Bubamara šarena

Ovogodišnju fotoreportažu našeg putovanja započinjem s gradom u kojem smo prvom ostali duže od nekoliko sati.
Švicarska je zemlja poznata po satovima, a ovaj grad je centar urarstva, a zove se La Chaux-de-Fonds.



Zbog čega smo od cijele Švicarske baš tamo bili...najbolji esperantski prijatelj mojeg malenog živi baš u tom gradu i jako je navijao da putem do esperantskog susreta (na koji idemo svake godine na drugom mjestu) napravimo pauzu baš kod njih. I tako smo namjeravali provesti 3 dana u tom vrlo simpatičnom gradu. Osim samoga grada, vidjeli smo i nešto od švicarske prirode.

Sam grad je zaštićen i nalazi se na UNESCOvoj listi kulturne baštine. Zahvaljujući urarstvu cijeli grad ima specifičan izgled. Satovi su bili ugrađeni doslovno u svaku poru grada.
Urarstvo je specifičan obrt. Ne treba graditi velike tvornice da bi se radili satovi, ne trebaju strojevi, niti industrijska zona. Grad zato nema tipičnu podjelu na industrijsku zonu i zonu stanovanja. Obrt je takav da je dovoljan maleni prostor, a najlakše je raditi kod kuće. Zbog toga su kuće bile i jedno i drugo, prostor za stanovanje i prostor za rad.

Urarstvo je vrlo precizna umjetnost i treba puno svjetla. Kuće zbog toga izgledaju vrlo neobično, jer u nižem katu imaju malene prozore, a na gornjem katu puno veće prozore koji se protežu duž cijele stijene. Nisu samo kuće neobične.....ulice su također vrlo široke.
Nikada nisam razmišljala o tome kamo pada sjena kuća, ali ovdje je to bilo vrlo važno. Kuće su međusobno udaljene toliko, da sjena jedne kuće ni u jednom periodu dana i godine ne smeta drugoj kući, zato da bi urari na gornjim katovima uvijek imali maksimalnu količinu danjega svjetla za rad. Zbog toga su gradili red kuća, nakon toga ostavili mjesta za vrtove i onda tek gradili novi red kuća.

Iz zraka grad izgleda vrlo pravilno sa širokim zelenim zonama. U gradu postoji najveći muzej satova, koji nisam obišla, ali su mi prijatelji rekli da se satima možeš izgubiti unutra...to ostavljam za neki drugi put. Također je zanimljivo da se grad nalazi na nadmorskoj visini od 1000m.









Sve ove zanimljivosti sam saznala u šetnji gradom, a vodio nas je naš prijatelj koji je kao iz rukava sipao raznorazne zanimljivosti i priče o gradu. Zapravo on nije rođen ovdje nego je došao na jednu godinu ovdje iz Kanade, ali se zaljubio i eto ostao čovjek ovdje.

Za ljubitelje auta, ovdje se rodio Louis Chevrolet, vozač auto trka i osnivač istoimene kompanije. 2011. godine je bilo 100 godina od osnutka auto kompanije, pa se u grad te godine slila neuobičajeno velika rijeka tih auta na godišnji skup. Rodni je grad i poznatog arhitekta i pionira moderne arhitekture Le Corbusiera.





Za grb grada koji u sebi ima u srednjem polju pčele i košnicu je zaslužan Victor Hugo koji je za posjeta gradu napomenuo da je cijeli grad kao košnica puna urara koji vrijedno rade kao pčele. I tako su tada stavili u grb i košnicu sa pčelama, jer im se očigledno svidjela ta usporedba.



Ova zanimljiva instalacija zasigurno postavlja iznad glava neupućenih promatrača niz upitnika. Zbog čega ove metle stoje ovdje???? Vrlo jednostavno i učinkovito upozorava (pometla :-) one koji stoje oslonjenih laktova na otvorenom prozoru i glave izvan vlaka da nailazi tunel, jer u ovom dijelu Švicarske još voze stariji primjerci vlakova kod kojih se mogu još otvoriti prozori.

A sada malo do prirode i njenih čuda. Creux du Van je nastao radom ledenjaka koji je formirao prirodni amfiteatar. Danas je to dio prirodnog rezervata i postoje dobro označene staze kojima se može obići cijelo područje odozdo, popeti se rubnim dijelom na greben i obići greben.



Pogledi odozdo nisu baš najbolji, jer ih zaklanja šuma, ali su zato kada se penje gore pogledi na amfiteatar fantastičnii, a livada na vrhu pruža lijepo mjesto za višesatno uživanje u raznim oblicima.....fotkanje cvjetova, izležavanje, bosonogu šetnju, snimanje fora filmića (maleni su u tome uživali).
Nažalost, povratak dolje do auta je bio trčećim korakom, jer su nas crno nebo i grmljavina potjerali da požurimo da suhi dođemo do doline.



















Dalje nas je put vodio u Francusku ususret novim krajevima i novim zanimljivostima.

Oznake: putopis, Švicarska

Volim imati različite boje konca za heklanje na raspolaganju, naročito kada se ljeti pletu raznorazne narukvice. Nakon što su se napravile ni-sama-ne-znam-koliko istih, ostali su ostaci raznobojnih štrajnica (štrajnica=klupko).
Tako sam gledala ostatke klupka koje sam ponijela sa sobom na more i sinula mi ideja da bi bilo zgodno napraviti šarene mekane košarice.







Čini mi se da je ovo samo početak.....i dalje radim nove :-)

Oznake: heklanje

Pred školu i skori početak rujna ponovno ćemo svi više koristiti i zapisivati u bilježnice, notese, blokove.

Bilježnica bez crta s novim ukrasima na koricama (veličina 10,5 x 15 cm).....ručno uvezano i sve ručno crtano, crtu po crtu :-)

Oznake: ručni uvez

Isprobavanje novih jela mojim malenima je jedno vrijeme predstavljao veliki problem. Nisu htjeli jesti ništa novo...nisu htjeli niti probati....jednostavno im se izgled nije svidio i odmah bi vikali "Ja to ne volim/ne želim jesti!!! To nije fino!!!"
Mislim da sva djeca prolaze kroz takve periode, pa to nije ništa neobično, ali je meni jako teško za njih kuhati u to vrijeme.
Ja bi raznoliko, a oni bi opet špagete.

Putovanje po drugim zemljama je dobar način za isprobavanje novih okusa i kombinacija hrane, pogotovo ako se ne jede vani, nego kod domaćih ljudi. A pomaže i to da brzo ogladne tokom raznolikih dnevnih aktivnosti, pa im možda taj tren i nije toliko bitno što im je u tanjur sletio umak koji inače doma ne bi niti pogledali ili povrće u svim oblicima i kombinacijama koje je doma fujjjjj i bljak.

Isto sam tako skužila da im je bilo fora što se kod većine naših prijatelja kod kojih smo bili jede prvo salata, a onda sve ostalo. Jučer su tražili da i mi prvo pojedemo salatu :-))))
Jedino su meni falile juhe i čušpajzi.....nigdje ih nismo jeli po putu.

Danas sam nastavila u tonu putovanja i napravila umak od gljiva koji inače ne žele jesti. Nisam im rekla od čega je...nisu niti pitali......prvo sam sebi stavila u tanjur i nakon toga njih pitala da li i oni žele da im stavim. Prvo su ipak predostrožnosti radi probali na vrhu žličice i oduševljeno zakimali glavama da žele umak.

Nadam se da će njihova zainteresiranost za isprobavanje novih jela potrajati bar neko vrijeme.

Jučer se vratih s puta, puna dojmova i fotki. Kada se sve posloži, što u glavi, što na kompu, slijedi već tradicionalna fotoreportaža s puta....u više dijelova :-)

A sada nešto ekspres kreative....složivo u desetak minuta.



Papirnate košarice za muffine mogu se iskoristiti i na druge načine. Nije da ne volim peći muffine, ali pri ovoj vrućini mi ne pada na pamet paliti pećnicu.
Odmah mi se svidio ovaj morski uzorak, pa sam ih ustvari i kupila imajući ovako nešto na umu.

Svaku košaricu sam rastegnula na onom složivom dijelu i preokrenula da crtež bude u udubljenom dijelu. Uzela sam malo šarenog konca za štrikanje i običnim ljepilom za papir zalijepila dvije po dvije košarice sa koncem između njih. Dodala sam i složenu kuglu da malo razbije jednoličnost riba.

Oznake: papirnate visilice