Novi list: Ivo Rendić-Miočević, autor knjige ťHrvatski identitet trajnost i fluidnost, uporedba Kvarnera i gorske DalmacijeŤ
Povijesni uvjeti stvarali su razne mikrohistorije koje su potpuno različite, ali to ne poništava jedinstvo svih Hrvata. Bogatstvo hrvatske raznolikosti nešto je što se ne ističe dovoljno i što treba razotkriti. Da bi se ustanovili vrijednosni sustavi različitih mikroregija nije dovoljna povijest, nego treba istražiti čovjeka. U svojoj knjizi navodim rezultate istraživanja Petra Bezinovića koji je istražio vrijednosni sustav mladih u Dubrovačko-neretvanskoj i Primorsko-goranskoj županiji. Statistički podaci pokazuju da su to dva svijeta
Povjesničar Ivo Rendić-Miočević autor je zanimljive knjige ťHrvatski identitet trajnost i fluidnost, uporedba Kvarnera i gorske DalmacijeŤ u kojoj ruši mit o homogenosti hrvatskoga naroda te afirmira zanemarenu povijesnu istinu o raznolikosti Hrvata. Ta raznolikost pojašnjena je na primjeru dvaju povijesno-socioloških modela: gorsko dalmatinskog patrijarhalnog i kvarnerskog agrarno-urbanog.
Komparativna analiza, koja se temelji na djelima brojnih autora, nadopunjena je skraćenim verzijama pripovijedaka u kojima hrvatski pisci s kraja 19. i početka 20. stoljeća poput Luke Perkovića, Nike Andrijaševića, Marka Uvodića Splićanina i Ive Jardasa živo i realistički opisuju život na hrvatskom narodnom prostoru.
Autorov je pristup interdisciplinaran, a na kraju knjige daje i neke smjernice prema novom nacionalnom identitetu te ukazuje na tragove prošlosti u sadašnjosti.
to vas je potaknulo da pišete knjigu o hrvatskom identitetu?
Radi se o tome da sam te različite svjetove koje opisujem proživio još kao dijete. U vrijeme Drugog svjetskog rata živio sam u Makarskoj, a djed i baka bili su u Jelsi, tako da sam živio između čakavskog i štokavskog svijeta. Onda sam prešao u Split i ondje sam doživio sukob splitskog i vlaškog svijeta, što je ostavilo trag u meni, kao recimo i u Tinu Ujeviću.
Kasnije sam preselio u Rijeku i ovdje sam već trideset i šest godina. U ovom sam gradu doživio jedan novi čakavski svijet koji mi je već bio poznat iz hvarskog čakavskog podneblja. Na temelju tog osobnog iskustva shvatio sam da i povijest treba drugačije tumačiti.
Ruenje klasične historiografije
Opredijelio sam se za interdisciplinarnost te na jedan drugačiji način usporedio Kvarner i Dalmatinsku zagoru. Pritom sam najviše proučavao matične knjige, a koristio sam i izvore koji su objavljeni još u 19. stoljeću, ali ih danas nitko ne čita. Sad kad se to drugačije pročita i kad se primijene nove znanosti etnopsihologija, psihoanaliza, biološka psihologija i socijalna antropologija, onda dobijemo nešto sasvim drugo. I mene su iznenadile spoznaje do kojih sam došao. Mislim da su one vrlo korisne, naročito za školu kako bi se djeca upoznala s nečim novim i krenula naprijed. Naime, ovo što se sada događa u nastavi povijesti, stari je narativ iz 19. stoljeća koji ne služi ničemu. Kod nas se u nastavi povijesti ne ide dalje i dijete ne može na pravi način spoznati sebe i svoj narod.
Zašto je stanje u nastavi povijesti takvo?
Djelomično zbog neznanja, a problem su i pisci udžbenika koji ne kreiraju ništa novo nego samo štite svoje interese. Udžbenici se dobro prodaju, a prema njima se provodi i reforma. Tome sam se odlučno usprotivio, međutim nemoćan sam išta napraviti. Svoju metodu isprobao sam u nastavi i djeca ovaj pristup jako dobro prihvaćaju, ali unatoč tome nema želje da se ona koristi u nastavi.
Kako tumačite takav otpor?
Mojim pristupom ruši se klasična historiografija i to nekima očito ne odgovara. Osim toga, autori koji imaju svoje udžbenike teško bi dijelili zaradu s drugim stručnjacima. Povjesničar može voditi projekt neke nove nastave povijesti, ali bi u tom slučaju morao pozvati psihijatra, psihologa, geografa i tako dalje. Zarada bi se u tom slučaju morala dijeliti, a znamo da su prihodi od udžbenika veliki i autori ih žele zadržati za sebe.
Dva različita svijeta
Vaša je osnovna teza da hrvatski narod nije homogen, nego se njegov identitet temelji na različitostima. Da li je takva teza za neke krugove možda opasna?
Opasna je utoliko što ruši staru sliku. Na primjer, srpska historiografija prikazivala je Hrvate kao homogen narod, a buđenjem nacionalne svijesti u 19. stoljeću nastojalo se homogenizirati hrvatski narod. I ustaški je pokret, primjerice, tvrdio da taj pokret mora doći do zadnjeg Hrvata. Povijesni uvjeti stvarali su razne mikrohistorije koje su potpuno različite, ali to ne poništava jedinstvo svih Hrvata.
Bogatstvo hrvatske raznolikosti nešto je što se ne ističe dovoljno i što treba razotkriti. Da bi se ustanovili vrijednosni sustavi različitih mikroregija nije dovoljna povijest, nego treba istražiti čovjeka. U svojoj knjizi navodim rezultate istraživanja Petra Bezinovića koji je istražio vrijednosni sustav mladih u Dubrovačko-neretvanskoj i Primorsko-goranskoj županiji. Statistički podaci pokazuju da su to dva svijeta. Tako u Dubrovačko-neretvanskoj županiji adolescenti značajno važnijima od vršnjaka iz Primorsko-goranske županije smatraju vrijednosti vezane uz vjeru, nacionalnu pripadnost i bavljenje politikom, dok su mladima iz Primorsko-goranske županije važnije vrijednosti koje se odnose na zabavu, osobni materijalni položaj, uspješnost u poslu i ljubav.
Kako objašnjavate tako različite vrijednosne sustave?
To što se u Dubrovačko-neretvanskoj županiji sve vrti oko politike, moći i vjere može se objasniti time što je tom prostoru uvijek prijetila neka opasnost. Kulturnu konsolidaciju provodila je crkva, dok je do političke konsolidacija dolazilo iz želje da se organizira narod. S takvim se ljudima onda lako manipulira. Na tom području dolazi do transgeneracijskog prijenosa emocija, što je i genetski dokazano. Kako su na tom vojno-graničnom prostoru postojali strahovi, tako je i nasljeđivanje negativnih emocija prisutno sve do danas. To se može promijeniti kad dođe do promjena u društvu i odnosa među ljudima.
Međutim, to jako teško ide ukoliko se ne prave analize. Radio sam s tim stanovništvom i oni su to izvanredno prihvatili, naročito žene koje se suočavaju s patrijarhalnim, vojničkim mentalitetom.
Položaj žene i kultura tolerancije
Kakav je položaj žene na Kvarneru?
Na Kvarneru je situacija potpuno drugačija. Položaj žene ovdje se bitno razlikuje od podčinjenog položaja žene na patrijarhalnom području. O zaštiti žene na Kvarneru svjedoči Vinodolski zakon koji garantira zaštitu ženi, a posebno u slučaju silovanja.
Postoji jedna vrlo važna činjenica na koju se do sada znanost nije obazirala, a koja također govori o ravnopravnosti žene na Kvarneru. To je minimalna prosječna razlika između starosti muža i žene. Tako je početkom 19. stoljeća u Imotskom muž od žene u prosjeku stariji deset godina, dok je u isto vrijeme u Mošćenicama muž stariji otprilike tri godine. Za razliku od gorske Dalmacije, na Kvarneru je velik broj žena stariji od muškaraca.
Razlika je i u tome što na Kvarneru nema zadruga, nego postoji mala obitelj u kojoj žena ima poseban položaj. Za kvarnerski agrarno-urbani model karakteristična je i otvorenost. To je vidljivo iz matičnih knjiga, jer je, primjerice, veliki dio stanovništva Mošćenica odsutan iz sela. I muž i žena radili su u Rijeci ili negdje drugdje, a u Dalmatinskoj zagori toga nema.
Na Kvarneru je prisutna kultura koju karakterizira tolerancija, a pečat joj daju glagoljaštvo i lirika. Ovdje nema hajdučije, koja je iznimka samo u ratnim i kriznim prilikama.
Što je uvjetovalo da te razlike na neki način žive i danas?
Razlike su uvjetovane time što u nama preživljava prošlost. Mi mislimo da smo se toga riješili, međutim te vrijednosti su čvrsto u nama. Nažalost, te se stvari ne tumače u školama i ne poznaju ih ni naši intelektualci. U udžbenicima iz povijesti navode se godine i tko je koga ubio, a mi bismo povijest morali tumačiti na drugačiji način. Time bi nam postalo jasnije zašto je za gorsku Dalmaciju karakteristična epika, a zašto za Kvarner lirika, ili zašto je dalmatinsko društvo zatvoreno, a kvarnersko otvoreno. Drugačiji pristup daje nam, na primjer, i odgovor na pitanje zašto su neki muslimani koji su doselili na Kvarner postali izvrsni čakavci.
Kako se prenose te vrijednosti iz generacije u generaciju?
Prenose se odgojem. On je neobično važan, jer djeca prihvaćaju roditeljski super ego. Ona kopiraju roditelje i taj super ego prenosi se na djecu, a u Dalmatinskoj zagori vrlo je surov. To je vojnički odgoj u kojemu nema milosti. Prenosio se s generacije na generaciju, a u 18. stoljeću se graničarski mentalitet pretvara u nacionalistički. Najprije su bili opasni Turci, onda dolaze novi neprijatelji i zatim Srbi. Ovdje se stvara nacionalizam koji je specifičan jer je uvijek na graničnom području. To je pokretač svega.
Međutim, i Kvarner su u prošlosti mnogi svojatali, pa se nije razvio takav mentalitet. Kako to objasniti?
Ovo je područje pravno bilo izvanredno definirano i seljak je bio zaštićen. Mogao je koristiti glagoljicu i na mletačkom i na austrijskom području. Seljak se sam organizirao i to je bilo i u interesu takozvanih ťokupatoraŤ. Hrvati imaju snažnu pravnu tradiciju koja se danas negira i u školi se ne uči kao naša vrijednost.
Prirodna selekcija
Što je s ostalim hrvatskim modelima identiteta? Namjeravate li se i njima baviti?
Ne namjeravam se baviti drugim modelima. Opisao sam ono što je meni najbliže, a na drugima je da dožive svoje modele i pokušaju ući u njih. Teško je tome prići samo znanstveno suhoparno, nego treba upoznati čovjeka i ući u život. Siguran sam da postoje istraživači koji bi opisali lički, slavonski, zagorski ili istarski model. Materijala za istraživanje ima mnogo i s istraživanjima treba krenuti dalje.
Što se događa kad se neki Dalmatinac na primjer, preseli u Rijeku?
Kad Dalmatinac dođe u Rijeku on će prije svega zadržati svoj govor. Ljudi koji su ovdje došli 1945. godine bili su nepismeni i stigli su iz svoje seoske kulture. Počeli su raditi u brodogradilištu i to je bila tragedija i za muža i za ženu. Oni više nisu smjeli peći vola ispred nebodera, jer okolina to nije dopuštala. Dakle, morali su mijenjati svoj mentalitet. To je nemoguće promijeniti tijekom jedne generacije, nego tek u drugoj i trećoj.
Koje su negativne strane modela koje opisujete?
Velike predrasude, recimo, postoje o Vlajima prema kojima su Splićani rasistički nastrojeni. Međutim, osobno sam se uvjerio da su Vlaji neobično inteligentni ljudi i imaju velike vrijednosti kao što su suradnja i pomaganje. Hrvatska kultura od njih dobiva strašne impulse. Jakov Gotovac, Tin Ujević, Ivan Raos samo su neki od velikana hrvatske kulture, a ta je sredina iznjedrila i izvanredne sportaše kao što su Duje Draganja, Toni Kukoč i Dino Rađa. Radi se o prirodnoj selekciji koja je dala konstituciju tim ljudima i strašnu inteligenciju. Vlaji su i izvrsni matematičari, međutim ono što je nesvjesno u njima to su njihovi strahovi.
Poganska vjerovanja i imaginarni Balkan
U knjizi govorite o epskoj ideologiji i o sindromu Kraljevića Marka, a pokušali ste dokazati i kakvu je ulogu praznovjerje odigralo u stvaranju nacionalizma.
Epska poezija veličala je junaštvo 17. i 18. stoljeća, ali u tome se zapravo krije manipulacija jer su se time opravdavale privilegije koje su od Venecije dobile ugledne morlačke obitelji. Junaci iz tih obitelji donijeli su tobože narodu slobodu.
Opterećen sindromom Kraljevića Marka i realnom opasnošću koja je prijetila s osmanskog teritorija, narod je prihvatio mit o junaštvu i slobodi uključivši ga u svoju patrijarhalnu mitologiju. Što se tiče praznovjerja, ono je odigralo važnu ulogu u nacionalizmu na svim ovim prostorima i kod Srba i kod Hrvata. Ovdje su praznovjerja stvarna, kao na primjer vjerovanje u vukodlake. Početkom 20. stoljeća u Poljicima probadaju vukodlaka, ali je morao biti i pop prisutan.
Kad se raspravlja o hrvatskom identitetu s pravom se ističe uloga kršćanstva, međutim u znanosti su nedopustivo zanemarena poganska vjerovanja. Na ovim prostorima njihovi su ostaci i danas prisutni. Pa sjetimo se da je početkom 90-ih godina Vojislav Šešelj s glogovim kolcem krenuo prema Titovom grobu, a postoji i priča o babi Stani iz štaba Radovana Karadžića koja je ukapala drvene križeve uz granicu Republike Srpske kako bi magijski zaštitila srpstvo. Lani je u jednom selu kod Zadra seoski vrač ženu proglasio vješticom jer je stoka odjednom počela crkavat, a obitelj je napustio sin. Dakle, poganska vjerovanja i danas su vrlo živa.
Kakav je vaš stav o Balkanu na koji nas Europa često prostorno i duhovno smješta?
Balkana zapravo nema. Balkan geografski nije cjelina, ne može nikako biti poluotok, a nije ni kulturološki jedinstven. Postoji mit o jedinstvu tog planinskog lanca, a ustvari je Balkan imaginaran. Pojam ťbalkanizacijaŤ razvio se kao uvriježeno mišljenje koje označuje raspadanje velikih političkih cjelina, ali je postao i sinonim za povratak plemenskom, zaostalom, primitivnom i barbarskom.
Zapad je prepotentno žigosao ťBalkanŤ, a u ovaj kontekst možemo uklopiti i poznatu Krležinu ťbalkansku krčmuŤ koju često iskorištavaju hrvatski intelektualci s očitom namjerom da se u svojim frustracijama odvoje od ťognjištarskog pukaŤ želeći se tako legitimirati kao zapadnjaci.
Dva modela koje analiziram u knjizi dokaz su da zajedničkog balkanskog mentaliteta nema, jer mi nismo isti kao recimo Grci.
Post je objavljen 09.06.2006. u 07:12 sati.