** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

Novi list: Ivo Rendić-Miočević, autor knjige »Hrvatski identitet – trajnost i fluidnost, uporedba Kvarnera i gorske Dalmacije«

Povijesni uvjeti stvarali su razne mikrohistorije koje su potpuno različite, ali to ne poniątava jedinstvo svih Hrvata. Bogatstvo hrvatske raznolikosti neąto je ąto se ne ističe dovoljno i ąto treba razotkriti. Da bi se ustanovili vrijednosni sustavi različitih mikroregija nije dovoljna povijest, nego treba istraľiti čovjeka. U svojoj knjizi navodim rezultate istraľivanja Petra Bezinovića koji je istraľio vrijednosni sustav mladih u Dubrovačko-neretvanskoj i Primorsko-goranskoj ľupaniji. Statistički podaci pokazuju da su to dva svijeta

Povjesničar Ivo Rendić-Miočević autor je zanimljive knjige »Hrvatski identitet – trajnost i fluidnost, uporedba Kvarnera i gorske Dalmacije« u kojoj ruąi mit o homogenosti hrvatskoga naroda te afirmira zanemarenu povijesnu istinu o raznolikosti Hrvata. Ta raznolikost pojaąnjena je na primjeru dvaju povijesno-socioloąkih modela: gorsko dalmatinskog patrijarhalnog i kvarnerskog agrarno-urbanog.
Komparativna analiza, koja se temelji na djelima brojnih autora, nadopunjena je skraćenim verzijama pripovijedaka u kojima hrvatski pisci s kraja 19. i početka 20. stoljeća – poput Luke Perkovića, Nike Andrijaąevića, Marka Uvodića Splićanina i Ive Jardasa – ľivo i realistički opisuju ľivot na hrvatskom narodnom prostoru.
Autorov je pristup interdisciplinaran, a na kraju knjige daje i neke smjernice prema novom nacionalnom identitetu te ukazuje na tragove proąlosti u sadaąnjosti.
što vas je potaknulo da piąete knjigu o hrvatskom identitetu?
– Radi se o tome da sam te različite svjetove koje opisujem proľivio joą kao dijete. U vrijeme Drugog svjetskog rata ľivio sam u Makarskoj, a djed i baka bili su u Jelsi, tako da sam ľivio između čakavskog i ątokavskog svijeta. Onda sam preąao u Split i ondje sam doľivio sukob splitskog i vlaąkog svijeta, ąto je ostavilo trag u meni, kao recimo i u Tinu Ujeviću.
Kasnije sam preselio u Rijeku i ovdje sam već trideset i ąest godina. U ovom sam gradu doľivio jedan novi čakavski svijet koji mi je već bio poznat iz hvarskog čakavskog podneblja. Na temelju tog osobnog iskustva shvatio sam da i povijest treba drugačije tumačiti.

Rušenje klasične historiografije

Opredijelio sam se za interdisciplinarnost te na jedan drugačiji način usporedio Kvarner i Dalmatinsku zagoru. Pritom sam najviąe proučavao matične knjige, a koristio sam i izvore koji su objavljeni joą u 19. stoljeću, ali ih danas nitko ne čita. Sad kad se to drugačije pročita i kad se primijene nove znanosti – etnopsihologija, psihoanaliza, bioloąka psihologija i socijalna antropologija, onda dobijemo neąto sasvim drugo. I mene su iznenadile spoznaje do kojih sam doąao. Mislim da su one vrlo korisne, naročito za ąkolu kako bi se djeca upoznala s nečim novim i krenula naprijed. Naime, ovo ąto se sada događa u nastavi povijesti, stari je narativ iz 19. stoljeća koji ne sluľi ničemu. Kod nas se u nastavi povijesti ne ide dalje i dijete ne moľe na pravi način spoznati sebe i svoj narod.
Zaąto je stanje u nastavi povijesti takvo?
– Djelomično zbog neznanja, a problem su i pisci udľbenika koji ne kreiraju niąta novo nego samo ątite svoje interese. Udľbenici se dobro prodaju, a prema njima se provodi i reforma. Tome sam se odlučno usprotivio, međutim nemoćan sam iąta napraviti. Svoju metodu isprobao sam u nastavi i djeca ovaj pristup jako dobro prihvaćaju, ali unatoč tome nema ľelje da se ona koristi u nastavi.
Kako tumačite takav otpor?
– Mojim pristupom ruąi se klasična historiografija i to nekima očito ne odgovara. Osim toga, autori koji imaju svoje udľbenike teąko bi dijelili zaradu s drugim stručnjacima. Povjesničar moľe voditi projekt neke nove nastave povijesti, ali bi u tom slučaju morao pozvati psihijatra, psihologa, geografa i tako dalje. Zarada bi se u tom slučaju morala dijeliti, a znamo da su prihodi od udľbenika veliki i autori ih ľele zadrľati za sebe.


Dva različita svijeta

Vaąa je osnovna teza da hrvatski narod nije homogen, nego se njegov identitet temelji na različitostima. Da li je takva teza za neke krugove moľda opasna?
– Opasna je utoliko ąto ruąi staru sliku. Na primjer, srpska historiografija prikazivala je Hrvate kao homogen narod, a buđenjem nacionalne svijesti u 19. stoljeću nastojalo se homogenizirati hrvatski narod. I ustaąki je pokret, primjerice, tvrdio da taj pokret mora doći do zadnjeg Hrvata. Povijesni uvjeti stvarali su razne mikrohistorije koje su potpuno različite, ali to ne poniątava jedinstvo svih Hrvata.
Bogatstvo hrvatske raznolikosti neąto je ąto se ne ističe dovoljno i ąto treba razotkriti. Da bi se ustanovili vrijednosni sustavi različitih mikroregija nije dovoljna povijest, nego treba istraľiti čovjeka. U svojoj knjizi navodim rezultate istraľivanja Petra Bezinovića koji je istraľio vrijednosni sustav mladih u Dubrovačko-neretvanskoj i Primorsko-goranskoj ľupaniji. Statistički podaci pokazuju da su to dva svijeta. Tako u Dubrovačko-neretvanskoj ľupaniji adolescenti značajno vaľnijima od vrąnjaka iz Primorsko-goranske ľupanije smatraju vrijednosti vezane uz vjeru, nacionalnu pripadnost i bavljenje politikom, dok su mladima iz Primorsko-goranske ľupanije vaľnije vrijednosti koje se odnose na zabavu, osobni materijalni poloľaj, uspjeąnost u poslu i ljubav.
Kako objaąnjavate tako različite vrijednosne sustave?
– To ąto se u Dubrovačko-neretvanskoj ľupaniji sve vrti oko politike, moći i vjere moľe se objasniti time ąto je tom prostoru uvijek prijetila neka opasnost. Kulturnu konsolidaciju provodila je crkva, dok je do političke konsolidacija dolazilo iz ľelje da se organizira narod. S takvim se ljudima onda lako manipulira. Na tom području dolazi do transgeneracijskog prijenosa emocija, ąto je i genetski dokazano. Kako su na tom vojno-graničnom prostoru postojali strahovi, tako je i nasljeđivanje negativnih emocija prisutno sve do danas. To se moľe promijeniti kad dođe do promjena u druątvu i odnosa među ljudima.
Međutim, to jako teąko ide ukoliko se ne prave analize. Radio sam s tim stanovniątvom i oni su to izvanredno prihvatili, naročito ľene koje se suočavaju s patrijarhalnim, vojničkim mentalitetom.


Poloľaj ľene i kultura tolerancije

Kakav je poloľaj ľene na Kvarneru?
– Na Kvarneru je situacija potpuno drugačija. Poloľaj ľene ovdje se bitno razlikuje od podčinjenog poloľaja ľene na patrijarhalnom području. O zaątiti ľene na Kvarneru svjedoči Vinodolski zakon koji garantira zaątitu ľeni, a posebno u slučaju silovanja.
Postoji jedna vrlo vaľna činjenica na koju se do sada znanost nije obazirala, a koja također govori o ravnopravnosti ľene na Kvarneru. To je minimalna prosječna razlika između starosti muľa i ľene. Tako je početkom 19. stoljeća u Imotskom muľ od ľene u prosjeku stariji deset godina, dok je u isto vrijeme u Moąćenicama muľ stariji otprilike tri godine. Za razliku od gorske Dalmacije, na Kvarneru je velik broj ľena stariji od muąkaraca.
Razlika je i u tome ąto na Kvarneru nema zadruga, nego postoji mala obitelj u kojoj ľena ima poseban poloľaj. Za kvarnerski agrarno-urbani model karakteristična je i otvorenost. To je vidljivo iz matičnih knjiga, jer je, primjerice, veliki dio stanovniątva Moąćenica odsutan iz sela. I muľ i ľena radili su u Rijeci ili negdje drugdje, a u Dalmatinskoj zagori toga nema.
Na Kvarneru je prisutna kultura koju karakterizira tolerancija, a pečat joj daju glagoljaątvo i lirika. Ovdje nema hajdučije, koja je iznimka samo u ratnim i kriznim prilikama.
©to je uvjetovalo da te razlike na neki način ľive i danas?
– Razlike su uvjetovane time ąto u nama preľivljava proąlost. Mi mislimo da smo se toga rijeąili, međutim te vrijednosti su čvrsto u nama. Naľalost, te se stvari ne tumače u ąkolama i ne poznaju ih ni naąi intelektualci. U udľbenicima iz povijesti navode se godine i tko je koga ubio, a mi bismo povijest morali tumačiti na drugačiji način. Time bi nam postalo jasnije zaąto je za gorsku Dalmaciju karakteristična epika, a zaąto za Kvarner lirika, ili zaąto je dalmatinsko druątvo zatvoreno, a kvarnersko otvoreno. Drugačiji pristup daje nam, na primjer, i odgovor na pitanje zaąto su neki muslimani koji su doselili na Kvarner postali izvrsni čakavci.
Kako se prenose te vrijednosti iz generacije u generaciju?
– Prenose se odgojem. On je neobično vaľan, jer djeca prihvaćaju roditeljski super ego. Ona kopiraju roditelje i taj super ego prenosi se na djecu, a u Dalmatinskoj zagori vrlo je surov. To je vojnički odgoj u kojemu nema milosti. Prenosio se s generacije na generaciju, a u 18. stoljeću se graničarski mentalitet pretvara u nacionalistički. Najprije su bili opasni Turci, onda dolaze novi neprijatelji i zatim Srbi. Ovdje se stvara nacionalizam koji je specifičan jer je uvijek na graničnom području. To je pokretač svega.
Međutim, i Kvarner su u proąlosti mnogi svojatali, pa se nije razvio takav mentalitet. Kako to objasniti?
– Ovo je područje pravno bilo izvanredno definirano i seljak je bio zaątićen. Mogao je koristiti glagoljicu i na mletačkom i na austrijskom području. Seljak se sam organizirao i to je bilo i u interesu takozvanih »okupatora«. Hrvati imaju snaľnu pravnu tradiciju koja se danas negira i u ąkoli se ne uči kao naąa vrijednost.


Prirodna selekcija

©to je s ostalim hrvatskim modelima identiteta? Namjeravate li se i njima baviti?
– Ne namjeravam se baviti drugim modelima. Opisao sam ono ąto je meni najbliľe, a na drugima je da doľive svoje modele i pokuąaju ući u njih. Teąko je tome prići samo znanstveno suhoparno, nego treba upoznati čovjeka i ući u ľivot. Siguran sam da postoje istraľivači koji bi opisali lički, slavonski, zagorski ili istarski model. Materijala za istraľivanje ima mnogo i s istraľivanjima treba krenuti dalje.
©to se događa kad se neki Dalmatinac na primjer, preseli u Rijeku?
– Kad Dalmatinac dođe u Rijeku on će prije svega zadrľati svoj govor. Ljudi koji su ovdje doąli 1945. godine bili su nepismeni i stigli su iz svoje seoske kulture. Počeli su raditi u brodogradiliątu i to je bila tragedija i za muľa i za ľenu. Oni viąe nisu smjeli peći vola ispred nebodera, jer okolina to nije dopuątala. Dakle, morali su mijenjati svoj mentalitet. To je nemoguće promijeniti tijekom jedne generacije, nego tek u drugoj i trećoj.
Koje su negativne strane modela koje opisujete?
– Velike predrasude, recimo, postoje o Vlajima prema kojima su Splićani rasistički nastrojeni. Međutim, osobno sam se uvjerio da su Vlaji neobično inteligentni ljudi i imaju velike vrijednosti kao ąto su suradnja i pomaganje. Hrvatska kultura od njih dobiva straąne impulse. Jakov Gotovac, Tin Ujević, Ivan Raos samo su neki od velikana hrvatske kulture, a ta je sredina iznjedrila i izvanredne sportaąe kao ąto su Duje Draganja, Toni Kukoč i Dino Rađa. Radi se o prirodnoj selekciji koja je dala konstituciju tim ljudima i straąnu inteligenciju. Vlaji su i izvrsni matematičari, međutim ono ąto je nesvjesno u njima to su njihovi strahovi.


Poganska vjerovanja i imaginarni Balkan

U knjizi govorite o epskoj ideologiji i o sindromu Kraljevića Marka, a pokuąali ste dokazati i kakvu je ulogu praznovjerje odigralo u stvaranju nacionalizma.
– Epska poezija veličala je junaątvo 17. i 18. stoljeća, ali u tome se zapravo krije manipulacija jer su se time opravdavale privilegije koje su od Venecije dobile ugledne morlačke obitelji. Junaci iz tih obitelji donijeli su toboľe narodu slobodu.
Opterećen sindromom Kraljevića Marka i realnom opasnoąću koja je prijetila s osmanskog teritorija, narod je prihvatio mit o junaątvu i slobodi uključivąi ga u svoju patrijarhalnu mitologiju. ©to se tiče praznovjerja, ono je odigralo vaľnu ulogu u nacionalizmu na svim ovim prostorima – i kod Srba i kod Hrvata. Ovdje su praznovjerja stvarna, kao na primjer vjerovanje u vukodlake. Početkom 20. stoljeća u Poljicima probadaju vukodlaka, ali je morao biti i pop prisutan.
Kad se raspravlja o hrvatskom identitetu s pravom se ističe uloga krąćanstva, međutim u znanosti su nedopustivo zanemarena poganska vjerovanja. Na ovim prostorima njihovi su ostaci i danas prisutni. Pa sjetimo se da je početkom 90-ih godina Vojislav ©eąelj s glogovim kolcem krenuo prema Titovom grobu, a postoji i priča o babi Stani iz ątaba Radovana Karadľića koja je ukapala drvene kriľeve uz granicu Republike Srpske kako bi magijski zaątitila srpstvo. Lani je u jednom selu kod Zadra seoski vrač ľenu proglasio vjeąticom jer je stoka odjednom počela crkavat, a obitelj je napustio sin. Dakle, poganska vjerovanja i danas su vrlo ľiva.
Kakav je vaą stav o Balkanu na koji nas Europa često prostorno i duhovno smjeąta?
– Balkana zapravo nema. Balkan geografski nije cjelina, ne moľe nikako biti poluotok, a nije ni kulturoloąki jedinstven. Postoji mit o jedinstvu tog planinskog lanca, a ustvari je Balkan imaginaran. Pojam »balkanizacija« razvio se kao uvrijeľeno miąljenje koje označuje raspadanje velikih političkih cjelina, ali je postao i sinonim za povratak plemenskom, zaostalom, primitivnom i barbarskom.
Zapad je prepotentno ľigosao »Balkan«, a u ovaj kontekst moľemo uklopiti i poznatu Krleľinu »balkansku krčmu« koju često iskoriątavaju hrvatski intelektualci s očitom namjerom da se u svojim frustracijama odvoje od »ognjiątarskog puka« ľeleći se tako legitimirati kao zapadnjaci.
Dva modela koje analiziram u knjizi dokaz su da zajedničkog balkanskog mentaliteta nema, jer mi nismo isti kao recimo Grci.