** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

TANATOS I MEDIJI: INTERPRETACIJA SMRTI, EKSPLOATACIJA SMRTI, DISTRIBUCIJA VIRTUALNE SMRTI 7/24, IZVLAČENJE SMRTI IZ KONTEKSTA SMRTI, USMRĆIVANJE U NASTAVCIMA BEZ KRAJA I KONCA...

ništa se ne trži bolje od smrti

Mediji su se u svekolikoj našoj suvremenosti nametnuli kao isključivi informatori i tumači smrti, istrgnuvši ispod religijske mantije vjekovima staru licencu manipulacije. Licenca je redizajnirana multimedijski izvana, ali neizmijenjena joj je ostala bit – užas i strah od smrti, dvaju bešumnih Tanatosovih krila. Stoga nas nemilice šopaju slikama smrti iz veža, dvorišta, domova, ulica, na zemlji, u vodi, zraku i vatri, smrtima koje se uvijek događaju drugima da bi plašile nas. Kao da ne postoji ni život ni radost. Korota preko svega

piše omer rak


Ljudi su oduvijek bili fascinirani smrću. Njoj, jednostavno, nitko nije sposoban umaknuti. Otprilike 1562. Pieter Bruegel stariji posvetio je svojevrsni hommage toj neumitnoj našoj sudbi uljem na drvetu nazvanim Trijumf smrti. Slika izvanredno zorno predstavlja ljude različitih staleža – seljake, vojnike, plemiće, kraljeve i kardinale – koje bez ikakve razlike odnosi smrt prikazana kao horda kostura. U njenom otkosu padaju glave svih, svaki otpor je uzaludan. Kosturi ubijaju i muško i žensko bez razlike, dave ih, vješaju, kolju... valja imati želudac za Breugela. Krajobraz na ulju pojačava dojam užasa: osušena trava i stabla, u pozadini vatra i dim, nasukano brodovlje, kotači za mučenje, vješala s tijelima koja se klate... Niti jedan detalj na slici ne budi nadu u iskupljenje ili uskrsnuće. Nema nade ni za koga, ni jedne »blage utjehe u času smrti« – zvoni zvono, smrt se ceri.
Stoljećima nakon Bruegela stvar se nije pomaknula niti za milimetar. I dalje neovisno o socijalnim razlikama sveudilj umiremo. Osobama koje je naslikao majstor Vincent iz Kastva u crkvici sv. Marije pokraj istarskoga Berma u povorci ili »plesu smrti« u današnjem bismo plesu sa smrtnim ishodom mogli priključiti burzovne mešetare, IT stručnjake, PR-menadžere, vizažiste, astronaute, porno-zvijezde, demokratski izabrane predsjednike država itd. Pape, kardinali i biskupi ostaju otprije. Sve nas nosi ista crna rijeka odnosno kako bi to sročio potpisniku ovih redaka poznat pjesnik: Od Abela do danas/sudbina je naša neumitna, ista:/
ni riječ, nit' lovor grana il' Parnas/spasit' nas neće od crva i glista!


egzistencijsko dokinuće medijska lizalica

To, hoće li se netko nakon smrti roštiljati na infernalnim gradelama, ili kliziti bosonog po rosi mirisnih rajskih livada u himničnom raspoloženju, ili će tražiti kakovu pogodnu maternicu za ponovnu inkarnaciju, ili će, naposljetku, zaroniti u Krležino veliko prokleto ništa nije u ovim stvarima presudno. Smrt je jedino što je stopostotno u ljudskom životu. Ono poslije nje stvar je osobne postmortalne preferencije.
Neovisno o medicinskom, filozofskom, religijskom ili nekom drugom pristupu fenomenu smrti najsnažniji način njenog doživljavanja u našim suvremenim »modernim« i »postmodernim« društvima jest onaj medijski. Interpretacija smrti, nagnuće k smrti, eksploatacija smrti, distribucija virtualne smrti 7/24, drukanje za smrću, izvlačenje smrti iz konteksta smrti, usmrćivanje u nastavcima bez kraja i konca, tanatofilija zapravo, određuje dominantan sadržajni credo svih suvremenih medija »koji drže do sebe«. Ništa se danas ne prodaje bolje od smrti sâme niti išta tako dobro deblja lisnicu vlasnika medija nego kada se »priča« zapapri nekom viđenijom smrću. Nasilnom, nasilnijom, ako je ikako moguće. Dade se uvijek ići dalje u komparaciji. Medijski je to »citius, altius, fortius«.
Smrt se uvijek događa nekomu drugom; nama se događa strah artikuliran kroz i kamufliran u zebnju, tjeskobu, anksioznost... Strah od smrti koji se uspješno sidri u nama zbog nedostatka iskustva o onome »s druge strane«, taj užas vlastitog egzistencijskog dokinuća najslađa je medijska lizalica. Znaju oni da Bog nije nikome obećao sutra.
Mediji su se u svekolikoj našoj suvremenosti nametnuli kao isključivi informatori i tumači smrti, istrgnuvši ispod religijske mantije vjekovima staru licencu manipulacije. Licenca je redizajnirana multimedijski izvana, ali neizmjenjena joj je ostala bit – užas i strah od smrti, dvaju bešumnih Tanatosovih krila. Stoga nas nemilice šopaju slikama smrti iz veža, dvorišta, domova, ulica, na zemlji, u vodi, zraku i vatri, smrtima koje se uvijek događaju drugima da bi plašile nas. Kao da ne postoji ni život ni radost. Korota preko svega.


veliko srce jednog dječaka – nije to vijest

Zbog gustog tkanja korote malo je onih koji su vidjeli, primjerice, vijest da je drugu nagradu emisije CNN-a »World Report« u kategoriji priča na temu zaštite okoliša za 2008. godinu 27. listopada dobio prilog Hrvoja Gunjače, novinara HTV-ova studija u Šibeniku. Tema priloga bila je jednosatna operacija oštećenoga krila jedne sove, odnosno briga za ranjene i bolesne ptice grabljivice u Sokolarskom centru u Dubravi kod Šibenika vlasnika Emilija Menđušića. Ljudi spasili sovu. Nije to vijest.
Još je manje onih koji su opazili u medijima vijest da je OŠ Ksavera Šandora Gjalskog iz Zaboka dobila nagradu »Škola – prijatelj zajednice« temeljem poziva za iskaz interesa Nacionalne zaklade za prijavu volonterskih inicijativa u 2007. godini, za prijedlog izrade »Zabočke kuharice«. Naime, učenik Martin Kotarski, autor inicijative, došao je na ideju da se prikupe stari recepti zabočkoga kraja i objave u knjizi »Zabočka kuharica«, a prihod donira siromašnim obiteljima u njegovu kraju. Martin je napisao i esej s kojim je sudjelovao na Međunarodnom natječaju u pisanju eseja (2008 International Essay Contest for Young People ) u organizaciji Goi Peace Foundation i UNESCO-a. Između 4.711 radova iz 137 zemalja svijeta u kategoriji za djecu (do 14. godina) upravo je Martin osvojio 1. nagradu!

Veliko srce jednog dječaka. Nije to vijest.

Dobra je vijest samo loša vijest. Zato su fotoroboti na cijeni poput Picassovih crteža ugljenom, zato jezik više ne zuji, zveči, zvoni niti zvuči, a još manje šumi, grmi, tutnji, huči, nego jadno skapava u okovima glagolskih pridjeva trpnih poput viđen, lociran, zadržan, uhićen, ispitan, optužen, pritvoren jer... to je sada jezik roda moga. Kovitla se medijsko nasilje perverznog eksploatiranja krvi na pločnicima, propucanih lubanja, izbodenih utroba, leševa u svim fazama dekompozicije... ujutro za prismok s pecivom i maslacem. Sve su vijesti samo jedna jedina, crna vijest. Crnilo je uzrok obračuna među kolegama novinarima koji bi jedni druge pred zid, crnilu je do rušenja, ono zaziva kaos i stanje izvanredno, crnilu trebaju plastični eksplozivi, meci, bodeži i palice svaki dan, svakoga trena za proizvesti vijesti crne, sumorne, mračne, potištene. Iz crnila samo se crni tuš toči. Nema tu veselja ni djeci ni pticama. Samo lisnicama.


umnožen privid

Mediji su nam postali dućanima straha. Namjerno, pomno i njegovano. Smrt i svi nakazni oblici ljudske patnje jedan gori od drugoga dobro se prodaju, a dobra je vijest ona koja se dobro prodaje. Drugih nema, i ne smije biti. Od prve do zadnje sve su umočene u crni bitumen. Nezaustavljivo, perpetualno kljukanje konzumenata tuđom nesrećom i smrću u širokom morbidnom spektru njene pojavnosti s nasitnijim degutantnim detaljima diže uvis cijenu »priči« i konfabulaciji. Izmišljanje, patvorenje, šokiranje, skandaliziranje, bljuvotiniziranje novi su kanoni medijskog artizma. Pošteno izvještavanje, izjedeno gangrenom pohlepe jednostavno je – amputirano.
Informiran građanin središnja je ideja na kojoj stasa demokratsko društvo. Da bi u potpunosti mogao odlučivati, mora biti informiran u procesu odlučivanja te biti u mogućnosti komunicirati informaciju i svoje spoznaje podijeliti s drugima. U isključivo monokromatskom (crnom) medijskom ozračju nema niti milimetar prostora informiranoga građanina. Ideje koje bi nas bodrile, nadahnule i uzdigle iz crnoga kala, koje bi nas gradile i bojama bile raskošne kao paunov rep jednostavno zauvijek ostaju zatočene u tami camere obscure. Prostor komunikacije sustavno se zatrpava zabrađenim udovicama, tijelima masakriranih žrtava, krvavim ugrušcima po zidovima soba, bebama u plastičnim vrećicama, uznemirujućim iskazima očevidaca, zumiranim licima roditelja umorene djece, ulubljenim haubama automobila s ostacima ljudske kose... dokle? Vjerojatno još dugo, jako dugo. Jer, mediji proizvode publiku, ona njih. Interaktivna je to ljubav. Ogledalo su jedni drugih. A ogledala, baš kao i snošaj – rekao bi Jorge L. Borges – umnažaju privid. Paradoksalno, ogledala zastrta crninom najbolje odražavaju i umnažaju.


Napomena: Preuzeto iz Novog Lista, nedjelja, 09.11.2008. godine

http://www.novilist.hr/