** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

Dan Republike

VEDRANA RUDAN



Danas je Dan Republike. Umlaćena je pred dvadeset godina. Još nismo dobili odgovor zašto. Neki tvrde da se Amerima i Zapadu više nije isplatilo plaćati umjetno stvorenu tvorevinu koja je bila tampon zona između Sovjetskog saveza i Zapada.

Jugoslavija je, po njima, bila zemlja u kojoj se ništa nije radilo ali se odlično živjelo od kredita koje je Tito dobivao sa svih strana. Podržavali su ga i Ameri i Evropljani i nesvrstani koje je izmislio. Naši su pomorci tada

govorili kako ne postoji luka u kojoj radnici koji su nosili vreće nisu čuli za Tita.



Kad bi naš pomorac u dalekoj zemlji ušao u krčmu i rekao odakle je odmah bi ga gazda častio i kroz suze raznježen jecao:”Tito, Tito.” Tito je, naravno, bio i najveća ljubav svih naroda i narodnosti bivše nam domovine. Gajenje bratstva i jedinstva bilo je obavezno, nacionalnost je bila nebitna, Goli otok se rijetko spominjao, križni put još rjeđe.



A onda je, nakon Titove smrti, JNA čiji je osnovni zadatak bio da čuva cjelokupnost ili teritorijalni integritet pod komandom kojekuda školovanih generala i uticajem Miloševića, nekadašnjeg generala Tuđmana, , Alije...u suštini pomahnitalih luđaka, na pravdi boga se dekompasirala i sve je otišlo u prah i pepeo. Pomenuti komunistički proizvedeni lideri, realizatori dekompozicije SFRJ su solidno kapitelizirali svoje obitelji. Fino su shvatili marksa i ostvarili svojim potomcima prvobitnu akumulaciju.



Mnogi teoretičari imaju jasan odgovor zašto. Zato jer su Srbi odvajkada četnici, ali im Tito nije dao da se razmašu.

Drugi tvrde da bi sve bilo drugačije da Hrvatima ustaštvo nije u genima i Muslimanima Mudžahedinstvo.

Treći veliju da se normalan raspad i nije mogao očekivati na divljem Balkanu. Kad je nama divljacima umro Tata nitko nas više nije mogao držati na lancu. Što je istina? Ali je i Tito trasirao put koji vodi u krasni k....! On nije gradnio pravnu državu gdje je odlazak lidera logična stgvar i kormilo demokracijski preuzimaju umni naslednici. Tata je ostavio eksperiment sa predsjednicima gdje su i manjine, koje neznaju jezok većine SFRJ i upravljanje sa tačkama, dovođene na mjesto kormilara.



Zašto više nema Jugoslavije? Ne znam. Nisam povjesničarka, obična sam građanka koju su rat i zvjerstva zatekli nespremnu da ih najprije shvati, a zatim prihvati. Što nikad nisam i neću prihvatiti? Kolektivnu odgovornost. Za sve ono što su neke, naše zvijeri učinile, primjerice, u Jasenovcu, Jadovnu, Garevicama, Šušnjaru, Prbilovcima, Kragujevcu potom u Vukovaru i Srebrenici, ne krivim moje „Hrvate“ i njihove “Srbe”. Ne vjerujem da dotični postoje.



Za sve ono što su “moji i njihovi zločinci ” napravili ne krivim “moje i njihove”. Oni ne postoje. Ima tu i dubljih kauzalista koji dotične indukuju i sa njima prave manipulacije. Postoje samo ljudi poput Srba, Hrvata, Francuza, Talijana, Libijaca, Amerikanaca, Izraelaca, Mađara, Nijemaca koji uvijek čineono što im gazda kaže. Tko su bile i ostale “gazde” u jugoslavenskoj priči tko zna kad ćemo doznati.



Mnogi već danas naslućuju istinu, svjetskim silama je na našim prostorima bio potreban rat, ne više Jugoslavija. Ako nama malima i nije jasno zašto smo svoju zemlju udavili u krvi po rezultatima rata možemo naslutiti autore. Na našim bivšim prostorima cvjetaju strane banke, ogromni dijelovi zemlje pretvoreni su u NATO baze, sve što je bilo vrijedno oteše nam razbojnici svih boja. Nismo bez plana nestali sa zemaljske karte svijeta.



Ne žalim za Jugoslavijom jer nikad nisam čitave narode doživljavala svojom “braćom” kao što ih ni danas ne doživljavam “zločincima”. Ali mi teško pada što nam netko uporno prodaje tezu da mi bivši Jugoslaveni nismo bili obični ljudi, ljudi poput Švicaraca ili Kineza, nego krvoločne, balkanske zvijeri koje su jedva dočekale svoju priliku.



Da moja teza drži vodu, nažalost, ima previše dokaza. Koliko je malo trebalo Libiji da se pretvori u Jugoslaviju? Koliko će malo trebati Evropi da se raspadne na tisuću krvavih komadića? Koliko je malo trebalo da Ameri shvate da ne žive u zemlji Dembeliji i da bi ovakvu Ameriku trebalo razoriti?



S velikim grčem u želucu svih sam se proteklih dvadeset godina znala prisjetiti zemlje koje nema. Danas, ovih dana, mnogo lakše dišem. Evropa će postati Jugoslavija, Amerika će postati Jugoslavija, Britanija gori, Afrika je spaljena, Bliski istok, Daleki istok … Jugoslavija do Jugoslavije.



Ne ide nam u nogometu, ne ide nam u gospodarstvu, ne ide nam ni u čemu, ali, mora nam se priznati, mi bivši Jugoslaveni prvi smo krajem prošlog stoljeća na području “civiliziranog svijeta” opako krenuli ognjem i mačem na sve ljudsko u čovjeku ako u čovjeku uopće postoji ljudsko koje dobri ljudi drže ljudskim. Nema ništa ljudsko ni u kojem ljudskom biću ali nama ljudima sa ovih prostora nitko ne može oduzeti pravo na istinu koja je sve očitija: baš smo mi učinili prvi korak koji će uništiti Evropu, Jugoslaviju dvadeset i prvog vijeka.



Pokojna Jugoslavijo, danas ti je rođendan. Ne tuguj, nisi zaboravljena, življa si nego ikad, milijuni leševa diljem svijeta slave tvoj put i tvoju smrt. I poslije Jugoslavije Jugoslavija. Tko to može platit?



-------



lp, boro