga slijede i s onu stranu smrti.
Nošena takvim poslanjem i takvom vizijom svijeta, u različitim dijelovima svoje neobične i neobično krojene »Košulje« Vesna zagovara »pokladnu noć trijezne godine«, »omamno vino mašte«, »mysterion«, zagovara »zagonetke i igre«, bijeg od ustajalih navika, napokon, zagovara »noćnu stranu uma«, aktiviranje »zakržljalog organa čuđenja« i »žar nevinosti«, lociran u prostorima osvojene tišine, koji su svojim stihovima ovjekovječili Rilke, Holan, Šop i toliki drugi znani ili manje znani pjesmopisci. Viđen Vesninim okularom, život koji nije čudo zapravo i nije život nego je vegetiranje, tavorenje. Ako su ljudska bića u stanovitoj blizini, obiteljskoj ili duhovnoj, u blizini su isto tako pojmovi čudo i čudovište. Čudo je ono čemu u krajnjoj liniji stremimo, dok je čudovište prepreka koju treba svladati na putu prema željenom, cilju. Da bi oživotvorio svoje snove, čovjek mora pobijediti zmiju, krilatog zmaja i druga čudovišta, kako to sugeriraju bajke iz svih mogućih kultura. Hrabrost i moralna krepost nužne su pretpostavke koje se ne mogu platiti nego dosegnuti u procesu inicijacije u kojem čovjek odgovara samo sebi i vlastitoj savjesti. U biblijskoj tradiciji čudovište utjelovljuje iracionalne i nečiste sile; zato ne treba smetnuti s uma da je borba sa čudovištem ponekad borba i sa samim sobom. A to je, po svemu sudeći, najteža i najneizvjesnija borba.
Rasprostirući na sve strane svoju »košulju«, kako kakvu transcendentalističku i pankozmičku zastavu, Vesna je na neki način ponudila panaceju. Ali njena košulja ne može se presvući, ne može se kupiti u trgovini, a ne može se ni nanovo skrojiti. Takvu košulju, u kojoj se zrcali ljudska golotinja, može se zaraditi samo vlastitim marom i vlastitom kuražom. Ništa nije neostvarivo, pa ni mogućnost da se zasluži takvo što. Za početak, dovoljno je uzeti u ruke Vesnine knjige.

Zdravko ZIMA

------------------------------

Preuzeto iz http://www.novilist.hr/

lp, boro
- 08:20 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< srpanj, 2012 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (4)
Siječanj 2016 (8)
Prosinac 2015 (11)
Studeni 2015 (10)
Listopad 2015 (20)
Rujan 2015 (18)
Kolovoz 2015 (17)
Srpanj 2015 (24)
Lipanj 2015 (25)
Svibanj 2015 (25)
Travanj 2015 (25)
Ožujak 2015 (26)
Veljača 2015 (21)
Siječanj 2015 (27)
Prosinac 2014 (29)
Studeni 2014 (25)
Listopad 2014 (28)
Rujan 2014 (21)
Kolovoz 2014 (26)
Srpanj 2014 (28)
Lipanj 2014 (23)
Svibanj 2014 (26)
Travanj 2014 (26)
Ožujak 2014 (26)
Veljača 2014 (23)
Siječanj 2014 (25)
Prosinac 2013 (26)
Studeni 2013 (26)
Listopad 2013 (26)
Rujan 2013 (29)
Kolovoz 2013 (25)
Srpanj 2013 (17)
Lipanj 2013 (22)
Svibanj 2013 (28)
Travanj 2013 (26)
Ožujak 2013 (27)
Veljača 2013 (27)
Siječanj 2013 (26)
Prosinac 2012 (21)
Studeni 2012 (27)
Listopad 2012 (28)
Rujan 2012 (27)
Kolovoz 2012 (23)
Srpanj 2012 (15)
Lipanj 2012 (22)
Svibanj 2012 (24)
Travanj 2012 (24)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Uvodna poruka:

Poštovani Blogeri!

Objavljeni postovi:

Hvala svim znanim prijateljima i neznanim posjetiocima na komentarima na mom blogu!