buba erdeljan

Mislim da je to bilo tako negdje prije godinu dana. Možda malo više. Snijeg je isto već počeo stremiti ka polutekućem agregatnom stanju. Bila je bljuzga, što bi rekli. Sjedili smo u malom kafiću u ulici između Pozorišta i Pravnog fakulteta u Sarajevu. Mene su brinule neke stvari vezane uz fakultetske frustracije čiju sam zgradu gledala sa svoje desne strane.
Mislim da se u Sarajevu bljuzga ne zove tako. Ne znam da li se uopće ikako zove. Možda samo stanje otopljenog snijega po ulicama koje ti prlja cipele. Ne znam i nije bitno. Koji je turcizam za bljuzgu i ima li ga, saznat ću možda. Ako se sjetim koga priupitati.
Prijatelj s kojim sam ispijala pivo nakon mojih neuspješnih konzultacija sa tutoricom je razmišljao o drugim stvarima. Ne bih rekla meni neshvatljivim, nego jednostavno pomalo smiješnim. Posvađao se, naime, sa djevojkom jer je bio krivo shvaćen. Znam taj osjećaj. Nije nimalo ugodan. Ali koliko god je to u tom trenutku zvučalo prazno i pomalo surovo i površno od mene, ja sam mu rekla:
-Ma daaaj, bit će ok. Pomirit će te se.
Je li me u tom trenutku čuo ili nije, ne znam. Ne znam ni je li sam vjerovao u to i bez mog površnog tješenja. Samo znam da sam ja vjerovala u svoje izrečene riječi koliko god mi nije bilo od nekog elementarnog značaja.
Nakon toga je rekao nešto zbog čega se sada iz bljuzgavog Zagreba vraćam u Sarajevo i u godinu kad sam imala jednu manje nego sada.
Rekao je:
-Ali sve je počelo super, kao i svaki dan. Ja sam se probudio i poslao joj poruku. «Sanjao sam noćas da te nemam, da ležim budan na postelji od snijega.»
Baš romantično, pomislih sa ironijom velikom ko kuća. Nije me taklo. Nisam razmišljala o tome nakon toga. To sam jednostavno pripisala svom egoizmui tome što se poznajem dovoljno dobro da znam kako romantiku ne pušim, osobito ne tuđu.

Zagreb, godinu dana kasnije. Noćas sanjam da te imam. Jebem ti bumerang moje bahatosti. Ništa spektakularno u snu se nije dogodilo. Taman dovoljno stvarno da povjerujem kako nije san. Stavio mi je dlan na potiljak i spustio ga niz vrat. On. Osjetila sam toplinu dlana. Možda je toplina zapravo bila samo od ugode, ali je bezobrazno strujala cijelim tijelom.
Pomislila sam prvo: O, ne, opet ne zna što hoće. Što hoćeš opet? Ako zapravo nećeš ništa?
Jebem ti dlanove tople, maženje i opravdavanje samog sebe nakon toga.
Nakon toga pomislih, možda je to stvarno to. Možda je to onaj odlučni dodir dlana. Odlučno da, svim mojim naporima koji traju više od desetljeća.
I u snu nesvjesno pokvarih sve. U jednom momentu sam čula samu sebe kako izgovaram:
-Nemoj me dirati, i kad ćeš mi više dati te karte?!

Nisu mi bile bitne karte. Niti novac. Za njega bih bila spremna dati sav onaj novac koji mi je prošao kroz ruke tijekom ovog desetljeća. Kad bih ga imala. Ma i kad ne bih, dala bih mu dala bih 200 puta više od te glupe cifre za kartu. I platila bih svima da ga čuju. Jebi ga. Nije stvar novca. Nije stvar ni principa. Ja ih ionako vezanih uz njega nemam već neko vrijeme. Stvar je u neuzvraćenim osjećajima i davanju bezgraničnog sebe i njegovog nesvjesnog uzimanja bez trunke osjećaja i razmišljanja. Ikakvih.
Možda i jesam djevojčica koja je izabrala najvećeg frajera u razredu i zaljubila se bez razmišljanja i bez ikakve opravdanosti za toliko trajanje te dječje opsjednutosti. Pa ja nemam prava očekivati i zahtijevati!!! Halo!!!!
I ja to znam. Neka oprosti ako misli da sam nepoštena. Nisam ni prema sebi najpoštenija. Lažem svaki dan. U snu. I sada si lažem. Jebala me nada. Kad će crknut više?
Odjednom osjetih njegov dlan kako se više ne uklapa na moj vrat. Kriva puzzla.
Probudila sam se. Sjebana. Ne baš do kraja. Ali prvo što mi je palo na pamet je bila pjesma od prije godinu dana sa izbačenom negacijom koja mi cijelo jutro tutnji u glavi:….sanjala sam noćas da te imam…..

Sjela sam u tramvaj u 8.10. U Šubićevoj sam ga vidjela u 8.15. kako se smješka sa plakata na staklima restauracije zatvorene godinama gdje sam kao mala jela i pila što sam htjela sa tatom i kumom Gustom koji su me na taj način potplaćivali kako bih mami lagala koliko je popio i gdje smo bili. Nema više tete u borosanama koja nas je posluživala. Kum je umro. Tata je živ, ali me godinama ne vodi nigdje. Valjda zato što sam prestala lagati. A sada, danas u 8.15, sam umjesto svog odraza u staklu vidjela Njega kako se smiješi. Možda se On uopće ne smije na plakatu. To samo ja vidim smiješak kao što vidim da nema pojma da prolazim pored njegovog plakata svako jutro i nema pojma da mi je noćas držao dlan na vratu.
Zaljubio se-netko mi je dobacio u gomili neki dan.
Neka- rekoh.
Bilo mu je i vrijeme. I ja Ga volim.
Možda ću ih sada voljeti oboje. Ne bih se čudila. Uopće. Svojoj beskonačnoj gluposti.

Prijatelj iz Sarajeva se oženio. Sad se sjetih. Za djevojku, onu istu s početka priče. I nadam se da će nastaviti samo sanjati tu i tamo da je nema. Vjerujem da će se probuditi u boljem stanju od mene danas.

Juros se probudih znakovito. Bilo je 7:07. Nisam pomislila da netko misli na mene. Ne pušim digitalne satove na mobitelu. Vjerujem samo u kazaljke. Jedan i nula pet i ostale kombinacije. Doduše ni to mi više nije opsesija koja mi nad glavom naređuje svakominutno pogledavanje na sat. Riješila sam se i te napasti. Napokon. Bilo mi je i vrijeme. To se dogodilo onda kada sam se plejadi prijatelja i sama priključila sa zabrinutošću zbog svoje manije gledanja na sat.
Brojke koje su me zabrinule više od satnih 7:07, je bilo minus 17 stupnjeva vani i tramvaj broj 7 do kojeg ću morati otklizati pritom pokušavajući izbjeći elegantno ili manje elegantno padanje na dupe. Kao ono jučer.

Jučer se ne probudih nimalo znakovito. Bilo je 5 i nešto, u zraku je bilo petnaestak ispod nule. Ništa bitno. Malo me doduše šlagiralo kad sam ustala iz kreveta u pomalo rashlađenu kuću pokušavajući našminkati nešto što se inače zovu oči, ali su za ovu prigodu bile samo natečene kruške. Prilično sam žurno izašla iz kuće. Prvih 20-ak metara je bilo uspješno. Do autobusne stanice stigoh, otvorivši torbu u potrazi za pokazom. I tada….DENG!!!!! Poskliznuh se i sjedoh na tanki sloj leda na asfaltu. I ostala sam tako sve dok nisam našla pokaz. Nakon toga sam ustala. Nemam pojma kakve su izraze lica imali prolaznici. Nisam gledala, nije me zanimalo. Situacija već poznata: neki su imali osmjeh, neki prikriveni osmjeh, neki čuđenje a neki sažaljenje na licu. Pretpostavljam samo. Nebitno. Nastavila sam čekati autobus.
Odumrlost mojih ekstremiteta od hladnoće se intenzivirala. Nije pomoglo ni moje ritualno razmišljanje iz pretinca za hladne situacije, o partizanima na Igmanu. Kako im je bilo? Kako, kako??? Jadni, pa onda ono rezanje nožnih prstiju!
Mislim da sam to jutro bila najbliže saznanju kako je zaista bilo partizanima na Igmanu. Do potpunog saznanja mi je nedostajala samo amputacija prstiju.
A možda čovjek samo voli pretjerivati kada se radi o njemu.

Današnje znakovito jutro nije donijelo ništa spektakularno. Autobus je došao na vrijeme, tramvaj nisam čekala dovoljno dugo da pomislim na Igman. I bez obzira na 7:07 nitko nije mislio na mene. Ili se bar nije potrudio obavijestiti me o tome.
Ne vjerujem satu, ne vjerujem tajnim znakovima niti čudnim jutarnjim ozračjima. A ljudima? Pa, kako kome. I ovisno o temperaturi zraka vani.

Najgore je kada se nađem u okruženju ljudi koji su mi jako dragi, nakon nekoliko piva. Budući da me tada preplavi nevjerojatna toplina i možda čak malo pretjerana ljubav prema tim ljudima, počne me loviti panika od osjećaja koji mi se dešavaju. Tada osjetim nevjerojatan strah od onoga što će biti i zbog svega onoga što neće biti. Strah me pomisli da se kazaljke sata miču i da je apsolutno nemoguće zadržati te osjećaje, ljude i tih nekoliko sati predviđenih za druženje. Realno, ti osjećaji, dijelom posljedica maliganske prisutnosti u mojoj krvi, zapravo su usmjereni ka strahu od preranog odlaženja kući. Jednostavno objašnjivo. Teško mi je odlijepiti dupe od njih i ruku od čaše dok god osjećam da bi se moglo dogoditi još nešto ljepše. Iako u većini slučajeva ne postoji realna mogućnost da se dogodi nešto spektakularno u odnosu na bilo koju srijedu ili petak, ja panično čekam, promatrajući sestrinu čašu koja je garancija ne tako skorog odlaženja kući. A ja razmišljam kako me nešto divno čeka baš 5 minuta nakon mog skupljanja prnja iz Njegovog legla i da Bog zna što propuštam odlaskom kući baš sada, u ovom trenutku. Sestra je izrekla kobnu rečenicu: Ajmo sada kući ionako je sve gotovo.
Ja bih ostala-rekoh.
Ostani-reče ona.
Hoćeš li i ti?
Ne znam, malo sam umorna, a ti imaš li s kime ostati?
Imam-rekoh.
Dobro mi odosmo, ti ostani.
I odoše one.

Tu noć petak na subotu je padao snijeg. Baš onako divan, krupan i gust. Taman kad sam se već pobojala da mi eventualno potencijalna djeca moja neće imati prilike niti znati što je snijeg, jer ga ja takvog već godinama nisam vidjela, počeo je padati. Vratila sam se unutra.
Ej, ja ostajem s vama-rekoh.
Super-povikaše supijani ljudi od kojih sam neke poznavala odlično, neke malo manje, a neke i nisam. To u tom momentu nije uopće bilo važno.
Bio je i On, naravno, tamo, na svom radnom mjestu. Trivijalan razgovor. Po tko zna koji put.
Kaj si ostala, a di su ti cure?
Otišle su-rekoh.
Kaj se nisi napila danas? Baš čudno- reče gospodin Savršeni.
Nisam, ne znam što mi je- rekoh ja, pomalo zabrinuta za samu sebe.
Kaj idete negdje još?- nastavi daviti glupim pitanjima On.
Da, valjda, čekam da se gospoda koordiniraju. Ideš s nama?
Ne mogu u dim, sutra sviram!- odjebe me gospodin Mimoza.
Moš mislit- pomislih; A, da??? Ništa onda- rekoh.
Užasno sam neinteresantna u razgovoru s Njim. Shvatih u tom trenu. Nije ni čudo da mi prvom prilikom okrene leđa. Bez iznimke i ovoga puta se okrenuo sitnoguzoj namiguši.
O, Bože, kako se čovjek jadno može osjećati! Još sam mu malo gledala u leđa, a onda smo krenuli.

Kad su se otvorila vrata, mi smo izašli iz svijeta dima u bjelinu snijega, onu plavičastu bijelu boju koja se prelijeva u žutu na mjestima koje obasjava snop svjetlosti ulične lampe. Savska je bila neodoljiva, bijela i čista. Po prvi puta koliko je ja pamtim.
I tada se dešava čudo. Ono čega se bojim svaki puta kada odem kući da ću propustiti.
Parkiralište prekriveno snijegom, auto otvorenog gepeka iz kojeg dopire:
«….Na godišnjici braka kod mog druga Jevrema
forsirala se muzika iz našeg vremena,
i točilo se vino iz raznih buradi,
i radilo se sve što treba da se uradi….»
Nekolicina ljudi pleše, mi prilazimo i ostajemo. Plešemo. Snijeg pada, prvo ostaje samo na kosi, osjećam kako mi škripi pod nogama dok plešem sa polupoznatom muškom personom koja mi se smije. I ja se smijem, iskreno i osjećam hladnoću na caklini zuba. Ali samo tu. Na tijelu osjećam samo sreću. I toplinu.
Nakon desetak pjesama onoga koji nas je sve spojio na ovom parkiralištu, u jednoj Savskoj ulici, u jednom Zagrebu, veličanstvenog gospodina koji jedini osim mene shvaća kako je to ostati željan bršljana s jednog zida visokog, već počinjemo ličiti na snjegoviće. Sada nas je još više. Ljudi koji su žurili na tramvaj, ostali su i propustili još dva. Prolaznici su plesali, ljudi u autima koji su prolazili Savskom imali su osmjeh na licima. Policijska kola su prošla bez zaustavljanja. Stanari u zgradi pored nisu bacali vodu po nama. A mi smo i dalje plesali. Snijeg je padao. Ustvari i on je plesao s nama. A ja sam imala stvarno osjećaj kako netko to od gore vidi sve.

Baš sam nešto razmišljala u kaj da se ove godine prerušim za maškare. U mladenku bi definitivno bilo prepatetično čak i za mene. Drugi bi to vjerojatno shvatili kao još jedan vid moje sarkastične zajebancije na vlastiti račun. U situaciji kad je velika većina mojih vršnjakinja zaboravila kako im je vjenčanica uopće izgledala, koliko je davno to bilo, ja se sprdam sa vjenčanjem u Samoboru. Neukusno. Čak i za kreaturu poput mene. Iako sam čitavo djetinjstvo u maškarama bila mladenka, nisam to nikada doživljavala kao nešto više od lika u koji se mogu prerušiti. Dok su ostala djeca mila Mickey Mouse, vještice i dobre vile, sestra i ja bi u nedostatku novaca za skupe fašničke odore stavljale na sebe mamin šlajer i tatinu leptir-mašnu sa njihovog vjenčanja i postajale mladenac i mladenka. Valjda zato i nemam neku želju za ponovnim stvarnim preobražajem u ljepoticu koju će babe iz bliže ili dalje familije ogovarati kako je debela, trudna, ima ružnu i neprimjerenu haljinu, nema punđe, ima muža koji baca na narkomana. I sve to naravno za vrijeme dok se ostali smješkaju kroz zube i jedva čekaju da se obžderu janjetine ko stoke, a ja izgovaram sudbonosno DA, koje je jamac za k….
U dobru i zlu….dok ne naleti neka plavlja, viša, sitnoguzija ili mlađa. Jebi ga. Bolje onda sam sebi postavljati uvjete do kada, s kim i u kakvim okolnostima. I tako odustah od mladenke ove godine. Ionako mi je veo postao premalen. Glava mi opako narasla od djetinjstva.

Mogla sam biti doktorica. Kao i protekle 3 godine. Uvijek isto. Dosadno, dosadno, dosadno. Bijela kuta, stetoskop, maska, naočale, klompe bijele. Isfurano dozlaboga.

Možda djevojka iz budućnosti kao moja Mrma. Ni to ne želim. Time bih sama sebi postavila nogu u namjeri da budem bolja, ljepša, pametnija i mršavija u budućnosti. Iako negdje duboko u meni realno prihvaćeno, površinski i razmišljano malim mozgićem moje stupidnosti ne prihvaćam da smijem ostati ovakva. Nikakva.

Razmišljala sam i o prerušavanju u samopouzdanu magistricu. No, nedostajalo mi je nekoliko rekvizita. Jebi ga. Ostavih to za sljedeći fašnik. Valjda ću do onda uspjeti nabaviti svu opremu za preobražaj u samu sebe.
I onda sasvim slučajno, gotovo nametnuto se preruših u portira. Iako je ideja bila fašnička, s obzirom na sve, prihvatih ulogu kao korizmenu žrtvu. Samo se nadam da će do Uskrsa, portira zamijeniti netko stručniji.

Jutros sam se probudila sa srcem u zanoktici na prstenjaku desne ruke. Bilo je 5 sati. Žeđ koju sam osjećala bila je nesnosna. Kao i bol u prstenjaku. Toliko me iritirala pomisao na ustatajanje i teturanje do pipe iz koje teče prozirna tekućina koja mi je u tom momentu mogla riješiti većinu problema , da sam pizdila. Lagano. Na sve to se nadovezala hladnoća koja je bila još jedan pro ostajanju u krevetu i ignoriranju punog mjehura, žeđi i bolova u prstenjaku desne ruke.
Ustadoh. Naposljetku. Jer shvatih da sam ionako kriva za sve stvari koje mi se dešavaju. Od onih trenutnih, tih ranojutarnjih do svakodnevnih koje me zaskaču apsolutno nepozvane. Naime, žeđ je posljedica jučerašnjih popijenih piva koje su ujedno i krivac za puni mjehur. Srce koje bubnja u zanoktici desnog prstenjaka rezultat je nepravilne prehrane, odnosno svog onog smeća koje si sama trpam u svoja usta, ali i nervoze zbog koje sam je tijekom jučerašnjeg dana napravila gnojnu ranu od obične zanoktice. Hladnoća koju osjećam dolazi od otvorenog prozora koji sa sama otvorila u naletu nervoze, nesanice, supijanstva i lagane panike koja mi je noćas preplavljala tijelo. I tako svjesna činjenice da ću teško ponovo zaspati nakon ovog višerazložnog ustajanja, odvukoh guzicu do
kupaonice.
Otvorila sam pipu. Voda je šiktala. Predivna, prozirna, hladna. Ponekad tako mamurna i dehidrirana sanjam vodu koja teče i ja je pijem. Pohlepno, ali i dalje osjećam suhoću u grlu i tek tada shvaćam kako sanjam. Sada je bilo drukčije. Kada sam je osjetila na desnom dlanu koji sam savila kako bi što više ličio zamjenskoj posudici za piće, znala sam da je stvarna. Gutala sam je bez mjere, totalno nesvjesna koliko sam uopće popila. Deci, pola litre, litru. Nisam mogla ocijeniti. Ta misao me nije dugo mučila. Ispraznila sam mjehur, osjetila olakšanje, pustila vodu iz vodokotlića i vratila se u krevet.
Bio je rashlađen jer sam ostavila odgrnutu deku, tako da je plahta poprimila sobnu rashlađenu temperaturu. Prošla me jeza. Pokušala sam zatvoriti oči u nadi da ću moći zaspati. Osjetila sam preglasno bubnjanje srca u zanoktici. Od sna sam se pristojno pozdravila došavši u stanje totalne svijesti i probuđenosti. Odjednom shvatih kako je san koji sam sanjala, a pojavio mi se u tom momentu, je samo san, kako ležim sama, ponovo u krevetu koji je u fazi zagrijavanja zahvaljujući samo jednom, mom tijelu.
Shvatih da sam se probudila kako bih na vrijeme udarila glavom o zid realnosti ne zanoseći se njime u svojoj postelji jer je predugo bio tu u snu pored mene. Nije bila bitna niti zanoktica, niti žeđ., hladnoća niti iritantno pun mjehur. Probudila me moja samokontrola koja mi ni san ne prepušta slučaju.