** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

UČITELJICA I UČENIK



Prvoga dana škole, gospođa Thompson stajala je pred petim razredom, i u svojemu pozdravnom obraćanju đacima, izgovorila je jednu neistinu. Naime, rekla je da ih sve jednako voli. Zguren u prvoj klupi, sjedio je dječak Teddy Stoddard, koji je još pređašnje godine pružao učiteljici dovoljno razloga da ga razlikuje od ostale djece po tomu što joj je "išao na živce". Dakle, gospođa Thompson nije jednako voljela svu djecu svojega petog razreda.

Razlozi su tomu bili svakojaki. Teddy nije bio druželjubiv, odjeća mu je često bila prljava i neuredna, a on sam neumiven. Znao se i drsko obrecnuti na učiteljicu. To je išlo dotle, da je učiteljica zapazila kako sa zadovoljstvom potpisuje lošu ocjenu pod Teddyjeve pismene zadaće.

Pri kraju petoga razreda trebalo je upisati ocjenu općenitoga uspjeha za svakoga učenika, i tu ocjenu pridružiti njegovoj već postojećoj školskoj kartoteci. I tu je gospođu Thompson čekalo istinsko iznenađenje.

Učiteljica prvoga razreda napisala je ovu ocjenu o Teddyju: "Bistro dijete, spremno na smijeh, omiljeno kod suučenika. Svoje školske dužnosti obavlja kako valja, a vladanje mu je uzorno... prava je radost imati ga u razredu".

Učiteljica drugoga razreda ovako ga je ocijenila: "Teddy je odličan učenik, njegovi ga drugovi vole, ali on je zabrinut i nesretan zbog teške bolesti majke".

Učiteljica trećega razreda upisala je da je "majčina smrt ostavila na Teddyju dubok trag... On pokušava i trudi se, ali ni otac ne pokazuje za nj dovoljno interesa, pa zaključujem da će mu život kod kuće sasvim sigurno nauditi, ukoliko se ne poduzmu neki hitni koraci".

Učiteljica četvrtoga razreda, naime,. gospođa Thompson, napisala je sljedeće: "Teddy je povučen i škola ga baš nimalo ne zanima. Ne druži se ni s kim, i ponekad spava na satu".

Kad je gospodja Thompson shvatila u čemu se radi, osjetila se duboko postiđenom. Taj je stid osjetila još i više prigodom božićnih poklona od učenika. Svi su joj učenici donijeli darove umotane u kićen papir s vrpcama u boji, svi osim Teddyja. Njegov je poklon bio nespretno uvijen u grub, smeđi papir obične vrećice za povrće.

Učiteljica se odvažila otvoriti taj poklon usred hrpe ostalih. Neka djeca stadoše hihotati, kad je učiteljica izvadila narukvicu s nekoliko poispadalih kamenčića, i k tomu polupraznu bočicu parfema. Ali učiteljica stiša dječji smijeh svojim ushićenim usklikom nad narukvicom, koju odmah stavi na ruku, i poprska ruku s nekoliko kapi parfema.

Teddy Stoddard je toga dana poslije nastave ostao u razredu dovoljno dugo da kaže učiteljici:

"Gospođo Thompson, danas mirišete baš onako kako je moja mama mirisala za Božić"...

Toga dana, gospođa Thompson okanila se poduke čitanja, pisanja, i aritmetike. Umjesto toga, posvetila se poduci djece. Posebnu je pažnju posvetila Teddyju. I dok je s njim tako postupala, njegov um kao da je živnuo. Što više ga je bodrila, to brže je uzvraćao na poticaje.

Krajem godine Teddy je postao jedan od najboljih učenika u razredu, i unatoč njezinoj laži da svu djecu voli jednako, gospođa Thompson je sada imala svojega posebnog miljenika.

Godinu dana kasnije, našla je pod pragom poruku od Teddyja. U poruci je stajalo da je ona, gospođa Thompson, najbolja učiteljica koju je on, Teddy, ikada imao.

Prošlo je još šest godina. Teddy joj je pisao da je završio gimnaziju, i da je osvoijio treće mjesto na ljestvici uspjeha, i da ona,. gospođa Thompson, još uvijek ostaje najboljom učiteljicom njegova života.

Prošle su daljnje četiri godine. Stiglo je još jedno pismo od Teddyja, u kojemu ju je izvijestio da je prolazio kroz povremene tegobe na koledžu, ali da je ustrajao, i da će ubrzo diplomirati s najvišim ocjenama. I dalje je uvjeravao gdju Thompson da je ona i najbolja i najdraža učiteljica, koju je sreo u životu.

Prošle su još jednom četiri godine, i još jednom je stiglo pismo od Teddyja. Ovaj puta je objasnio da je, osvojivši prvi akademski stupanj, odlučio nastaviti sa studijem. I dalje je ona, gospodja Thompson, njegova najbolja učiteljica. Novost je bila u tomu što je sada pismo bilo potpisano s akademskom titulom.

Ovdje priča ne završava. Toga proljeća naišlo je još jedno pismo. Teddy je pisao da je sreo djevojku svoga života i da će se uskoro s njom oženiti. Pripomenuo je da mu je otac umro prije nekoliko godina, i da bi on,. Teddy, bio sretan ako bi ona, gospodja Thompson, pristala preuzeti mjesto njegove majke prigodom vjenčanja. Naravno, gospodja Thompson je pristala. Ne samo da je pristala, već je tada na ruku nataknula onu istu narukvicu s nekoliko poispadalih kamenčića. I, svakako, poprskala je ruku parfemom, koji je sve te godine čekao u polupraznoj bočici.

Gospođa Thompson i Teddy Stoddard, učiteljica i učenik, zagrlili su se poslije dugoga rastanka baš kao majka i sin. Teddy je zašaptao u učiteljičino uho:

"Hvala Vam, gopođo Thompson, što ste vjerovali u mene. Hvala Vam što ste mi omogućili da se osjećam važnim i sposobnim da polučim uspjeh".

Gsopođa Thompson sa suzama u očima, zašaptala je u odgovor:

"Teddy, upravo je obratno - ja se tebi zahvaljujem. Jer ti si bio onaj koji je meni pokazao put. Dok nisam tebe srela nisam znala kako podučavati djecu".



(Nepoznato podrijetlo, primljeno e-mailom, prijevod V.K.)

Vesna Krmpotić, ANEGDOTE I ZGODOPISI, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE širom svijeta i diljem vremena



--------------------------------------------