** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

IGOR ČATIĆ, ZAGREB

Novi list, 21. travnja 2010.



Što ako privatizacija brodogradnje i po drugi put ne uspije?


Izjava guvernera Hrvatske narodne banke, Željka. Rohatinskog da ne da novac za potrošnju podudarila se s približavanjem završetka drugog natječaja za privatizaciju hrvatskih brodogradilišta. Guverner je u pravu, dosta je trošenja na dug. Ako treba dati novac, mora otići na stvaranje nove vrijednosti. Kolumnist Ivo Jakovljević u tekstu od 13. travnja, pod nazivom Proizvoditi i izvoziti ili – propasti, na najkraći mogući način sažima stanje ove zemlje. Njegova kolumna, znakovito, zove se Ekonomski brevijar, a njegov tekst doživljavam kao brevijar. A zna se da brevijar treba čitati 365 dana u godini, 24 sata na dan.

Što ako privatizacija hrvatske brodogradnje i po drugi puta ne uspije? Brodogradnja je veliki sustav koji zapošljavanja kooperante, srednje i male tvrtke. Ako propadnu brodogradilišta bit će to posljednji korak u dezindustrijalizaciji Hrvatske koji je započeo pred kojih petnaestak godina.

Prije 11 godina, u povodu tadašnje izradbe strategije razvoja Hrvatske, komentirao sam stavove HGK-e. »Hrvatska gospodarska komora u svojem planu prevladavanja recesije uz ostalo navodi neke bitne odrednice. Razračunava se s »političkom klimom o nepotrebnosti pa i štetnosti, velikih sustava kako u industrijskoj proizvodnji tako i poljoprivredi... uz prevelika očekivanja od malog gospodarstva, koje samostalno – bez velikih sustava – ne može biti pokretač i nositelj gospodarskog razvoja. HGK time priznaje da jedan od stupova razvoja Hrvatske mora biti industrija koju vode veliki sustavi uz pomoć srednjih i malih poduzetnika. To je potpuno opravdano, jer primjerice Njemačkoj, Austriji i Sloveniji taj segment ljudskog rada pridonosi 35, 34 odnosno 32 posto nacionalnog bruto proizvoda. Nije primjereno napisati koliko pridonosi industrija Hrvatskoj u ovom trenutku.«. I tada i u 2009. hrvatska industrijska proizvodnja pridonijela je fantastičnih 15 posto.

Mnogi vrhunski promišljatelji hrvatske zbilje već niz godina šire defetizam da ništa nismo u stanju proizvesti. Nudi nam male i srednje poduzetnike kao izvoznike. To su velike zablude. Trebamo prije svega nekoliko velikih poduzeća koja će uspješno zaposliti srednje i male. Poput brodogradnje.

Industrija nije počela zaostajati tek stvaranjem hrvatske države, ali su je čvrsta vrijednost kune, razni fiskalni te osobito parafiksalni nameti i antiindustrijska klima dokrajčili. Moguće se složiti s ocjenom brojnih kritičara da veliki dio industrije nije u stanju danas zadovoljiti najviše zahtjeve, ali ne može se dvadeset godina voditi politiku deindustrijalizacije. Nije problem samo u tvornicama i proizvodnom programu. Primjerice Prvomajska je 1990. izvezla željeznicom u Rusiju fleksibilnu obradnu liniju. U kompoziciji je bilo 27 vagona. Danas nismo u stanju to načiniti.

I na Zapadu su shvatili da trebaju ponovno industrijsku proizvodnju u vlastitoj zemlji, ali se traži inovativni pristup postojećoj proizvodnji. Mora se proizvoditi više sa sve manje zaposlenih. Nijemci naglašavaju da se ne živi samo od nanotehnike te informatike i komunikacijske tehnike, nego da moraju snažno razvijati strojogradnju, kemijsku industriju...

Za Hrvatsku vrijedi dodatak. Brodogradnja je primjer takvog velikog sustava koji treba osigurati posao za desetke tisuća kooperanata. Ali kako to da su kooperanti sve bogatiji, a brodogradilišta pred stečajem?

»Zeleni« su u Hrvatskoj svojim djelovanjem snažno zakočili razvoj proizvodnje energije (»Ekolozi uništili energetski uzlet RH«, Nacional, 26. siječnja). Snažno su sudjelovali u uništavanju proizvodnje PVC-a u Hrvatskoj. Pa nismo izvezli tog »zelenog« materijala 21. stoljeća u vrijednosti od nekoliko stotina milijuna eura. A od njega je glasoviti umjetnik Christo u New Yorku u Central Parku načinio The Gates. Jednom bi trebalo raščistiti tko plaća ta uvezena zelena gibanja. Jasno je, zainteresirani strani kapital.

Za energetiku temeljno je pitanje zašto i koliko treba Hrvatska energije? Odakle će se platiti izgradnja energetskog sustava. Novim zaduživanjem? Predajom energetskog sustava u tuđe ruke? A netko će pritom izvrsno proći. Hrvatski ogranak međunarodnog udruženja CIGRE u suradnji sa Znanstvenim vijećem za energiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti organizira tribine o energetici. Dvije su znakovitog naslova. Prema izgradnji nuklearne elektrane u Hrvatskoj i Vjetroelektrane u hrvatskom EES-u. Treba li naglašavati da se iza toga kriju najmanje dva moćna inozemna lobija?

Političarima, ali moram pridodati i pretežnom dijelu znanstvene zajednice, pa i svekolikom pučanstvu treba rastumačiti. Netko mora zaraditi za potrebe medicine, znanosti, obrazovanja, kulture, sporta... . Ali i za sve brojniju, sad već armiju nezaposlenih. Nezaposleni su najskuplji, ne rade, trebaju lijekove za liječenje depresije i primaju barem neko vrijeme pomoć. Koju moraju zaraditi sve malobrojniji stvaratelji nove vrijednosti. Tko će sada platiti troškove zatvaranja brodogradilišta?