Gledati svijet Bozjim ocima je zahtjevna zadaca za covjeka. Da nismo u tom pogledu odaju nas, da ne kazem raskrinkavaju nas, pitanja. Ljudska jednakost i svudasnjica ima svoje granice u mjerilima i uvjetima, dok su, cini se, ovi pojmovi kod Boga neuvjetovani i, mozda, to mozemo samo da naslutimo, neoptereceni bilo kojim arsinima:
78. SVUDA SAM JEDNAKO
Svuda sam jednako, da, ali to znam samo Ja, a ne i stanovnici Moje svudasnjice. Oni misle da znaju, ali da znaju, zar bi pitali?
Sleti nad svoje pitanje, i vidi: ima li Me u njemu onoliko, koliko Me ima u Mojemu odgovoru? Shvati da si, pitajuci, vec pristala na nejednaki svijet, i tako nejednaka, htjela bi spoznati tajnu Moje jednakosti.
Dijete Moje, ako zelis gledati Mojim ocima, onda dodji k Meni i udji u Mene, i budi ono sto ti odavno nudim da budes: Ja.
"Bijela kula", knjiga 16. Zapisala Vesna Krmpotic
Stotinu i osam blagoslova neka dobiju svi
oni koji ovo pismo posalju na sto vise adresa.
Puno pozdrava iz Sombora od Josipa
09.07.2012. (08:52)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Radio sam kako taksist prije dvadeset godina. Jednom, u sred noći, stigao sam na poziv u zgradu koja je posve bila u mraku, osim jednog svjetla s prozora u prizemlju.
Pod ovakvim okolnostima, mnogi taksisti bi zatrubili samo jednom ili dvaput, pričekali minutu i onda se odvezli. Ali ja sam vidio previše siromašnih ljudi koji su ovisili o taksijima kao njihovom jedinom prijevoznom sredstvu. Ako u zraku ne bih namirisao opasnost, uvijek bih otišao do vrata. Putnik bi mogao biti netko kome je potrebna moja pomoć, razmišljao sam. Pa sam otišao do vrata i pokucao.
„Samo trenutak“, rekao je krhki, stariji glas.
Čuo sam da se nešto vuče po podu. Vrata su se otvorila nakon duge pauze. Ispred mene je stajala niska žena u osamdesetim. Nosila je haljinu s uzorkom i šeširić na koji je bio pričvršćen veo, kao netko iz filma iz 40-ih. Pored nje je bio mali najlonski kofer.
Stan je izgledao kao da nitko u njemu nije živio godinama. Sav namještaj je bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidovima, ni sitnica ili posuđa po pultu. U kutu je bila kartonska kutija puna fotografija i staklarije.
„Hoćete li, molim Vas, odnijeti moju torbu do auta“, rekla je. Odnio sam kofer do taksija, a onda sam se vratio da pomognem ženi. Primila me je pod ruku i hodali smo polako prema rubu pločnika. Stalno mi je zahvaljivala za moju ljubaznost.
„Ma, nema na čemu“, rekao sam joj. „Ja se samo pokušavam odnositi prema mojim putnicima kao što bih volio da se drugi odnose prema mojoj majci“.
„Oh, Vi ste tako dobar dečko“, rekla je. Kad smo ušli u taksi, dala mi je adresu i onda me upitala: „Bismo li se mogli provesti kroz centar grada“?
„To nije najkraći put“, brzo sam joj odgovorio.
„Nema veze“, rekla je. „Meni se ne žuri. Na putu sam za hospicij.“
Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj svjetlucale.
„Nemam više nikog od obitelji“, nastavila je. „Liječnici kažu da neću još dugo.“
Neprimjetno sam se nagnuo i isključio taksimetar. „Kojim putem biste željeli ići“, upitao sam.
Vozili smo se po gradu sljedeća dva sata. Pokazala mi je zgradu gdje je nekad radila kao operator dizala. Provezli smo se kroz kvart gdje su ona i njen muž živjeli kao mladenci. Molila me da se zaustavim ispred jednog skladišta za namještaj koje je nekad bilo plesni salon u koji je odlazila kao djevojčica.
Ponekad bi me zatražila da usporim ispred neke zgrade ili ugla, i sjedila je zureći u tamu, ne govoreći ništa.
Kad se prva zraka sunca počela pojavljivati na horizontu, iznenada je rekla: „Umorna sam. Krenimo sada.“
U tišini smo se vozili do adrese koju mi je dala.
To je bila niska zgrada, poput doma za rekonvalescente, s kolnim prilazom koji je prolazio ispod trijema. Dva teklića su prišla taksiju čim smo se zaustavili. Puni obzira i pažnje, pratili su svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Otvorio sam prtljažnik i odnio mali kofer do vrata. Žena je već sjedila u invalidskim kolicima.
„Koliko Vam dugujem“, upitala je, otvarajući torbicu.
„Ništa“, odgovorio sam.
„Od nečeg morate živjeti“, odgovorila mi je.
„Ima i drugih putnika.“
Skoro bez razmišljanja, nagnuo sam se i zagrlio sam je. Čvrsto se držala za mene.
Stisnuo sam joj ruku i odšetao u maglovito jutarnje svjetlo. Iza mene, vrata su se zatvorila. To je bio zvuk svršetka života.
U toj smjeni nisam više vozio ni jednog putnika. Besciljno sam vozio, izgubljen u mislima. I ostatak toga dana, jedva da sam progovarao. Što bi bilo da je žena dobila nekog ljutog vozača, ili nekog tko je nestrpljiv da završi svoju smjenu? Što bi bilo da sam ja odbio vožnju, ili zatrubio jednom i onda se odvezao? Kad malo razmislim, mislim da je to najvažnije što sam napravio u svom životu. Osuđeni smo na to da mislimo da nam se životi vrte oko važnih trenutaka. Ali važni trenutci nas često uhvate nespremne – prekrasno zapakirani u ono što bi neki nazvali nevažnim.
Kent Nerburn (istinita priča)
s engleskog prevela: Sanja Šimunović
09.07.2012. (08:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
On je rekao što je život: „Nepomična izmaglica. Mjesec, proljeće, san“ – jednostavno, bez komplikacija.
Sanijasin živi život takve jednostavnosti: mjesec, proljeće, san – i on je sasvim ispunjen. Mala nepomična izmaglica, a onda izađe mjesec, potom dođe proljeće – kada ima cvijeća – a zatim spavanje.
Ako možete zamisliti život u jednom tako običnom smislu – malo plesa, malo ljubavi, malo smijeha, malo muzike, a potom dođe vječan san, život postane tek samo jedna mala drama. Uskoro će ta predstava biti okončana. Prihvatanje da će drama biti okončana, da smo mi samo igrači u igri koja koja neće trajati vječno – mi ćemo osloboditi mjesto za druge igrače – tada život postaje veoma jednostavan, bez ikakve složenosti i bez ikakve utrke.
Čovjek živi u tišini, mirno, i sprema sebe za vječnu tišinu, vječni san. OSHO
Spoznaja Boga, razumije se, vise je od samospoznaje. Za repeticio ovog kruzoka trebalo bi ponovo procitati dio iz Dzubranovog PROROKA – O DAVANJU gdje se govori i o umijecu primanja. Mozda cemo poslije toga bolje razumijeti pjesmu danasnjeg tihovanja. A, ustvari, kako to kaze naslov jedne bjelokulske pjesme iz 60. knjige SVE JE TO PLES MENE SA MNOM:
82. PONEKAD POPUSTIM
Ponekad popustim tvojim molbama, i dajem ti da Me vidis u Mojoj divoti na kratak cas; od toga ti svijest planete zatetura, i, nemocna da podnese sjaj sunca, strmoglavi se u njegov plamen. Pa ju sunce opet od sebe njezno otkida, i vraca ju, nesvjesnu, u staru putanju. Od tvoga sjecanja ostaje tek rupa, progorjela praznina uma, koja samo sebe zna.
Ponekad ti dajem ono, sto jos ne umijes primiti - dajem ti da bi pozeljela umjeti; znaj da nitko od Mene odvojen ne moze prezivjeti pun vidik na Mene. A neodvojenima i ne dajem, jer nemam sto: oni znaju i imaju, jer oni jesu Ja.
"Bijela kula", knjiga 28. Zapisala Vesna Krmpotic
Stotinu i osam blagoslova neka dobiju svi
oni koji ovo pismo posalju na sto vise adresa.
Puno pozdrava iz Sombora od Josipa
09.07.2012. (09:09)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Prof. Marijan Jošt o GMO-uredbi od 29. ožujka 2012. godine SUBOTA, 16 LIPANJ 2012 01:06
Proteklih sam dana obasipan e-mail porukama u kojima me poznati i nepoznati obavještavaju o Uredba o izmjeni i dopunama Uredbe o razini genetski modificiranih organizama u proizvodima ispod koje proizvodi koji se stavljaju na tržište ne moraju biti označeni kao proizvodi koji sadrže genetski modificirane organizme (NN 039/2012) koju je 29. ožujka 2012. (vrlo tiho) donijela Vlada i potpisao premijer Zoran Milanović.
Svi su od mene tražili komentar, nekima sam i odgovorio osobno, a ovo je prilika da kažem nekoliko riječi za javnost.
Zanimljiva je još jedna pojedinost. UREDBA je donesena gotovo tajno. Uzbuna je nastala tek kada je otkrivena u Narodnim novinama.
Zar hrvatski narod stvarno nema pravo znati i biti informiran kakvu će, ili bi trebao sutra, hranu jesti? Nije li i pravo na zdravu hranu osnovno ljudsko pravo?
Usporedbe radi, mediji su tri tjedna brujali o ispitnim pitanjima maturanata (pretpostavljam stoga što su djeca nekih utjecajnih 'glavonja' popadali na ispitu pa je trebalo dići buku). Ili...
Statistike kažu da je svega oko 2% osoba homoseksualne orijentacije, pa se pitam zavrijeđuje li tako mala skupina ljudi pozornost i podršku koja im se pruža pri organizaciji posljednjeg Gay Pride-a u Splitu? Mislim na prisustvo nekih ministara i izvanredni troškovi policijskog osiguranja, a da istovremeno ministrica Pusić već pola godine ne uspijeva (nema vremana) primiti silovane žene iz Domovinskog rata.
No iz ova dva posljednja primjera vidljivo je jedno: da bi neka akcija krenula potrebna je kritična masa. E pa recite sada može li preko 80% Hrvata koji ne prihvaćaju GM hranu ostvariti takvu kritičnu masu i započeti akciju protiv mjera koje pokušava krišom donijeti hrvatska Vlada.
Usamljeno djelovanje pojedinaca, pa i udruga od malene je koristi. Djelovanje treba ujediniti, treba oformiti zajednički organizacijski stožer i odatle kordinirati sve akcije.
O ovome treba posebno voditi brigu ako znamo da 'Kukuriku koalicija' (osim ministrice na odlasku - Mirele Holy) nikada nije pitanju GM usjeva i GM hrane posvećivala posebnu pažnju. Za to naprosto nemaju afiniteta.
Sve ovo postaje značajno kad znamo da tisak (The Guardian, 4. siječnja 2011.) objavljuje izjavu američki veleposlanik u Parizu. Craig Stapleton savjetuje Washington da u vojnom stilu započne trgovinski rat sa svakom članicom EU koja se protivi sjetvi genetski modificiranih usjeva.
Znajući to i oduševljenje kojim nam je premijer Milanović, prigodom posjete SAD-u, najavio obećane američke investicije u Hrvatsku, lako nam je pogoditi o kakvim će se investicijama raditi. Dakako biti će to prvenstveno GM usjevi, koje će, isto kao što se to dešavalo u Argentini, Brazilu ili Indiji, pokušati ugurati preko navećih firmi u agrokompleksu (AGROKOR i ŽITO). E pa sada ako znamo odakle vjetar puše, trebamo se pripremiti, sakupiti kritičnu masu i biti spremni na udar. Ako pak Vlada 'Kukuriku koalicije' smatra da preko 80% Hrvata ne predstavlja snagu o kojoj će ovisiti duljina njihova mandata – varaju se.
Kada je u pitanju sporna UREDBA, zanima me tko je ispitao zdravstvenu sigurnost na temelju koje je odobren uvoz navedenog GM kukuruza i pamuka. Postoji opasnost da se na europskom tržištu (i Hrvatskoj) pojave GMO-i čija zdravstvena ispravnost nikada nije bila provjerena. U svakom slučaju, spornu UREDBU ne prate nikakvi podaci o zdravstvenoj ispravnosti tih GMO-a, pa je njena legalnost upitna. (O svemu tome već sam pisao u O lijepa, o draga, o slatka slobodo...)
O stanju u EU glede GMO-a pisao sam u članku Europska unija i GMO. Poznato nam je da su se sve hrvatske županije proglasile GMO-slobodnim. O tome postoje službeni dokumenti pa ih današnja Vlada ne može zanemarivati.
Saborska zastupnica iz prošlog saziva - Marijana Petir, pri kraju mandata Sabora predala je dokument svog radnog Odbora o povezivanju Hrvatske u zajedničku GMO-slobodnu regiju ALPE-ADRIJA. U regiji bi trebale biti Austrija, Mađarska, Slovenija, Italija i Hrvatska. Po sazivanju novog Sabora taj dokument je naprosto zagubljen i po njemu se do sada nije postupilo. U čijem interesu?
Dakle dragi Hrvati, kada postignete kritičnu masu, moći ćete 'valjati kamenje'. Među Vama postoje ljudi dovoljno dobri vođe i organizatori pa bi bilo šteta ne pružiti im priliku da Vas povedu.
Nekoliko bitnih činjenica o GMO:
· Genetičko inženjerstvo je loša znanost u službi velikih korporacija.
· Genetičko inženjerstvo nema zdrave znanstvene temelje. Postavka: 1 gen = 1 protein je netočna. (Ljudski genom se sastoji od oko 30 tisuća gena, a tijelo od oko 250 tisuća proteina!)
· U poredbi s konvencionalnim usjevima niti jedan GM
09.07.2012. (17:00)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borivoj
"TKO GOD ZELI BITI COVJEK,
MORA BITI NEKONFORMIST". Ralf.V.Emerson
Dragi prijatelji,
Gledati svijet Bozjim ocima je zahtjevna zadaca za covjeka. Da nismo u tom pogledu odaju nas, da ne kazem raskrinkavaju nas, pitanja. Ljudska jednakost i svudasnjica ima svoje granice u mjerilima i uvjetima, dok su, cini se, ovi pojmovi kod Boga neuvjetovani i, mozda, to mozemo samo da naslutimo, neoptereceni bilo kojim arsinima:
78. SVUDA SAM JEDNAKO
Svuda sam jednako, da, ali to znam samo Ja, a ne i stanovnici Moje svudasnjice. Oni misle da znaju, ali da znaju, zar bi pitali?
Sleti nad svoje pitanje, i vidi: ima li Me u njemu onoliko, koliko Me ima u Mojemu odgovoru? Shvati da si, pitajuci, vec pristala na nejednaki svijet, i tako nejednaka, htjela bi spoznati tajnu Moje jednakosti.
Dijete Moje, ako zelis gledati Mojim ocima, onda dodji k Meni i udji u Mene, i budi ono sto ti odavno nudim da budes: Ja.
"Bijela kula", knjiga 16. Zapisala Vesna Krmpotic
Stotinu i osam blagoslova neka dobiju svi
oni koji ovo pismo posalju na sto vise adresa.
Puno pozdrava iz Sombora od Josipa
09.07.2012. (08:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borivoj
Posljednja vožnja taksijem
Radio sam kako taksist prije dvadeset godina. Jednom, u sred noći, stigao sam na poziv u zgradu koja je posve bila u mraku, osim jednog svjetla s prozora u prizemlju.
Pod ovakvim okolnostima, mnogi taksisti bi zatrubili samo jednom ili dvaput, pričekali minutu i onda se odvezli. Ali ja sam vidio previše siromašnih ljudi koji su ovisili o taksijima kao njihovom jedinom prijevoznom sredstvu. Ako u zraku ne bih namirisao opasnost, uvijek bih otišao do vrata. Putnik bi mogao biti netko kome je potrebna moja pomoć, razmišljao sam. Pa sam otišao do vrata i pokucao.
„Samo trenutak“, rekao je krhki, stariji glas.
Čuo sam da se nešto vuče po podu. Vrata su se otvorila nakon duge pauze. Ispred mene je stajala niska žena u osamdesetim. Nosila je haljinu s uzorkom i šeširić na koji je bio pričvršćen veo, kao netko iz filma iz 40-ih. Pored nje je bio mali najlonski kofer.
Stan je izgledao kao da nitko u njemu nije živio godinama. Sav namještaj je bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidovima, ni sitnica ili posuđa po pultu. U kutu je bila kartonska kutija puna fotografija i staklarije.
„Hoćete li, molim Vas, odnijeti moju torbu do auta“, rekla je. Odnio sam kofer do taksija, a onda sam se vratio da pomognem ženi. Primila me je pod ruku i hodali smo polako prema rubu pločnika. Stalno mi je zahvaljivala za moju ljubaznost.
„Ma, nema na čemu“, rekao sam joj. „Ja se samo pokušavam odnositi prema mojim putnicima kao što bih volio da se drugi odnose prema mojoj majci“.
„Oh, Vi ste tako dobar dečko“, rekla je. Kad smo ušli u taksi, dala mi je adresu i onda me upitala: „Bismo li se mogli provesti kroz centar grada“?
„To nije najkraći put“, brzo sam joj odgovorio.
„Nema veze“, rekla je. „Meni se ne žuri. Na putu sam za hospicij.“
Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj svjetlucale.
„Nemam više nikog od obitelji“, nastavila je. „Liječnici kažu da neću još dugo.“
Neprimjetno sam se nagnuo i isključio taksimetar. „Kojim putem biste željeli ići“, upitao sam.
Vozili smo se po gradu sljedeća dva sata. Pokazala mi je zgradu gdje je nekad radila kao operator dizala. Provezli smo se kroz kvart gdje su ona i njen muž živjeli kao mladenci. Molila me da se zaustavim ispred jednog skladišta za namještaj koje je nekad bilo plesni salon u koji je odlazila kao djevojčica.
Ponekad bi me zatražila da usporim ispred neke zgrade ili ugla, i sjedila je zureći u tamu, ne govoreći ništa.
Kad se prva zraka sunca počela pojavljivati na horizontu, iznenada je rekla: „Umorna sam. Krenimo sada.“
U tišini smo se vozili do adrese koju mi je dala.
To je bila niska zgrada, poput doma za rekonvalescente, s kolnim prilazom koji je prolazio ispod trijema. Dva teklića su prišla taksiju čim smo se zaustavili. Puni obzira i pažnje, pratili su svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Otvorio sam prtljažnik i odnio mali kofer do vrata. Žena je već sjedila u invalidskim kolicima.
„Koliko Vam dugujem“, upitala je, otvarajući torbicu.
„Ništa“, odgovorio sam.
„Od nečeg morate živjeti“, odgovorila mi je.
„Ima i drugih putnika.“
Skoro bez razmišljanja, nagnuo sam se i zagrlio sam je. Čvrsto se držala za mene.
„Pružili ste staroj ženi jedan trenutak sreće“, rekla je. „Hvala Vam.“
Stisnuo sam joj ruku i odšetao u maglovito jutarnje svjetlo. Iza mene, vrata su se zatvorila. To je bio zvuk svršetka života.
U toj smjeni nisam više vozio ni jednog putnika. Besciljno sam vozio, izgubljen u mislima. I ostatak toga dana, jedva da sam progovarao. Što bi bilo da je žena dobila nekog ljutog vozača, ili nekog tko je nestrpljiv da završi svoju smjenu? Što bi bilo da sam ja odbio vožnju, ili zatrubio jednom i onda se odvezao? Kad malo razmislim, mislim da je to najvažnije što sam napravio u svom životu. Osuđeni smo na to da mislimo da nam se životi vrte oko važnih trenutaka. Ali važni trenutci nas često uhvate nespremne – prekrasno zapakirani u ono što bi neki nazvali nevažnim.
Kent Nerburn (istinita priča)
s engleskog prevela: Sanja Šimunović
09.07.2012. (08:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borivoj
*
Kyorai zapisa:
NEPOMIČNA IZMAGLICA.
MJESEC, PROLJEĆE,
SAN.
On je rekao što je život: „Nepomična izmaglica. Mjesec, proljeće, san“ – jednostavno, bez komplikacija.
Sanijasin živi život takve jednostavnosti: mjesec, proljeće, san – i on je sasvim ispunjen. Mala nepomična izmaglica, a onda izađe mjesec, potom dođe proljeće – kada ima cvijeća – a zatim spavanje.
Ako možete zamisliti život u jednom tako običnom smislu – malo plesa, malo ljubavi, malo smijeha, malo muzike, a potom dođe vječan san, život postane tek samo jedna mala drama. Uskoro će ta predstava biti okončana. Prihvatanje da će drama biti okončana, da smo mi samo igrači u igri koja koja neće trajati vječno – mi ćemo osloboditi mjesto za druge igrače – tada život postaje veoma jednostavan, bez ikakve složenosti i bez ikakve utrke.
Čovjek živi u tišini, mirno, i sprema sebe za vječnu tišinu, vječni san. OSHO
Copyright © Osho International Foundation
www.osho-yu.me
*
09.07.2012. (08:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borivoj
"NIKAD NAM NIJE BILO GORE,
I NIKAD NAM NECE BITI BOLJE".
Ljubivoje Rsumovic, o aktualnom vremenu.
Dragi prijatelji,
Spoznaja Boga, razumije se, vise je od samospoznaje. Za repeticio ovog kruzoka trebalo bi ponovo procitati dio iz Dzubranovog PROROKA – O DAVANJU gdje se govori i o umijecu primanja. Mozda cemo poslije toga bolje razumijeti pjesmu danasnjeg tihovanja. A, ustvari, kako to kaze naslov jedne bjelokulske pjesme iz 60. knjige SVE JE TO PLES MENE SA MNOM:
82. PONEKAD POPUSTIM
Ponekad popustim tvojim molbama, i dajem ti da Me vidis u Mojoj divoti na kratak cas; od toga ti svijest planete zatetura, i, nemocna da podnese sjaj sunca, strmoglavi se u njegov plamen. Pa ju sunce opet od sebe njezno otkida, i vraca ju, nesvjesnu, u staru putanju. Od tvoga sjecanja ostaje tek rupa, progorjela praznina uma, koja samo sebe zna.
Ponekad ti dajem ono, sto jos ne umijes primiti - dajem ti da bi pozeljela umjeti; znaj da nitko od Mene odvojen ne moze prezivjeti pun vidik na Mene. A neodvojenima i ne dajem, jer nemam sto: oni znaju i imaju, jer oni jesu Ja.
"Bijela kula", knjiga 28. Zapisala Vesna Krmpotic
Stotinu i osam blagoslova neka dobiju svi
oni koji ovo pismo posalju na sto vise adresa.
Puno pozdrava iz Sombora od Josipa
09.07.2012. (09:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borivoj
KD PROSVJETA - PODODBOR RIJEKA i knjižara "Ribook"
pozivaju Vas na književnu večer Jasmine Topić:
"DOK NEKO ŠAPUĆE NAŠA IMENA"
U četvrtak, 12.07.2012. u 19:00 sati
Knjigu predstavlja:
Dubravka Bogutovac, prof., Filozofski fakultet u Zagrebu
    
Superknjižara d.o.o.
Janeza Trdine 9a, Rijeka
radno vrijeme : pon-pet 0800
sub 0800
051/ 581 555
051/ 581 557
091/ 601 74 69
www.superknjizara.hr
www.superbookshop.net
ribook@superknjizara.hr
09.07.2012. (09:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
borivoj
tiv GMO(svi koji imaju njive i livade neka se angažiraju da jedu svoje proizvode9
http://www.care2.com/causes/uprooting-gm-crops-with-creole-seeds.htmlt
Prof. Marijan Jošt o GMO-uredbi od 29. ožujka 2012. godine
SUBOTA, 16 LIPANJ 2012 01:06
Proteklih sam dana obasipan e-mail porukama u kojima me poznati i nepoznati obavještavaju o Uredba o izmjeni i dopunama Uredbe o razini genetski modificiranih organizama u proizvodima ispod koje proizvodi koji se stavljaju na tržište ne moraju biti označeni kao proizvodi koji sadrže genetski modificirane organizme (NN 039/2012) koju je 29. ožujka 2012. (vrlo tiho) donijela Vlada i potpisao premijer Zoran Milanović.
Svi su od mene tražili komentar, nekima sam i odgovorio osobno, a ovo je prilika da kažem nekoliko riječi za javnost.
Zanimljiva je još jedna pojedinost. UREDBA je donesena gotovo tajno. Uzbuna je nastala tek kada je otkrivena u Narodnim novinama.
Zar hrvatski narod stvarno nema pravo znati i biti informiran kakvu će, ili bi trebao sutra, hranu jesti? Nije li i pravo na zdravu hranu osnovno ljudsko pravo?
Usporedbe radi, mediji su tri tjedna brujali o ispitnim pitanjima maturanata (pretpostavljam stoga što su djeca nekih utjecajnih 'glavonja' popadali na ispitu pa je trebalo dići buku). Ili...
Statistike kažu da je svega oko 2% osoba homoseksualne orijentacije, pa se pitam zavrijeđuje li tako mala skupina ljudi pozornost i podršku koja im se pruža pri organizaciji posljednjeg Gay Pride-a u Splitu? Mislim na prisustvo nekih ministara i izvanredni troškovi policijskog osiguranja, a da istovremeno ministrica Pusić već pola godine ne uspijeva (nema vremana) primiti silovane žene iz Domovinskog rata.
No iz ova dva posljednja primjera vidljivo je jedno: da bi neka akcija krenula potrebna je kritična masa. E pa recite sada može li preko 80% Hrvata koji ne prihvaćaju GM hranu ostvariti takvu kritičnu masu i započeti akciju protiv mjera koje pokušava krišom donijeti hrvatska Vlada.
Usamljeno djelovanje pojedinaca, pa i udruga od malene je koristi. Djelovanje treba ujediniti, treba oformiti zajednički organizacijski stožer i odatle kordinirati sve akcije.
O ovome treba posebno voditi brigu ako znamo da 'Kukuriku koalicija' (osim ministrice na odlasku - Mirele Holy) nikada nije pitanju GM usjeva i GM hrane posvećivala posebnu pažnju. Za to naprosto nemaju afiniteta.
Sve ovo postaje značajno kad znamo da tisak (The Guardian, 4. siječnja 2011.) objavljuje izjavu američki veleposlanik u Parizu. Craig Stapleton savjetuje Washington da u vojnom stilu započne trgovinski rat sa svakom članicom EU koja se protivi sjetvi genetski modificiranih usjeva.
Znajući to i oduševljenje kojim nam je premijer Milanović, prigodom posjete SAD-u, najavio obećane američke investicije u Hrvatsku, lako nam je pogoditi o kakvim će se investicijama raditi. Dakako biti će to prvenstveno GM usjevi, koje će, isto kao što se to dešavalo u Argentini, Brazilu ili Indiji, pokušati ugurati preko navećih firmi u agrokompleksu (AGROKOR i ŽITO). E pa sada ako znamo odakle vjetar puše, trebamo se pripremiti, sakupiti kritičnu masu i biti spremni na udar. Ako pak Vlada 'Kukuriku koalicije' smatra da preko 80% Hrvata ne predstavlja snagu o kojoj će ovisiti duljina njihova mandata – varaju se.
Kada je u pitanju sporna UREDBA, zanima me tko je ispitao zdravstvenu sigurnost na temelju koje je odobren uvoz navedenog GM kukuruza i pamuka. Postoji opasnost da se na europskom tržištu (i Hrvatskoj) pojave GMO-i čija zdravstvena ispravnost nikada nije bila provjerena. U svakom slučaju, spornu UREDBU ne prate nikakvi podaci o zdravstvenoj ispravnosti tih GMO-a, pa je njena legalnost upitna. (O svemu tome već sam pisao u O lijepa, o draga, o slatka slobodo...)
O stanju u EU glede GMO-a pisao sam u članku Europska unija i GMO. Poznato nam je da su se sve hrvatske županije proglasile GMO-slobodnim. O tome postoje službeni dokumenti pa ih današnja Vlada ne može zanemarivati.
Saborska zastupnica iz prošlog saziva - Marijana Petir, pri kraju mandata Sabora predala je dokument svog radnog Odbora o povezivanju Hrvatske u zajedničku GMO-slobodnu regiju ALPE-ADRIJA. U regiji bi trebale biti Austrija, Mađarska, Slovenija, Italija i Hrvatska. Po sazivanju novog Sabora taj dokument je naprosto zagubljen i po njemu se do sada nije postupilo. U čijem interesu?
Dakle dragi Hrvati, kada postignete kritičnu masu, moći ćete 'valjati kamenje'. Među Vama postoje ljudi dovoljno dobri vođe i organizatori pa bi bilo šteta ne pružiti im priliku da Vas povedu.
Nekoliko bitnih činjenica o GMO:
· Genetičko inženjerstvo je loša znanost u službi velikih korporacija.
· Genetičko inženjerstvo nema zdrave znanstvene temelje. Postavka: 1 gen = 1 protein je netočna. (Ljudski genom se sastoji od oko 30 tisuća gena, a tijelo od oko 250 tisuća proteina!)
· U poredbi s konvencionalnim usjevima niti jedan GM
09.07.2012. (17:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...