** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

Nezainteresirani

Vjesnik, 2010-11-08

Treba ukinuti monopol na to da prijedloge za znanstvenika emeritusa ili profesora emeritusa može podnijeti samo matična ustanova. Dokazano je da su mogućnosti manipulacije velike Hrvatska ima brojne novine, ali ne i one za znanost te visoko obrazovanje. Gdje bi se, na primjer, raspravljalo o tri nova zakona povezana s tim područjem. Novine poput Vjesnika tek djelomično mogu popuniti tu prazninu.
Tijekom rasprave sa stalnom čitateljicom i komentatoricom mojih tekstova o tim zakonima i sličnim pitanjima, iznenada je predložila: »Profesore, zašto ne pokrenete u svojstvu glavnog urednika barem portal znavobraz.com (znanost i visoko obrazovanje)?«
Toj ideji suprotstavio sam dvije skupine razloga. Prvi, u glasovitoj emisiji Hrvatske televizije »Lica nacije« (10. listopada) svi stariji od 65 godina proglašeni su starčićima. Što o tome misli javni pravobranitelj? Drugo, već imam dva portala.
Glavni urednik zapravo nisam nikada htio biti nigdje, osim za zbornike radova. Znavobraz.com trebao bi biti vrlo ozbiljan portal, gdje glavni urednik odlučuje što će biti objavljeno. A ne da se na znanstvenim portalima zarađuju titule imbecila, stalno dere zašto neki nisu članovi HAZU-a ili zašto skupina Splićana nije ove godine dobila nagrade za znanost ili njezino promicanje.
Što bi onda bio sadržaj znavobraza? U ovom bi trenutku u središtu sigurno bila tri zakona, onaj o znanosti, visokom školstvu i sveučilištu.
Prvo, internetom trenutačno kruže brojni tekstovi, a i pripremaju se brojne tribine i rasprave na mjerodavnim mjestima. Sve to treba objediniti na jednom mjestu. To je tim nužnije što je za javnu raspravu o najvažnijim strateškim zakonima ostavljeno samo dvadesetak dana, a zemlja nema definiranu viziju razvoja.
Kada bih pisao uvodnik, najprije bih naglasio činjenicu. Gotovo da nema važnijih zakona od onih o znanosti i obrazovanju svih razina, uključivo NOK (Vjesnik, 19. listopada). To su zakoni s najduljim djelovanjem. Tko počinje danas studirati, djelovat će do 2060., a možda i dulje. Nedostaju mi vizija i misija na temelju kojih su izrađena tri navedena zakona te tko je izradio njihove nacrte. Previše je rješenja ostavljeno za kasnije ministru i Nacionalnom vijeću. Već su sada vidljiva dva nedostatka. Nije bilo uvoda u javnu raspravu, a vrijeme za nju nije dovoljno. Kao da se nešto hoće nametnuti preko noći.
Pitanje svih pitanja - za koga će raditi naši znanstvenici? Hoće li biti tuđe sluškinje ili u funkciji hrvatskih nacionalnih interesa (Vjesnik, 11. listopada). Iz toga slijedi logično pitanje - je li ostatak hrvatske znanosti talac hrvatskih prirodoslovaca? Preciznije - Instituta »Ruđer Bošković«? U javnosti postoji uvjerenje da je za svu preostalu hrvatsku znanost trenutačno jedini izlaz da se za Institut »Ruđer Bošković« donese poseban zakon, poput onog za Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«. Ideja nije nova, prema pouzdanim izvorima već je bio pripremljen posebni zakon.
Neki fakulteti imaju studije za čije diplomirane stručnjake gotovo i nema posla u Hrvatskoj, pa gotovo cijele generacije odlaze na rad u inozemstvo. Kako namjeravamo odgovoriti na pitanje o obrazovanju novih naraštaja kada treba pripremiti naše znanstvenike i stručnjake za zapošljavanje u zemljama Europske unije? Naposljetku, ne bi li trebalo definirati zadaće onih koji će ipak iz najrazličitijih razloga raditi u zemlji, koji su joj nasušno potrebni?
U Nacrtu zakona izjednačuju se visokoškolski studiji sa sveučilišnim. U čijem je to interesu? Vjerojatno privatnih škola čije je osnivanje i održavanje relativno jeftino, a koje stvaraju buduću elitu koja će svoj uspjeh temeljiti na minulom radu drugih.
Što bi još činilo izvanredni broj portala? Na primjer, prenio bih intervju s rektorom Sveučilišta u Zagrebu, nedavno objavljen u Vjesniku, u kojem ukazuje na sužavanje autonomije sveučilišta. Nije jedini.
Treba ukazati na neke stavove u Prijedlogu zakona o znanosti. Prvi, »odgovoran doprinos rješavanju socijalnih, gospodarskih, kulturnih i znanstvenih problema od strateškog interesa za Republiku Hrvatsku u cilju održavanja i podizanja opće kvalitete života i gospodarskog razvoja u Republici Hrvatskoj«. Potpuno prihvatljivo, ali s postojećim kriterijima vrednovanja rada pojedinca to nije moguće ostvariti.
Znanstvena zajednica, čini se, podijelila se u vezi s pozitivnim inzistiranjem u Nacrtu zakona o znanosti da dio znanstvenika treba pridonositi stvaranju nove vrijednosti.
U nacrtu piše: »Znanstveno istraživanje u smislu ovog Zakona uključuje temeljeno, primijenjeno i razvojno istraživanje.« Želimo li stvarati nove vrijednosti, a to je važan zadatak biotehničara i tehničara, osobito su važna razvojna istraživanja. Nacrtom zakona to je vrlo dobro riješeno. »Razvojno istraživanje je sustavan rad temeljen na rezultatima znanstvenoga istraživanja i praktičnoga iskustva, usmjeren stvaranju novih proizvoda i sustava te uvođenju novih procesa ili znatnom poboljšanju postojećih…«.
Međutim, tom usmjeravanju znanosti prema gospodarstvu suprotstavljaju se postojeći kriteriji napredovanja, o čemu je već višekratno pisano u ovoj rubrici. Ta orijentacija, čini se, brine neke institute od opće nacionalne važnosti. Nepotrebno, uspješno povezivanje razvojnih istraživanja u funkciji ostvarivanja gospodarskih ciljeva istodobno je u funkciji stvaranja više sredstava za temeljna istraživanja. Primjerice, za projekte poput onog o izgradnji hrvatskog strukovnog nazivlja ili za proučavanje hrvatskog folklora (arheologija duhovne kulture).
Treba naglasiti: postoji sedam znanstvenih područja (u nacrtu je izostalo navođenje interdisciplinarnog područja koji čine znanosti poput sintezologije). Svako od tih područja ima svoje specifičnosti o čemu treba voditi računa pri kriterijima državne potpore i napredovanja pojedinaca.
U Nacrtu zakona o znanosti ugrađena je odredba o tome tko je znanstvenik. Samo onaj koji ima znanstveno radno mjesto. Znači li to da će se znanost razvijati samo u posebnim ustanovama? Što je sa znanstvenim radom izvan instituta i visokog obrazovanja? Kako uključiti u sveučilišni sustav dokazane iskusne praktičare koji su se uključili u znanstveni rad?
U jednoj emisiji postavljeno mi je pitanje zašto se kao tehničar povezujem s filozofima ili etičarima. Odgovorio sam kao kulturolog, a to znači da naglašavam činjenicu da su tehnički i gospodarski ciljevi uvijek u funkciji društvenih i humanističkih ciljeva. Jedna važna spoznaja koja proizlazi iz takvog pristupa je etičnost u tehničkom djelovanju. To je danas jedna od temeljnih postavki suvremenog poslovanja. Samo pluriperspektivistički pristup, koji je uveo izvorno prof. Ante Čović, a sada se nezadrživo širi Europom, omogućuje da se problem sagleda sa što više motrišta i donese optimalna odluka. Međutim, piscima nacrta dogodio se neugodan propust. Iz nacrta je bio izostao Odbor za etičnost u znanosti i visokom školstvu, a bio je u postojećem zakonu kao jedan od rijetkih u Europi. Međutim, čini se da je javni pritisak pomogao da se taj odbor vrati u zakon.
Jedan stavak iz članka 75. privlači pozornost. Sveučilište može redovitom profesoru produljiti radni odnos i nakon akademske godine u kojoj navršava 68 godina života na teret vlastitih sredstava. Pozitivnim iščitavanjem tog stavka proizlazi da redovni profesor može raditi poslije 68. godine dokle želi i može »zaraditi svoju plaću«. Prvi dio rečenice je apsolutno pozitivan, međutim, zašto to ne bi vrijedilo za sve nastavnike koji su u stanju ostvariti drugi dio stavka»zaraditi svoju plaću«? Ali tada ne može biti ograničenja tko se može natjecati za projekte.
Ni nacrtima zakonâ nije riješeno pitanje emeritusa. Sada je to potpuno promašeno. Moraju biti jedinstveni kriteriji izbora u cijeloj Hrvatskoj. Treba ukinuti monopol na to da prijedloge za znanstvenika emeritusa ili profesora emeritusa može podnijeti samo matična ustanova. Dokazano je da su mogućnosti manipulacije velike. To moraju biti opća priznanja, a ne pojedinih ustanova. Zašto ne javni raspis kao za svako ostalo radno mjesto na razini Hrvatske, pa se zainteresirani mogu sami javiti? Ovako se često biraju podobni, a ne oni s dokazanim rezultatima.
Neću biti glavni urednik portala znavobraz.com, što ne znači da ne bi mogao netko tko nije Branimirov starčić pronaći interes, ne samo za portal nego i za tiskanu inačicu. Zapravo je žalosno da hrvatsku znanstvenu zajednicu ne zanima rasprava o najvažnijim stvarima, ne samo znanosti nego i zemlje u cjelini. A zašto bi je i zanimalo kada je se godinama usmjerava da bude tuđa sluškinja?
Igor Čatić, umirovljeni profesor Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu


--------------




--- On Mon, 11/8/10, Igor Catic wrote:


From: Igor Catic
Subject: Novi članak, jedna biblioteka i nešto o PPP
To: igor.catic@fsb.hr
Date: Monday, November 8, 2010, 6:52 AM


Drago čitateljstvo!



Vjesnik je danas objavio zašto ne želim biti glavni urednik portal znavobraz.com (znanost i visoko obrazovanje)? Članak je moje viđenje predložena tri zakona. Napisan je prije završetka javne rasprave, koja će se sigurno nastaviti. Šaljem u obje inačice.



Koristim priliku da Vam pošaljem tekst o moći i nemoći Power Point Presentation, alat koji sve češće rabimo.

Konačno, upozorio bih na jednu vrlo raznovrsnu biblioteku besplatnih knjiga. Tj. njihovo objavljivanje plaćaju autori.



http://www.intechweb.org/

Najsrdačniji pozdrav Čatić