** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

IN MEMORIAM VLADIMIR BEBIĆ (1946. – 2009.)
čovjek nesputanog političkog erosa

Bebić nije dostigao samo političke vrhunce za što je imao više nego dovoljne predispozicije, pa se može učiniti kako mu je politička karijera ostala nedovršena. Ali, unatoč tome, malo je tako dosljednih i svojim uvjerenjima podređenih političara prodefiliralo našim prostorima u proteklih dvadeset godina da će doista nakon njegova odlaska na hrvatskoj, a posebno riječkoj političkoj sceni nastati praznina koju će teško biti nadomjestiti. I nije fraza ustvrditi da će mu zbog toga sigurno ostati zagarantirano mjesto u suvremenoj hrvatskoj političkoj povijesti na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće.

piše neven šantić


Da je Vladimir Bebić htio biti političar, mogao je značajno odrediti zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni. Ova pomalo blasfemična rečenica nije, međutim, kritika Bebićeva političkog djelovanja i stila javnog nastupa. Ona samo upozorava na već otrcanu spoznaju da je politika umijeće mogućeg, a političar onaj koji u određenom trenutku vuče najbolje moguće poteze, makar podrazumijevali i kompromise, kako bi postigao cilj za koji se zalaže. Vladimir Bebić svjesno je u trenutku dosizanja političkog vrhunca odabrao drukčiji put. Puno su mu bili važniji neki principi i ljevičarski ideali, upotpunjeni sa živopisnim scenskim nastupom, nego takozvana real-politika koja traži mirnoću i ugrađeni unutrašnji kalkulator. Vjerovao je, doduše, da i sa svojim karakterističnim pristupom može napraviti puno više, ali se prevario. Hrvatska je premala zemlja s premalim biračkim tijelom, još k tome ratno i poratno traumatizirana, da bi u značajnijoj mjeri podržala i gurala naprijed jednog takvog samosvojnog pojedinca.
S takvim pristupom politici, Bebiću je, s druge, desne strane političkog spektra, najsličniji Dražen Budiša. I on je sa svojim HSLS-om sredinom devedesetih dogurao do jedinog ozbiljnog izazivača Tuđmanovog HDZ-a, ali je propustio priliku za daljnji iskorak onog trenutka kada nije htio pristati na nužne komprimise kako bi jače zahvatio u nešto ljevije biračko tijelo, i time zapriječiti uspon SDP-a koji je u prvoj polovini devedesetih praktički bio na koljenima. Kasniji pakt Račan-Budiša i izborna pobjeda nad razbijenom hadezeovom vojskom 2000. godine samo je bio, kako će se kasnije zorno vidjeti, labuđi pjev i Budiše i HSLS-a.


bez dlake na jeziku

I Vladimir Bebić je na prekretnici bio u to isto vrijeme, sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća. Sve je počelo kao u najljepšoj priči. Na ponovljenom glasanju na biračkom mjestu Banderovo u Rijeci, kolovoza 1992. godine Bebić je takoreći za dlaku pobijedio Miljenka Kurobasu iz HDZ-a i postao prvi parlamentarni zastupnik Riječkog demokratskog saveza (RiDS-a). Za ovu je priču manje važno kako se i zašto razišao s riječkim regionalcima, zašto je bio nakratko pristupio Hrvatskoj kršćansko-demokratskoj stranci i zašto je naposljetku prvi i jedini saborski mandat završio kao nezavisni zastupnik. Ključno je to da je ne samo saborsku govornicu nego i svaku drugu prigodu gdje je u tom razdoblju mogao javno istupati, maksimalno iskoristio za skretanje pozornosti i na sebe kao novu političku pojavu i na probleme o kojima je govorio.
Govorio je bez dlake na jeziku o onome o čemu su drugi šutjeli ili o tome nisu htjeli ništa znati; hrvatsko-bošnjačkom ratu u BiH, odnosu hrvatskih vlasti prema BiH, privatizaciji i pretvorbi i još koječemu drugom što je izazivalo bijes Tuđmana i njegove svite. Naravno, Bebić te podatke s kojima je izlazio u javnost nije isisao iz prsta niti izmislio. Bilo je sigurno i onih u neposrednoj Tuđmanovoj blizini kojima je bilo stalo da mnogo toga skrivanog izađe na svjetlo dana. Ne zaboravimo, bilo je to vrijeme sukoba Tuđmana s dvojcem Mesić-Manolić koji je naposljetku rezultirao i njihovim razlazom. Kako god bilo, Bebić je imao i petlje i snage govoriti o mnogim hrvatskim političkim tabuima iz prve polovine devedesetih godina prošlog stoljeća, što ga je izbacilo u sam vrh političkog ringišpila.


najpopularniji riječki političar 90-ih

Ne potcjenjujući relativno kratke ministarske karijere Željka Lužavca i Darka Čargonje te premijersku epizodu šefa Tuđmanova ureda Hrvoja Šarinića, na kraju svog saborskog mandata sredinom 1995. godine Vladimir Bebić je sigurno bio širom Hrvatske najpoznatiji i najpopularniji riječki političar poslije Dragutina Haramije. Vrijeme prepoznatljivosti Slavka Linića izvan Rijeke tek će doći, a jedna od glavnih stepenica na tom putu, paradoksalno, bila je upravo tijesna Linićeva pobjeda nad Bebićem u izbornoj jedinici na zapadu Primorsko-goranske županije na parlamentarnim izborima 1995. godine.
Jedan od razloga zašto Bebić nije uspio iskoristiti politički kapital s kojim je ušao na spomenute izbore (prepoznatljivost, odlučnost, izravnost...) bio je baš taj njegov nesputani politički eros. Nije dovoljno vodio računa da mu je u ljevičarskom kraju najljući kandidat također kandidat ljevice, i ma što on o toj ljevici odnosno SDP-u tada i poslije mislio, riječ je o objektivnoj prepreci koju ne možete nadomjestiti samo verbalnim radikalizmom. U igri su i tradicija, biračka inercija to jest sklonost da se rijetko mijenja politička opcija za koju glasate, i mnogo čega drugog. Da je u tom trenutku, znajući kome se treba obratiti, htio i uspio osmisliti kampanju koja bi privukla i manje radikalno biračko tijelo, mogao je pomrsiti račune SDP-u. Umjesto toga, »Bombarder s Kvarnera« nije htio pobjeći od samog sebe, svog stila bez dlake na jeziku i načina političkog djelovanja. Zamalo je uspio, ali to »zamalo« je riječ koja u politici ne donosi ništa.
Poslije toga gubio je strašno puno energije u oživljavanje nekih stranaka ljevice (SDU), bivajući uvučen i u unutarstranačke razmirice, ili osnivanje novih političkih grupacija s jednom jedinom, pokazat će se uzaludnom, misijom: uspjeti konačno privoljeti hrvatske birače da izaberu beskompromisnu stranku ljevice koja će se prema svim ostalim strankama, u rasponu od SDP-a do pravaša, odnositi kao prema desnici.


treći blok

Izborni ciklusi od 2000. godine na ovamo, međutim, marginalizirali su bebićevsku ljevicu. Uspjeh su polučile političke grupacije koje su, bez ostatka, znale »korteširati« s centrom i umjerenim biračkim tijelom, bez obzira na to dolazile s lijeve ili desne strane političkog spektra. Praktički, jedina mu je politička utjeha proteklih desetak godina bio proboj sa svojom nezavisnom listom u riječko Gradsko vijeća i Županijsku skupštinu 2001. godine. Nitko prije i poslije toga u ova se dva tijela nije uspio »ugurati« mimo stranačkih i koalicijskih lista.
Da stvar bude upečatljivija, Bebićeva će nezavisna lista ostati zapamćena i po najjeftinijoj kampanji na ovim prostorima ikada. Osim par stotina promidžbenih letaka, jedina cijena koja je za kampanju plaćena ticala se Bebićeve fizičke izdržljivosti u razgovoru s građanima na glavnoj gradskoj tržnici i drugim okupljalištima. Uspjeh je ponovio i na lokalnim izborima 2005. godine, ovaj put pod nazivom Bebić Vladimir – Treći blok, koji sugerira kako je ipak vodio računa o svojoj prepoznatljivosti, a nije mu bilo svejedno ni na kojem će mjestu na glasačkom listiću pojaviti grupacija koju je predvodio pa je listu prijavio s imenom i prezimenom u inverziji.
Na posljednjim lokalnim izborima, već iscrpljen bolešću, Vladimir Bebić je na sebi svojstven način zaokružio političku karijeru. Njegova Ljevica Hrvatske izašla je na izbore u koaliciji sa SDSS-om, podržavajući i na riječkoj gradskoj i na županijskoj razini kandidate za gradonačelnika i župana iz PGS-a, sljednika RiDS-a u kojem je i započeo političku karijeru početkom devedesetih. U toj kombinaciji, gdje su se na jednom mjestu našli ljevičari, regionalci i najveća hrvatska nacionalna manjina, sadržan je sukus njegova političkog creda: i po cijenu poraza biti i ostati branitelj slabih i nemoćnih, marginaliziranih, potcijenjenih i obespravljenih. Biti glasnogovornik svih onih za koje se, jer nije »profitabilno«, malo tko politički više želi žrtvovati.
Vladimir Bebić, dakle, nije dostigao same političke vrhunce za što je imao više nego dovoljne predispozicije, pa se može učiniti kako mu je politička karijera ostala nedovršena. Ali, unatoč tome, malo je tako dosljednih i svojim uvjerenjima podređenih političara prodefiliralo našim prostorima u proteklih dvadeset godina da će doista nakon njegova odlaska na hrvatskoj, a posebno riječkoj političkoj sceni nastati praznina koju će teško biti nadomjestiti. I nije fraza ustvrditi da će mu zbog toga sigurno ostati zagarantirano mjesto u suvremenoj hrvatskoj političkoj povijesti na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće.

---------------


NA GROBLJU DRENOVA ODRŽANA KOMEMORACIJA ZA VLADIMIRA BEBIĆA
Otišao čovjek koji je davao nadu




RIJEKA – Vladimir Bebić bio je čovjek, ljevičar i antifašist koji je građanima Hrvatske davao nadu i hrabrost. Ono što se nitko nije usudio reći, Bebić je govorio, i pridonio da cijela Hrvatska dođe na onaj stupanj demokracije kakav vi u Rijeci već odavno imate – rekao je predsjednik Ljevice Hrvatske Ivan Ninić na komemoraciji što je sinoć...


---------

Oba teksta preuzeta su iz Novog Lista, http://www.novilist.hr/


---------


----- Original Message -----
From: borivojbukva@yahoo.com
To: sanja@rijekadanas.com
Sent: Saturday, June 20, 2009 11:21 AM
Subject: novi list




draga sanja,

onaj tekst o bebiću iz priloga pogledi zamolio bih te da mi ga pošalješ, tj. (in memoriam).

unaprijed ti veliko hvala.

lp, boro



U Rijeci, 20.06.2009. godine Borivoj Bukva