''Bubni pa preživi...''
27.10.2005., četvrtak
Stvari neizrčene.. neka teku.. Taf Gaj #2
 (Nastavak na jučerašnji post... p.s. Nemojte pomisliti da je ovo ''priča'' o ljubavi.. o načinu na koji o svemu pričam svjesna sam da moze djelovati tako.. ali nije.. ovo je samo priča o dvije slične, potpuno različite duše... ovo zapravo nije priča o Njima, već priča o MENI...) Jučer sam započela seriju ''bpp'' na neki način, sluzbeno.. i u svoj ekstazi tog ''higha'' nekako prije grnjenja sna pronašla sam u krevetu zrno sumnje.. ''Da li je ovo greška.. na blogu, pred svima Vama biti ''gola''...???? ''.. potom sam učinila onu dječju stvar koju često radim.. ne znam zašto.. valjda vjerujem u predosjećaj, u znakove, u neki čudan ''prst sudbine''... ili jednostavno volim dati šansu nečemu da me izbaci na drugi tijek misli.. uzela sam knjigu koja mi je bila do kreveta, zatvorila oči.. s mislima na svome zadnjem postu.. ponovila pitanje intenzivno.. ''Da li je ovo greška.. na blogu, pred svima biti tako ''gola''...???? zatvorenih očiju otvorila sa, knjigu, položila vršak kažiprsta na stranicu.. otvorila oči.. i evo što doslovno piše...: ''.. Ne znam što me potaklo da pokušam govoriti tim čudnim jezikom. Mozda silna potreba da se susretnem s njim, kažem što osjećam. Možda jer sam morala dopustiti svojoj duši da razgovara sa mnom – srce mi je bilo puno nedoumica i tražilo odgovore. Nisam točno znala što činim, bila sam uvjerena da ću ispasti smiješna. No bilo je tamo muškaraca i zena svih dobi. To me ohrabrilo i ja se pomolim Svetom Duhu da mi pomogne da prevladam svoj strah. ''Pokušaj'', rekoh sama sebi. ''Treba samo otvoriti usta i imati hrabrosti izgovoriti stvari koje ne razumiješ. Pokušaj.'' Odlučih pokušati. Ali još prije, pomolih se da ta noć – kraj jednoga dana toliko dugog da se nisam mogla prisjetiti točno kako je započeo – bude moj novi početak. Bog me, izgleda, čuo. Riječi počeše navirati slobodnije – postupno gubeći značenje ljuskog jezika. Srama je nestajalo, pouzdanje je raslo, jezik je počeo slobodno teći. Iako nisam razumjela ništa od onoga što sam govorila, to je bilo itekako smisleno za moju dušu. Sama činjenica da imam dovoljno hrabrosti da govorim nešto bez smisla ispunjavala me ushitom. Bila sam slobodna, nisam trebala tražiti niti davati razrješnjenja svojih čina. Ta sloboda me uzdizala do neba – gdje me Najveća Ljubav, koja oprašta sve i nikada se ne osjeća napuštenom – primala natrag u svoje okrilje. ''Čini se da mi se vjera vraća'', mislila sam, zapanjena čudima koja ljubav moze učiniti. Osjećala sam kako me Djevica prigrlila u naručje, pokrivajući me i utopljavajući svojih ogrtačem. Čudne riječi izlazile su sve brze iz mojih usta. Počeh plakati, a da nisam znala zbog čega. Veselje je obuzimalo moje srce, preplavljivalo me. Bilo je jače od strahova, od mojih uskih uvjerenja, od nastojanja da unaprijed osmislim svaki trenutak mog zivota. Znala sam da je taj plač dar, kao kad sveci plaču u ekstazi. Otvorih oči, ugledah tamno nebo i osjetih kako se moje suze miješaju sa kišom. Zemlja je oživjela, ta padajuća voda donosila joj je čuda sa visina. Mi smo bili sudionici tog čuda. '' I što da kažem.. patetično, ali nevjerovatno.. Tako sam se jučer osjećala.. tako se osjećam danas..! slobodno.. ushićeno.. sretno, jer provodim dragocjene sate sa svojom Dušom... i baš nam je lijepo!!! |
