Bubamara šarena

U cara Trajana kozje uši. Kakve sada to ima veze. Mislim, baš nikave, osim što sam se danas ustala s mislima na tu priču i ideji da ono što se treba čuti dođe uvijek do pravih ušiju, pa bile one i kozje ;-)

Prapočeci ove moje današnje priče (ne Trajanove;-) sežu ne tako davno u moju prošlost, možda prije šest ili sedam godina, kada sam prvi puta čula za El Camino de Santiago i zaboravila na njega neko vrijeme. Ponovno je iskrsnuo prošle godine. Čitajući Rostuharovu knjigu "Degustacija slobode" i slušajući prijateljevu priču o jednoj anegdoti sa puta po El Caminu u razmaku od par dana, zainteresirala sam se. Što? Gdje? Kada ? Zašto?

Povremeno bi opet u nekom razgovoru iskrsnuo ili bi pročitala nešto ili bi nedavno saznala da je jedna poznanica prošle godine otpješačila tjedan dana po Caminu.

Jučer sam "slučajnim" putem saznala za predavanje putopjesnikinje Maje Klarić (više o njoj ovdje) baš o njenom putovanju El Caminom i otišla ju poslušati. Bilo je vrlo inspirativno predavanje.

I slušala sam i slušala....ali nije samo Maja govorila. Nešto je i u meni pričalo sitnim glasićem, odi i ti tamo, prohodaj......prođi taj put.

Pješačeći El Caminom ljudi obično nose na svojim ruksacima školjku Jakobova ili Jakovljeva kapica (Pecten jacobeus) znak da su i oni na svom nekom putu. A i cijeli put El Camina je označen simbolom Jakobove kapice, putokaz je putnicima prema mjestu gdje svi žele doći, završiti svoje putovanje.
Prvi puta sam je i sama vidjela u Novom Mestu, na pješačkom putu uz rijeku Krku prije par godina (fotografija gore). I pitala se što tu radi, da tako od daleka pokazuje svoj put.

Da li će to jednog dana biti dio mog puta kojim ću proći...ne znam...voljela bih.
Vidjet ću da li će me nastaviti zvati da pođem i svojim stopalima prijeđem taj put s Jakobovom kapicom na ruksaku.

Oznake: inspiracije (srije)dom, El Camino