** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

Zen „recenzija“ haiku zbirke „Oslobođena kap“ Silvije Butković

Pjesnikujući prebiva Čovjek na Zemlji – bi rečeno.
Prvo Hoelderlin, potom Heidegger.
I vrhunac Mudrosti Zapada dodirnu se sa zenom.
Biti čovjeka pripada – biti Pjesnikom, ne biti biće Tehnike.
Pjesnikujući obitavamo na Čistini Bitka – ali to je više od „pastirenja“ i više no što pjesnikujući „čuvamo otvorenost bitka“.
Ali sve je to još filozofija.


Na zen stazi Čiste Riječi otvoreni smo primanju milosti Neba i Zemlje.
Zahvalno i skromno bivstvujemo prijateljujući sa svim pojavama i bićima između Neba i Zemlje.
Čistog uma i srca ne očekujemo samo „nagovor“ već naprosto jednostavno živimo blagoslovljene trenutke čistote i čistine bića.
Ništa ne želimo, ničem ne težimo, ništa ne činimo – naprosto dišemo radost i ljepotu bića, dišemo ljepotom i čistotom i božanskom jednostavnošću/tajnovitošću bića.
Ponekad udah bude zabilježen susret – nastaje haiku trostih.
U praznini bitka utjelovljuje se kozmička punina bića.
To može dosegnuti samo zen vrhunac ovozemnog života.
Haiku pjesnikovanje – ta pretiha svjetlosna staza zen mudrosti – oslobađa Čistu Riječ a to je više od mantre.
Haiku gradi plemeniti život oblaka na zemnoj stazi.
Sve što oblak ima, ljepotom traje samo jedan trenutak.
Ali haiku nije tek „hvatač“ tog trenutka – on jest taj trenutak!
Kao sjenka vjetra ili miris proljetnog/zimskog oblaka – haiku jest dašak molitve i čudesni uzdah u srcu svijeta i prirode.
Samo kap vedre radosti i tihe zahvalnosti – ništa više!

Stoga i „Oslobođena kap“.
Riječ-slika i – opet, slika-riječ.
Silvija Butković suvereno, tako nestašno, igra se i foto-haigom.
Tako jednostavno prelijepo u dašku savršenstva!
Trojezično izdanje na osobnoj stazi haijinstva...
Čemu pohvala onom što sama pohvala jest?
Samo tiha zahvalnost s još jedne bezimene staze Čiste Riječi.
U jednom trenutku život jest mreža u sjenkama obrisa čiste prisutnosti, - u drugom – zatočena svjetlost skrivenog svijeta – umreženost djetinjeg pogleda.

„U kutu sobe/zaplela se u mreže/sjena svjetiljke.“

„Zarobljena svjetlost./ U paukovoj mreži/dvije krijesnice.“

Koje je to „mjesto“, koje „vrijeme“?
Samo nestašna živahnost kojom diše priroda i nadahnjuje srce i oko za blagoslovljeni zanos -

„Kroz žitna polja/na valovima prstiju/poskakuje vjetar“

„U koritu/nabujale rijeke/sjene oblaka“

- sveprotočnosti i sjenkovitosti zaigranosti bića koja se susreću za rastanka.
A na zemlji ostaje trag i neki privid težina, nešto kao korak ili uzdah.

„Lokva do lokve,/u starim cipelama/korača starac“
No trag je i ono štro se gubi u snoviđenju kapi i prsta ovješenih o granicu vidljivog i nevidljivog.

„Uz rub kapi/na zamagljenom staklu/zaustavljen prst.“

Neiskazivo postaje iskazano – slika u slici, svjetlost u svjetlosti.
Jedna kap oslobađa sav kozmos.

„U kišnom jutru/trenutak postojanja./Oslobođena kap“

Razigranost svjetlosti i tišine na haiku stazi Silvije Butković – i toliko dražesnih zen-fotografija!
Zen staza jest Staza Radosti u blagoslovu malih stvari koje kaplju iz Zemlje prema Nebu.
„Oslobođena kap“ je „simbol“ putovanja unutarnje svjetlosti prema beskrajnom plavetnilu neba duše.
Tamo se preleću Ptice Ljubavi i oplođuju žitna polja i ružičnjake Pjesnikinje.
Zen počinje i završava osmijehom.
Ništa ne dodaje, niti oduzima, ne hvali, niti kudi – samo tiho zahvaljuje – i odlazi...



Jadran Zalokar
Jednog proljetnog jutra, mjeseca travnja, godine 2006. u Rijeci