Bubamara šarena

Ovogodišnju fotoreportažu našeg putovanja započinjem s gradom u kojem smo prvom ostali duže od nekoliko sati.
Švicarska je zemlja poznata po satovima, a ovaj grad je centar urarstva, a zove se La Chaux-de-Fonds.



Zbog čega smo od cijele Švicarske baš tamo bili...najbolji esperantski prijatelj mojeg malenog živi baš u tom gradu i jako je navijao da putem do esperantskog susreta (na koji idemo svake godine na drugom mjestu) napravimo pauzu baš kod njih. I tako smo namjeravali provesti 3 dana u tom vrlo simpatičnom gradu. Osim samoga grada, vidjeli smo i nešto od švicarske prirode.

Sam grad je zaštićen i nalazi se na UNESCOvoj listi kulturne baštine. Zahvaljujući urarstvu cijeli grad ima specifičan izgled. Satovi su bili ugrađeni doslovno u svaku poru grada.
Urarstvo je specifičan obrt. Ne treba graditi velike tvornice da bi se radili satovi, ne trebaju strojevi, niti industrijska zona. Grad zato nema tipičnu podjelu na industrijsku zonu i zonu stanovanja. Obrt je takav da je dovoljan maleni prostor, a najlakše je raditi kod kuće. Zbog toga su kuće bile i jedno i drugo, prostor za stanovanje i prostor za rad.

Urarstvo je vrlo precizna umjetnost i treba puno svjetla. Kuće zbog toga izgledaju vrlo neobično, jer u nižem katu imaju malene prozore, a na gornjem katu puno veće prozore koji se protežu duž cijele stijene. Nisu samo kuće neobične.....ulice su također vrlo široke.
Nikada nisam razmišljala o tome kamo pada sjena kuća, ali ovdje je to bilo vrlo važno. Kuće su međusobno udaljene toliko, da sjena jedne kuće ni u jednom periodu dana i godine ne smeta drugoj kući, zato da bi urari na gornjim katovima uvijek imali maksimalnu količinu danjega svjetla za rad. Zbog toga su gradili red kuća, nakon toga ostavili mjesta za vrtove i onda tek gradili novi red kuća.

Iz zraka grad izgleda vrlo pravilno sa širokim zelenim zonama. U gradu postoji najveći muzej satova, koji nisam obišla, ali su mi prijatelji rekli da se satima možeš izgubiti unutra...to ostavljam za neki drugi put. Također je zanimljivo da se grad nalazi na nadmorskoj visini od 1000m.









Sve ove zanimljivosti sam saznala u šetnji gradom, a vodio nas je naš prijatelj koji je kao iz rukava sipao raznorazne zanimljivosti i priče o gradu. Zapravo on nije rođen ovdje nego je došao na jednu godinu ovdje iz Kanade, ali se zaljubio i eto ostao čovjek ovdje.

Za ljubitelje auta, ovdje se rodio Louis Chevrolet, vozač auto trka i osnivač istoimene kompanije. 2011. godine je bilo 100 godina od osnutka auto kompanije, pa se u grad te godine slila neuobičajeno velika rijeka tih auta na godišnji skup. Rodni je grad i poznatog arhitekta i pionira moderne arhitekture Le Corbusiera.





Za grb grada koji u sebi ima u srednjem polju pčele i košnicu je zaslužan Victor Hugo koji je za posjeta gradu napomenuo da je cijeli grad kao košnica puna urara koji vrijedno rade kao pčele. I tako su tada stavili u grb i košnicu sa pčelama, jer im se očigledno svidjela ta usporedba.



Ova zanimljiva instalacija zasigurno postavlja iznad glava neupućenih promatrača niz upitnika. Zbog čega ove metle stoje ovdje???? Vrlo jednostavno i učinkovito upozorava (pometla :-) one koji stoje oslonjenih laktova na otvorenom prozoru i glave izvan vlaka da nailazi tunel, jer u ovom dijelu Švicarske još voze stariji primjerci vlakova kod kojih se mogu još otvoriti prozori.

A sada malo do prirode i njenih čuda. Creux du Van je nastao radom ledenjaka koji je formirao prirodni amfiteatar. Danas je to dio prirodnog rezervata i postoje dobro označene staze kojima se može obići cijelo područje odozdo, popeti se rubnim dijelom na greben i obići greben.



Pogledi odozdo nisu baš najbolji, jer ih zaklanja šuma, ali su zato kada se penje gore pogledi na amfiteatar fantastičnii, a livada na vrhu pruža lijepo mjesto za višesatno uživanje u raznim oblicima.....fotkanje cvjetova, izležavanje, bosonogu šetnju, snimanje fora filmića (maleni su u tome uživali).
Nažalost, povratak dolje do auta je bio trčećim korakom, jer su nas crno nebo i grmljavina potjerali da požurimo da suhi dođemo do doline.



















Dalje nas je put vodio u Francusku ususret novim krajevima i novim zanimljivostima.

Oznake: putopis, Švicarska