buba erdeljan

Mislim da je to bilo tako negdje prije godinu dana. Možda malo više. Snijeg je isto već počeo stremiti ka polutekućem agregatnom stanju. Bila je bljuzga, što bi rekli. Sjedili smo u malom kafiću u ulici između Pozorišta i Pravnog fakulteta u Sarajevu. Mene su brinule neke stvari vezane uz fakultetske frustracije čiju sam zgradu gledala sa svoje desne strane.
Mislim da se u Sarajevu bljuzga ne zove tako. Ne znam da li se uopće ikako zove. Možda samo stanje otopljenog snijega po ulicama koje ti prlja cipele. Ne znam i nije bitno. Koji je turcizam za bljuzgu i ima li ga, saznat ću možda. Ako se sjetim koga priupitati.
Prijatelj s kojim sam ispijala pivo nakon mojih neuspješnih konzultacija sa tutoricom je razmišljao o drugim stvarima. Ne bih rekla meni neshvatljivim, nego jednostavno pomalo smiješnim. Posvađao se, naime, sa djevojkom jer je bio krivo shvaćen. Znam taj osjećaj. Nije nimalo ugodan. Ali koliko god je to u tom trenutku zvučalo prazno i pomalo surovo i površno od mene, ja sam mu rekla:
-Ma daaaj, bit će ok. Pomirit će te se.
Je li me u tom trenutku čuo ili nije, ne znam. Ne znam ni je li sam vjerovao u to i bez mog površnog tješenja. Samo znam da sam ja vjerovala u svoje izrečene riječi koliko god mi nije bilo od nekog elementarnog značaja.
Nakon toga je rekao nešto zbog čega se sada iz bljuzgavog Zagreba vraćam u Sarajevo i u godinu kad sam imala jednu manje nego sada.
Rekao je:
-Ali sve je počelo super, kao i svaki dan. Ja sam se probudio i poslao joj poruku. «Sanjao sam noćas da te nemam, da ležim budan na postelji od snijega.»
Baš romantično, pomislih sa ironijom velikom ko kuća. Nije me taklo. Nisam razmišljala o tome nakon toga. To sam jednostavno pripisala svom egoizmui tome što se poznajem dovoljno dobro da znam kako romantiku ne pušim, osobito ne tuđu.

Zagreb, godinu dana kasnije. Noćas sanjam da te imam. Jebem ti bumerang moje bahatosti. Ništa spektakularno u snu se nije dogodilo. Taman dovoljno stvarno da povjerujem kako nije san. Stavio mi je dlan na potiljak i spustio ga niz vrat. On. Osjetila sam toplinu dlana. Možda je toplina zapravo bila samo od ugode, ali je bezobrazno strujala cijelim tijelom.
Pomislila sam prvo: O, ne, opet ne zna što hoće. Što hoćeš opet? Ako zapravo nećeš ništa?
Jebem ti dlanove tople, maženje i opravdavanje samog sebe nakon toga.
Nakon toga pomislih, možda je to stvarno to. Možda je to onaj odlučni dodir dlana. Odlučno da, svim mojim naporima koji traju više od desetljeća.
I u snu nesvjesno pokvarih sve. U jednom momentu sam čula samu sebe kako izgovaram:
-Nemoj me dirati, i kad ćeš mi više dati te karte?!

Nisu mi bile bitne karte. Niti novac. Za njega bih bila spremna dati sav onaj novac koji mi je prošao kroz ruke tijekom ovog desetljeća. Kad bih ga imala. Ma i kad ne bih, dala bih mu dala bih 200 puta više od te glupe cifre za kartu. I platila bih svima da ga čuju. Jebi ga. Nije stvar novca. Nije stvar ni principa. Ja ih ionako vezanih uz njega nemam već neko vrijeme. Stvar je u neuzvraćenim osjećajima i davanju bezgraničnog sebe i njegovog nesvjesnog uzimanja bez trunke osjećaja i razmišljanja. Ikakvih.
Možda i jesam djevojčica koja je izabrala najvećeg frajera u razredu i zaljubila se bez razmišljanja i bez ikakve opravdanosti za toliko trajanje te dječje opsjednutosti. Pa ja nemam prava očekivati i zahtijevati!!! Halo!!!!
I ja to znam. Neka oprosti ako misli da sam nepoštena. Nisam ni prema sebi najpoštenija. Lažem svaki dan. U snu. I sada si lažem. Jebala me nada. Kad će crknut više?
Odjednom osjetih njegov dlan kako se više ne uklapa na moj vrat. Kriva puzzla.
Probudila sam se. Sjebana. Ne baš do kraja. Ali prvo što mi je palo na pamet je bila pjesma od prije godinu dana sa izbačenom negacijom koja mi cijelo jutro tutnji u glavi:….sanjala sam noćas da te imam…..

Sjela sam u tramvaj u 8.10. U Šubićevoj sam ga vidjela u 8.15. kako se smješka sa plakata na staklima restauracije zatvorene godinama gdje sam kao mala jela i pila što sam htjela sa tatom i kumom Gustom koji su me na taj način potplaćivali kako bih mami lagala koliko je popio i gdje smo bili. Nema više tete u borosanama koja nas je posluživala. Kum je umro. Tata je živ, ali me godinama ne vodi nigdje. Valjda zato što sam prestala lagati. A sada, danas u 8.15, sam umjesto svog odraza u staklu vidjela Njega kako se smiješi. Možda se On uopće ne smije na plakatu. To samo ja vidim smiješak kao što vidim da nema pojma da prolazim pored njegovog plakata svako jutro i nema pojma da mi je noćas držao dlan na vratu.
Zaljubio se-netko mi je dobacio u gomili neki dan.
Neka- rekoh.
Bilo mu je i vrijeme. I ja Ga volim.
Možda ću ih sada voljeti oboje. Ne bih se čudila. Uopće. Svojoj beskonačnoj gluposti.

Prijatelj iz Sarajeva se oženio. Sad se sjetih. Za djevojku, onu istu s početka priče. I nadam se da će nastaviti samo sanjati tu i tamo da je nema. Vjerujem da će se probuditi u boljem stanju od mene danas.