** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

TAKSISTI

Tko na internetsku stranicu Radio Taxi Zagreba dosurfa u potrazi za informacijom o cjeniku i načinu naručivanja prijevoza, iznenadit će se činjenicom da tim virtualnim sjedištem dugovječne kompanije dominiraju tekstovi o drugoj, konkurentskoj taksi službi, Cammeo Taksiju. Slučajni će posjetitelj zbunjeno kliziti mišem po vijestima koje, nižući se jedna za drugom u monotonom nizu, imaju za svrhu dokazati, crno na bijelo, da Cammeo Taxi čine sami bezveznjaci koji stalno rade propuste i krše propise. Virtualni putnik-namjernik u čuđenju će približiti nos ekranu, pitajući se zašto Radio Taxi Zagreb ulaže toliko energije u detaljne opise manjkave usluge konkurentske tvrtke natkriljene debelim naslovima poput »Cammeo prijavljen DORH-u: 'Imaju dozvolu za 78, a voze 115 automobila'« ili »Svjedočenja bivših taksista o mračnoj strani Grupe Cammeo«. Ima ta redizajnirana internetska stranica i odjeljak za multimediju - u njoj su video snimke »Prekršaji Taxi Cammea«. Novinari koji se naivno nadaju da će u rubrici »Press« pronaći relevantne podatke koji će im pomoći u pisanju članka o Radio Taksiju Zagreb, također će biti iznevjereni. U rubrici »Press« su samo linkovi na tekstove s portala Zagrebancija.com: »Tražimo da inspekcija još danas zatvori Cammeo« i »Prijavljen Cammeo«.
Ova nezdrava, upravo manijakalna opsesija Radio Taksija »neprijateljskim« Cammeom nije nešto jednokratno, izglobljeno iz hrvatskog društva, nego je, naprotiv, znakovit odraz disfunkcionalnosti dijaloga u ovome društvu. Predstavljati tuđe promašaje kao svoje prednosti, onako kako Radio Taksi mitologizira »mračnu stranu Cammea« eda bi tako pridobio klijente – upravo je ono na što je predsjednik Ivo Josipović upozoravao u prošlotjednom obraćanju građanima: prljava kampanja.

LIJEVI I DESNI

Evo jedan mali izazov za aktivnije čitatelje. Odaberite neki intervju s političarem, objavljen u posljednjih mjesec dana. Ovaj je vremenski period važan jer je posrijedi zahuktala faza predizborne utrke pa će izjave političara poslužiti kao pouzdan lakmus papir za mjerenje razine prljave kampanje. Nije važno kojoj stran(c)i političar pripada, nije čak važno ni u kojem je mediju intervju objavljen. Pročitajte taj tekst, pitanja i odgovore, pa pokušajte odrediti koliko je udio otpao na isticanje manjkavosti, pokvarenosti, nekompetentnosti ili neznanja suprotne strane. Trideset posto? Četrdeset? Na koliko je novinarskih pitanja o aktivnostima političara ili njegove stranke ispitanik »izvrdao« odgovor govoreći o problematičnim aktivnostima druge stran(k)e?
Od saborskih zasjedanja do televizijskih sučeljavanja, hrvatski političari djeluju kao pijuni u velikom, sveprožimajućem projektu prljave kampanje, odašiljajući poruku »Oni su dovoljno loši da mi možemo biti bolji«, i ni zrno više od toga. To je diskurzivno polje jednih i drugih, lijevih i desnih.
Čak i oni koji se pokušavaju prikazati kao spasonosna »treća« opcija podilaze mehanizmima prljave kampanje. Stipe Petrina na svojim provokativnim plakatima poručuje kako su sve stranke ustvari »isto sranje - drugo pakovanje«. Ma koliko njegova tvrdnja bila istinita, zanimljivo je da nije istaknuo što je on napravio ili što može napraviti, nego omalovažava glasače pretpostavkom da je dovoljno ponuditi im izlizan vic na tuđi račun da mu daju glas.
A kad je najviše što političari imaju poručiti glasačima to da su »drugi dovoljno loši da mi možemo biti bolji« – u tom je duhu Vesna Pusić ovog tjedna poručila Gordanu Jandrokoviću »ako ste vi mogli biti ministar, moći ću i ja« – čovjek se nekako snuždi.

BLAGAJNICA

Splitski gradonačelnik i novi HDZ-ov koalicijski partner Željko Kerum ima svoje mjesto u katalogu loših poslodavaca. Stekao ga je davno prije političke karijere, dok je još bio (samo) bogati moćnik i vlasnik lanca trgovina, konkretno usred jedne ugušene pobune blagajnica koje su protestirale za bolje radne uvjete. Ostao je zapamćen njegov prčeviti odgovor jednoj od tih radnica – poručio joj je neka slobodno ode ako joj se ne sviđa u marketu »Kerum«, njezino će mjesto biti lako opet popuniti, ima žena koje bi htjele raditi za taj minimalac. Kakva ucjena, reći takvo što. Kasnije se, doduše, radnicima iskupljivao povremenim hirovitim bonusima pa ga u Splitu mnogi od njih doživljavaju kao, sve u svemu, dobrog gazdu.
Tog sam se slučaja s blagajnicom sjetila nekidan kad mi je kolegica, dugogodišnja novinarka u jednom časopisu, ispričala kako je obavijestila svoga urednika da već jako dugo nije zadovoljna radnim uvjetima, da se smatra potplaćenom i izrabljivanom, i da je spremna razmotriti ponudu konkurentskog časopisa: nude joj zaposlenje uz veću plaću. Umjesto da vrijednu, sposobnu novinarku pokuša zadržati spremnošću da razmotri razloge njezina nezadovoljstva i pokušajem da ih potom i riješi, urednik joj je uz konspirativni mig povjerio da ni u konkurentskom časopisu neće doživjeti profesionalnu katarzu jer on već dugo posluje loše.
»Možda se i ugasi. Razmisli još. Nije ti taj prelazak dobra ideja«, rekao joj je, onako drugarski.
Iako je urednik bio dobrohotan, njegov je čin također jedna vrsta prljave kampanje, tog dičnog, originalnog hrvatskog proizvoda. Kerumovska ucjena koju je urednik izveo, doduše nešto suptilnije i malo drugačije, vjerojatno bez predumišljaja i automatski, dio je onog istog paketa patološkog zazora od prihvaćanja odgovornosti za svoja djela, odbijanja sagledavanja vlastite uloge u problemu. Ustvari je posrijedi patološki poremećaj komunikacije. Svaki poslodavac, institucija i javna osoba trebala bi argumente za svoju ispravnost prikupljati isključivo iz polja vlastitog djelovanja, ne iz područja tuđih promašaja i nevolje. U Hrvatskoj, balkanska, plemenska, pećinska navada nalaže upravo suprotno.

LOŠA UČENICA

Petra je loša učenica. U osnovnoj školi je imala solidne ocjene, ali nakon nategnutog upisa u gimnaziju i maratona jedinica i dvojki što ih je prikupila već u prvim tjednima nakon početka nastave, njezini se roditelji s mukom pokušavaju priviknuti na činjenicu da Petra nije dorasla teškom gradivu u gimnaziji. Bilo bi bolje da je upisala trgovačku školu, ili umjetničku. Uvijek je lijepo crtala. A možda ipak nije stvar u ograničenim intelektualnim sposobnostima? Možda je stvar u pubertetu, hormonima? Ta iritantna glazba koju sluša… Kako će išta i čuti kad su joj stalno slušalice u ušima?! Kako bi i mogla ispraviti jedinice kad kod kuće ništa ne radi?
U tom čemernom razmišljanju, roditelje prekine Petrin bučni ulazak u stan: veselo baca školski ruksak na kauč, vadi slušalice iz ušiju i namata ih oko iPhonea.
– Dobila sam dvojku iz ispita iz kemije, odmah objavljuje.
Majka zdvojno uzdahne, ocu se čelo nagužva u nezadovoljstvu. Oboje izuste da iskažu prijekor, da kažu kako je mogla bolje od toga, da pitaju zašto nije više učila – ali Petra ih spremno preduhitri:
- Ej, pola razreda je dobilo jedinicu! – s velikim, trijumfalnim osmijehom na licu usklikuje ovo zdravorazumsko obrazloženje, ovo iskupljujuće opravdanje, ovaj alibi!
U gradaciji svih oblika prljave kampanje, ovaj za kojim je Petra benigno, automatski posegnula – za kojim, uostalom, školarci svakodnevno posežu – mogao bi dobiti oznaku »superlight«. Ne budimo prestrogi: ako ovo i jest kampanja, ona baš i nije prljava. Nije osmišljena s ciljem da se nekoga diskreditira. Ali ona baš zato funkcionira kao ilustrativan dokaz da je »prebacivanje loptice na drugi kraj terena« dio mehanizirane mentalne aktivnosti ovog društva, u svim njegovim pojavnostima: od srednjoškolke koju trese pubertet do taksista-monopolista koji se ne znaju nositi s izazovom konkurencije.

ŽRTVE

Ako je Petrin način interveniranja u funkcionalne odnose činjenica »superlight«, onda je onaj kojemu svjedočimo u raspravama o jasenovačkim i bleiburškim žrtvama - »hardcore«.
Centar za suočavanje s prošlošću »Documenta« izvjestio je prije nekoliko godina kako 61 posto građana Hrvatske u načelu prihvaća da je žrtva univerzalna, da je patnja patnja, bila ona »naša« ili »njihova«. Ipak, kad se dođe do konkretnih slučajeva, primjerice zločina na Ovčari ili u Osijeku, tada većina ipak počne razmišljati unutar dihotomije naša žrtva – njihova žrtva.
– Prije deset godina je i u vrhu pravosuđa bilo ljudi koji su vjerovali da »njihove žrtve« ustvari i nisu žrtve, kaže Zoran Pusić.
Prljava kampanja kojoj se u slobodno vrijeme utječu naši veliki brojači žrtava, u praksi djeluje tako da se uspoređuje tko je ubio više ljudi, partizani ili ustaše, komunjare ili endehaovci, Srbi ili Hrvati; uspoređuju izbrojane lubanje u masovnim grobnicama, u Jasenovcu i Bleiburgu. Igra traje do vrenja krvi. Pravilo je samo jedno: inzistira se na tome da je više ljudi stradalo u Jasenovcu nego u Bleiburgu – i obrnuto, ovisno o tome koje žrtve smatrate »svojima«. Potrebno je ponavljati rečenice poput: »Jesu, komunisti su ubili tisuće ljudi, ali – ovo 'ali' mora biti istaknuto kao ključno, bremenito značenjem! – ali ustaše su ih ubili više.« Ili obrnuto.
Nedavno je na HTV-u prikazan dokumentarac »Putovanje kroz historiju, istoriju i povijest« u kojemu pisci-kolumnisti Miljenko Jergović i Marko Vidojković putuju mitskom Autocestom bratstva i jedinstva u starom yugu. Koncepcijski i izvedbeno prilično raskupusan, film je zanimljiv zbog jedne stvari. Na deklarativnoj razini, Jergović i Vidojković na početku putovanja nedvosmisleno ističu kako je pobrojavanje žrtava nepošteno, prejudicirajuće i nehumano. Žrtva je univerzalna, govore protagonisti.
Ipak, kasnije na putovanju mladom Vidojkoviću nervozno, u oporom grču zatitraju usnice kad se nađu u Vukovaru, kod Ovčare, gdje na red dolazi promišljanje četničkog iživljavanja nad hrvatskim civilima. Vidojković se gradi tankoćutnim intelektualcem, ali u tom trenutku on postaje Srbin, i to pomalo ugrožen Srbin, koji ne može odoljeti da znakovito, makar suptilno, ne ukaže da su i drugi odgovorni za te, oh!, neugodne stvari.

NASILNICI

Jedan od najvećih društvenih problema, nasilje nad ženama i djecom, također je plodno polje za prljavu kampanju. Problem je i naziv, ta neutralna, mutna sintagma »obiteljsko nasilje« – benigna kao »obiteljsko pakiranje« ili »obiteljsko ljetovanje« - koja možda sugerira nekakvu rekreativnu tučnjavu u kojoj ravnopravno sudjeluje cijela obitelj, ali nipošto ne ukazuje na činjenicu da su u 98 posto slučajeva muškarci nasilnici, a žene i djeca njihove žrtve.
Sasvim privatna, intimna prljava kampanja, to su sva ona obrazloženja, opravdanja i izlike koje nasilnici navode kad uporno odbijaju preuzeti odgovornost za bol koju su nanijeli najbližima. Kažu »i ona je mene zlostavljala, verbalno«, ne ostavljajući nimalo mjesta za sagledavanje svog problema. Onda im, kao vjetar u leđa, crnokronikaškim senzacionalizmom gonjeni mediji odaju počast naslovima poput »maltretirala me jezikom«, čineći od tragedije sprdnju, amnestirajući nasilnika, prebacujući lopticu na drugi dio terena.
Nasilje bi uvijek trebalo osuditi, dosljedno i bez iznimke, bez obzira na to radilo se batinanju na stadionima, maloljetničkom nasilju ili monstrumima koji siluju i premlaćuju žene – zato jer mogu.

KOMENTARI

Prljava kampanja ne provodi se uvijek planski, strateški promišljeno kao u primjerima koje će nam aktualna predizborna utrka obilato pokazati u narednim tjednima. Češće su njezine silnice, kao udovi koji se kreću mimo svjesne volje mjesečara, podešene tako da automatski odbijaju loptice na drugi kraj terena, da aktiviraju mehanizam štita od suočavanja s vlastitom odgovornošću. Prljava kampanja, ako je shvatimo široko, kao način života (što ona ustvari i jest), primamljiva je jer učinkovito pojednostavljuje život. Mentalni sklop koji dijeli svijet na binarne opozicije, na naše i njihove, crvene i crne, desne i lijeve, glupe i gluplje – jamči veliku uštedu vremena: zna se da su »naši« bolji, samim time što postoje »njihovi« za koje uvijek možemo reći da su loši, a dvojka iz ispita prestaje biti loša ocjena ako pola razreda dobije jedinicu.
Problem je u tome što se prljava kampanja koju su popularizirali političari, a dalje prenose i slavu joj šire taksisti, učenici, poslodavci, urednici – objeručke prihvaća kao modus, kao »default« postavke na računalu čitavog društva. I sve to bez kritičkog odmaka.
Dok se ne zabrane anonimni komentari na Internetu, govor mržnje ima sigurnu oazu, mnogo njih, na raznim forumima i portalima. Imati nick znači moći preskočiti obzire, norme, političku korektnost – i reći što točno misliš, bez uvijanja. Zato su anonimni forumi dobro mjesto za opipavanje pulsa hrvatskog življa. A ondje – svađe, rasprave, uvrede i psovke raspoređene su opet po binarnim parovima. Naši i njihovi, crveni i crni, desni i lijevi, glupi i gluplji.

Maja HRGOVIĆ




--------------



VLADO BULIĆ PISAC I SCENARIST O DVIJE STRANE HRVATSKE
POLITIČKA KOREKTNOST proizvodi licemjerje
Živimo u zemlji punoj mržnje prema drugačijima – ljudima druge nacionalnosti, drugačije seksualne orijentacije i slično – ali umjesto da se s tom mržnjom obračunamo mi na nju nabacujemo sve veće i veće slojeve političke korektnosti

Ladislav TOMIČIĆ, snimio Ognjen ALUJEVIĆ

Najveća vrijednost »Loze« je u tome što smo dosta suptilno uspjeli uloviti tradicionalizam i konzervativizam – Vlado BulićKnjiževnik Vlado Bulić - autor generacijskog romana »Putovanje u srce hrvatskoga sna« - već nekoliko godina vrijedi i za jednog od najboljih scenarista u zemlji. Iz njegovog pera, uz ostalo, izišle su jedine dvije serije koje se mogu gurnuti u ladicu namijenjenu ozbiljnim dramskim projektima Hrvatske televizije. Prva je kriminalistička serija »Mamutica«, a druga je »Loza«, dramska serija koju HRT daje nedjeljom navečer. Aktualnu »Lozu« uzimamo kao povod ovom razgovoru, ali naglasak stavljamo na društvene okolnosti koje su Bulića inspirirale da gledateljima prikaže dvije strane Hrvatske.
Riječ je o konzervativnom tradicionalizmu i gangsterizmu, kako je to pronicljivo detektirao riječki društveni i politički analitičar Vuk Perišić. Za one koji nisu upućeni u radnju »Loze«, naglasit ćemo tek toliko da radnju nose dvije obitelji: obitelj Radovani kao oličenje konzervativnog tradicionalizma, odnosno obitelj Gamulin kao oličenje spomenutog gangsterizma. Predmet njihovog obračuna jest parcela uz more, na kojoj bi prvi sadili vinograde, a drugi gradili apartmane. Ipak, Loza ne govori o pozitivcima i negativcima, niti o komadu zemlje na otoku. Priča je to o Hrvatskoj kakvu smo stvorili za sebe i svoju djecu. Evo što o tome kaže Bulić.
– Inspiraciju za seriju, za likove koji je nose, našao sam nadohvat ruke. Ne moraš biti ekspert da bi shvatio kako funkcionira građevinski biznis u Hrvatskoj. O tome svaki dan čitaš u novinama i jasno ti je što se zbiva. Svima je sve jasno, ne samo meni. O tim stvarima - korupciji u građevinarstvu i drugim sektorima - novinari pišu već godinama, a sad se svi odjednom čudimo ili smo oduševljeni onime što USKOK radi.
Onaj koji je čitao novine mogao je, ako je htio, prije pet godina saznati sve ove stvari koje USKOK sad probija. Za svakog pismenog građanina ove zemlje koji konzumira medije sve je prilično jasno.
Što se tiče mentaliteta i tradicionalnog konzervativizma naših malih mjesta, iz Dalmacije sam i svakog ljeta to gledam iz prve ruke. Zapravo, mislim da najveća vrijednost »Loze« leži u tome što smo dosta suptilno uspjeli uloviti taj tradicionalizam i konzervativizam, bez ideje da na njega idemo đonom, da ga kritiziramo.

Identitetsko definiranje

Mislite li da će većina gledatelja »Loze« prepoznati negativnosti koje nose glavni junaci, pozitivci oličeni u obitelji Radovani?
– Neće i baš zato mislim da smo napravili dobar posao. Onu molitvu prije ručka netko od gledatelja smatrat će svakodnevnom i sasvim običnom pojavom, dok će netko drugi u tome vidjeti gomilu problema. Isto tako, u sceni u kojoj ženi nije dozvoljeno sudjelovati u razgovoru o zemlji netko će vidjeti nešto što je u njegovom mjestu tako i s tim neće imati nikakvih problema, dok će netko drugi s tim imati velikih problema. Cilj nam nije bio kritizirati, nego pokazati.
Kakav problem bi netko uopće mogao vidjeti u molitvi prije ručka, odnosno u vjerskoj tradiciji koja nalaže takav običaj?
– Tu smo na dosta skliskom terenu. Po meni problem postoji. Ta molitva prije ručka najčešće nije stvar meditacije i vjere, nego je stvar običaja i identitetskog definiranja. Korak dalje, taj identitet gotovo redovito podrazumijeva negativan odnos prema gay populaciji, pravima žena i sličnim stvarima koje se u ne tako tradicionalnim i katoličkim sredinama smatraju najnormalnijim pojavama. Ovim putem doći ćemo do Crkve u Hrvata, a mislim da na to ne treba trošiti puno riječi.
Potrošimo ih ipak nekoliko. Koje su to pozitivne, a koje negativne strane svjetonazora kakav zagovara Crkva?
– Govoreći o negativnim stranama, najprije mi na pamet pada odnos prema seksualnim manjinama, prema slobodoumnom pojedincu, prema ateistu, prema agnostiku, prema nekom tko je druge vjere, prema razvedenoj ženi i uopće svakom tko odudara od nepisanih pravila koja u malim zajednicama vrijede jer ih je blagoslovila crkva. Svjedoci smo da radikalnim svećenicima dlaka ne padne s glave što god napravili i što god napisali. Za njih nikakve sankcije nema. Što se pozitivnih strana tiče, Crkva ipak daje nekakav okvir, nekakva etika tu postoji. Međutim, kad Crkva i vjera postanu pitanje identiteta, običaja i pravila ponašanja - onda to najčešće ode u radikalizam, u paket s domoljubljem, tradicijom...
S »Lozom« vjernici neće imati problema. Svećenik je tamo pozitivac.
– Da, ali i taj pop koji je pozitivac inzistira da žena iziđe iz kuće kad se povede razgovor o zemlji. Svećenik je naklonjen obitelji koja predstavlja pozitivce zato jer živi s njima na istom otoku, ali kad je tema zemlja - onda može biti, a možda i ne bude. Iznad svega je, dakako, materijalni interes crkve. Nije problem u svećeniku, on može biti megapozitivac. Problem je u strukturi, u načinu. Kad uzmeš Crkvu zdravo za gotovo, kad uzmeš zdravo za gotovo njezino ponašanje, onda to definira kontekst u kojem se više ništa ne propituje, a pop u njemu funkcionira kao super pozitivac.

Opsesija zemljom

Kroz obitelj Radovani, koja bi kupila zemlju da posadi vinograde, progovorili ste i o vječitoj opsesiji zemljom. Taj pozitivac za nju je spreman napraviti sve, pa i najgore.
– Fiksacija na zemlju stara je priča. Nema mjesta, nema familije u Dalmaciji u kojoj nema nekakvog konflikta oko zemlje. Je li puklo između braće, između dida i strica, između pradida i nekog... Na pitanju zemlje stvari obično pucaju, jer zemlja nije samo zemljište koje ima određenu vrijednost. U nju je upisano toliko simboličke vrijednosti. Teritorij - to je univerzalna priča. Svako hoće imati svoj teritorij, i to što veći. I danas kad je recesija, kad sve odlazi u vražju mater - teritorij ti nitko ne može uzeti. U »Lozi« sam suprotstavio dva gledišta. Iz prvog se zemlji pristupa kao jako banalnoj stvari: »To je zemljište na kojem ćemo nešto graditi i koje ima svoju cijenu.« Vinar Radovani prezentira svjetonazor koji zemlju shvaća kao nešto što mu prirodno pripada, jer je on tu, to je njegov otok, to je njegova zemlja. Tu će sadit' lozu koju je sadio njegov did, pradid, šukundjed i zemlja za nje

NERIJETKO SE ZAGREB PERCIPIRA KAO RAZVRATNA SREDINA

Neki su zamjerili da je Zagreb u seriji prikazan kao mjesto u kojem stanuje isključivo zlo. »Loza« je serija o otoku, a zbivanja iz Zagreba mogla su se događati i u Splitu, Rijeci ili bilo kojem većem gradu gdje se odvija neki biznis.
Inače, nije rijetkost da se u malim mjestima Zagreb percipira kao razvratna sredina. Gay brakove bi legalizirali - u Zagrebu, žene su emancipirane - u Zagrebu, droga i kokain se šmrču - u Zagrebu, političari žive - u Zagrebu, Sanader je u zatvoru - u Zagrebu, korupcija i sve loše zbiva se - u Zagrebu. Tako je to kad živimo u zemlji u kojoj se sve zbiva - u Zagrebu. Cijeli politički i kulturni život Hrvatske odvija se u nekoliko ulica između Hrvatskog narodnog kazališta, Gornjeg grada i Glavnog kolodvora. Zagreb završava na Savskom mostu, gdje počinje druga Hrvatska, ona koja se puno slabije vidi.

IMPRESIONIRAN SAM GLUMAČKOM EKIPOM »LOZE«

Svakako vas molim da objavite moju impresioniranost glumačkom ekipom s kojom sam imao čast raditi. Odradili su vrhunski posao, ne samo Milan Štrljić i Žarko Radić, nego cijela ekipa. Bilo je jako bitno pogoditi nijanse koje će likove odmaknuti od crno-bijele slike. Nakon prvih pet šest epizoda potpuno su ušli u likove koje glume i samo ih je trebalo pustiti u scenu. Krenulo se s postavke - ovi su pozitivci, a ovi negativci, ali zahvaljujući glumcima likovi su poprimili svoje živote i počeli se ponašati kako žele. Špiro Guberina - on je naprosto legenda. Kad sam čuo da će igrati Prošpera bio sam sretan kao malo dijete.

SUSTAVNO ZAGLUPLJIVANJE, KROZ TELEVIZIJU, NOVINE, PORTALE...

»Mamutica« i »Loza« dva su najzahtjevnija dramska projekta HTV-a. I jednu i drugu seriju radio je Drugi plan, a ja sam imao sreću da me angažiraju kao scenarista. U zadnjih ne znam koliko godina snimili smo, dakle, dvije dramske serije. Sve drugo bili su sitcomi i sapunice. Hoće li se taj trend preokrenuti ili neće - ne znam. Volio bih više od ikog da se preokrene, da snimamo dramske serije s ozbiljnim scenarijima, serije koje se bave ozbiljnim i relevantnim društvenim temama. Ovo što danas imamo - to je sustavno zaglupljivanje, kroz televiziju, novine, portale... Kad čovjeka navikneš da razmišlja u tabloidnim okvirima, on više neće htjeti pročitati tekst duži od jedne kartice, niti će pogledati nešto što bi ga moglo potaknuti na razmišljanje i propitivanje. Čovjeku kojeg si navukao na sapunice i Talent show možeš prodati što god hoćeš.

DRUŠTVENI ŽIVOT MALIH MJESTA ZAKUCAN ZA POPA

Momenti u kojima se dogodi situacija kost na kost najbolje govore o malim sredinama. Tad shvaćaš da ta molitva prije ručka i ta klapa koja pjeva na fešti nisu samo zajebancija, dekor i dio dalmatinskog kiča.
To je prava slika Dalmacije, njezinog tradicionalizma, konzervativizma i mračnih stvari koje se ne mijenjaju lako. To je dio ideologije krvi i tla. Modernizacija dolazi s lovom, a love nema. U malim mjestima se sav društveni život svodi na Crkvu. Ono što su prije bili zadružni domovi, sportske i omladinske sekcije, kulturno umjetnička društva - sve je to danas vezano na Crkvu, zato jer ona ima novca napraviti društvene prostorije, platiti autobus za izlet, napraviti boćalište. Ako nema - pitat će od vjernika koji će joj to dati. Tako je društveni život malih mjesta zakucan za popa.
ga ima sasvim drugo značenje.
Kako objasniti činjenicu da je ta zemlja, usprkos prevladavajućem svjetonazoru krvi i tla, u posljednjih dvadeset godina prodavana kad god bi se pojavio kupac, odnosno prenamjenjivana u građevinsko zemljište bez puno pitanja.
– To je dio priče koji govori o našoj šizofreniji i našem licemjerju. Svi ti koji se kunu u svoju zemlju prodat će je čim se pojavi kupac. Nekad je odnos prema zemlji stvarno bio u skladu s propagiranim svjetonazorom. Zemlja se prodavala samo kad je u pitanju bila krajnja nužda, bolest i slično. Vrijedilo je pravilo, koje u sredini iz koje dolazim još vrijedi, da se zemlja na prodaju najprije nudi bratu, zatim rodbini, pa susjedima i tek na kraju otvorenom tržištu. Naravno, to pravilo danas vrijedi malo gdje, jer se rulja pomamila za lovom. Njihovo je zemljište i oni ga mogu prodati - nema u tome problema, ali tu se događa sudar s ideologijom koja nam je nametana u zadnjih dvadeset godina, gdje zemlja predstavlja nešto što ima tu dodatnu - simboličnu vrijednost, a s druge strane je prodaješ bez jebem ti. Kunemo se u gomilu stvari koje ćemo sutra prodati ako netko da dobru ponudu. Obitelj Radovani, iz serije, drži se starog principa, ali njihovi susjedi, sumještani - oni prodaju.

Negativci zanimljiviji

Kako se prema licemjerju i situaciji u kojoj je svima sve jasno, a društvo propada, postavlja vaša generacija koju ste opisali u »Putovanjima u srce hrvatskog sna«. U seriji je reprezentirana u potomcima dvojice pater familijasa.
– Moj dojam je da smo svi prihvatili ovo stanje kao zadano. Dok si bio mlađi užasno si se opirao cijelom tom ludilu, a onda si došao u godine u kojima imaš svoju obitelj, trebaš od nečega i neki život živjeti. Živiš ga u kontekstu koji je sulud, ali moraš ga prihvatiti kao datost, kao što prihvatiš da je vani kiša. Ti bi da je sunce, ali jebi ga, nije sunce nego je kiša, pa moraš nabaviti kišobran.
Zanimljivo je, a isto se događa i u »Lozi«, da su u datim pravilima igre negativci počesto učine simpatičnijima od pozitivaca.
– Naravno. Pozitivac je lik koji je u pravu ili je u to čvrsto uvjeren, a takvi uglavnom nisu zanimljivi. Nemaju unutrašnju dramu. Netko tko je uvjeren da je sto posto u pravu tvrdoglav je i nema potrebu za propitivanjem sebe. Gamulin, koji je u seriji negativac, zna da je negativan i cijelo vrijeme se lomi. Ovaj drugi, Radovani, u sebi ne vidi ništa negativno. On slijedi set pravila koja na otoku vrijede, cijeli život ih se drži kao pijan plota i dok ih se drži on nije spreman propitati kontekst.
Koja bi to pitanja sebi morali postaviti konzervativni tradicionalisti u Hrvatskoj?
– Samo jedno pitanje: Šta ja radim svojoj djeci? Doslovno, pitanje u kakvom će svijetu za deset, petnaest godina živjeti moja djeca i pripremam li ih adekvatno za taj svijet? Što će biti s klincima, starim deset do petnaest godina, koji su na pragu da zakorače u svijet izvan svojih malih mjesta - u Split, Zagreb, Rijeku, Osijek - a potpuno su neopremljeni i nepripremljeni. Za početak, moraju biti opremljeni političkom korektnošću. Niti u jedno ozbiljno društvo oni ne mogu doći s pričom da gay nije ok. Čak i ako to društvo duboko u sebi misli isto, ono to naglas ne smije izgovoriti. Na snazi je politička korektnost.
Što fali političkoj korektnosti?
– Politička korektnost je magla. Ona proizvodi licemjerje. Za primjer, iste ideje serviraju Prljavo kazalište i Thompson, samo što se Thompson ne razumije u političku korektnost pa je samim tim iskreniji. S njim odmah znaš na čemu si. Na primjeru ovogodišnjeg gay pridea u Splitu vidjeli smo što rulja u Dalmaciji misli o gay populaciji. Znamo njihov stav: mi smo jako katolička zemlja i gay ekipu ne možemo podnijeti. U Splitu je taj stav izražen politički nekorektno i shvatili smo da imamo problem. Međutim, mi živimo u zemlji punoj mržnje prema drugačijima - ljudima druge nacionalnosti, drugačije seksualne orijenacije i slično - ali umjesto da se s tom mržnjom obračunamo mi na nju nabacujemo sve veće i veće slojeve političke korektnosti. Umjesto da se o problemu povede polemika i rasprava, umjesto da se suočimo sa zajebom - mi ga uljepšamo mašnicom, lijepo upakiramo i idemo dalje.


-----------------


Sva čudesa ove kampanje


Ova kampanja puna je čudesa. Branimiru Glavašu, koji je osuđen za mučenje i ubijanje civila, a onda utekao u BiH, Državno izborno povjerenstvo dopustilo je da bude nositelj izbornih lista HDSSB-a. Time je visoko tijelo hrvatske države uvrstilo ratnog zločinca među pristojan svijet i slavodobitno pridonijelo daljnjem padu moralnih vrijednosti unutar ovog društva.
S druge strane, don Ivan Grubišić, čestiti penzionirani svećenik iz Splita, koji bi išao na izbore s listom »Čovjek nadasve«, ima velikih okapanja zbog kandidature. Iako je izlazak pred birače njegovo ustavno pravo, vodstvo Katoličke crkve poduzelo je sve da ga zaustavi. Zbog njega nadbiskup Marin Barišić emitira posebnu prijeteću izjavu, a novinari javljaju da se Grubišiću ne isplaćuje mirovina i da mu ne dopuštaju služiti misu u njegovom selu.
Nismo čuli da je vrhovni izborni autoritet zaštitio prava ovog romantičnog klerika zanesenog pravdom i poštenjem i usamljenog unutarnjeg kritičara upadljivog bogaćenja i drugih devijacija u krilu Katoličke crkve – kao što je zaštitilo Glavaša.
Dok Grubišića zbog političkih ambicija slobodno ucjenjuje katolički vrh, koji nikad nije reagirao ni na jedan od politikantskih ispada pojedinih svećenika usred mise, časni bardi Državnog izbornog povjerenstva šute jer se ne bi voljeli bosti s rogatima.
No, čuda ima još na tone. Samoproglašeni veliki legalist Karamarko zapeo je kao sivonja popuniti 800 vodećih policijskih pozicija baš pet minuta prije izbora. On je sada tehnički ministar, a Vlada je tehnička vlada, ali navodno proeuropska premijerka pušta ga da se neobuzdano razmahuje. Da se to ne smije raditi opominje društvance čak i premijerkin savjetnik dr. Vlatko Cvrtila, ali voda je u ušima. Od političkih imenovanja se ne odustaje pa neka bude i smak svijeta.
Malu senzaciju proizveli su i pravaši, ali ta je pozitivna. U sedmoj izbornoj jedinici, koja ide od Zagreba do Like i Kvarnera, sastavili su izbornu listu samih žena. Lijep je pomak da vodstvo jedne muške stranke, čiji birači uglavnom vole vidjeti žene samo u kuhinji i u krevetu, povjerava ženama da ih vode na izborima. Tko kaže da u hrvatskoj politici stvari ne idu na bolje.
Ajedno se bizarno čudo desilo kod Lesara. Stranku je upravo napustilo 50 članova baš iz njegovog sela, gdje bi ga trebali najbolje poznavati i najviše voljeti, ali ga više ne vole.
Što se tiče Milanovića, on je dosta iznenadio javnost odlučnošću da se po kratkom postupku riješi Željke Antunović, iskusne političarke iz Račanove ere. Pred izbornu pobjedu bila mu je suvišna upravo ta žena, kojoj se emotivno trese brada kad govori da svejedno ostaje odana svojoj stranci.
Kao još jedno čudo od strane predsjednika SDP-a kvalificiralo se i njegovo nepojavljivanje na skupu ekonomista u Opatiji, na brvnu gdje se pred izbore uvijek ogledaju glavni rivali. Zašto je osebujni Milanović tog dana radije bio negdje u »realnoj ekonomiji« nego tamo gdje su ga svi čekali kao izglednog budućeg premijera, možda može odgovoriti samo geštalt psihologija.
Nemamo ovdje više mjesta za sva druga čuda, ali ima ih na bacanje. Evo se pošteni Rojs gnuša nad korumpiranim Kalmetom, što li nas, pobogu još čeka do kraja?


--------------------


Preuzeto iz Novog Lista -> http://www.novilist.hr/