buba erdeljan

U Varaždinu sam bila jednom u petom osnovne na razrednom izletu i sjećam se samo groblja i naravno sendviča koje sam u autobusu počela jesti prije no što smo izašli iz Zagreba. I onih voćnih sokova u tetrapaku aluminijskom sa tankom dugačkom slamkom. Groblje sam se trudila što prije zaboraviti, jer sam tada bila u nekoj crnoj fazi straha od smrti, pa mi nije bilo interesantno uživati u ljepotama groblja, budući da sam samo promatrala datume na nadgrobnim spomenicima i razmišljala koji će datum meni pisati, i kako će me jesti crvi i ostala podzemna gamad. Tako da se zapravo jako dobro sjećam samo sokova i hrane.

Posjet drugi Varaždinu se dogodio prije godinu dana kada sam išla na neku pressicu. Dovezli su me ko kofer pred zgradu u kojoj se održavala pressica, obavila što sam trebala, popila kavu i sjela ponovo u auto. Jedino što sam vidjela bilo je ogromno ružno zdanje Vindije. No dobro.

Posjet treći Varaždinu je zapravo onaj ključan. Posjet zubaru. Neću ulaziti u detalje, zašto iz Zagreba putujem baš u Varaždin u svrhu endodoncije i punjenja kanala petice i šestice gore lijevo. Radnja se dešava prije tjedan dana, snijeg lagano pada, dolazimo do groblja i stojimo na semaforu. Kad s naše desne strane se pojavi patka. Navodno, jer ja je ne vidim. Svi u autu je vide osim mene, ali ja ne. Postajem nervozna jer svi pričaju o patki, ne mogu se jedno vrijeme dogovoriti je li patka ili pas, nakon toga zaključuju da se ipak radi o patki, nadalje zaključuju da je to sasvim normalno za varaždinske parkove, jer oni imaju puno toga po cijelom gradu. A ja patku i dalje ne vidim, gledam dolje, mislim sakrila se iza grma koji stoji pored ceste. Je li mala patka, kakva je i koji vrag patka uopće radi pored ceste. Je li se izgubila. Na semaforu se lagano pali zeleno, a ja i dalje ne vidjeh patku. Pomirena sa sudbinom, nakon što smo skrenuli još jednom bacih oko i ugledah onaj isti grm pokraj ceste u obliku patke. Otvoriše mi se oči.

Kraj priče bez eksplicitne poante.