buba erdeljan

Često mi je na pameti onaj Balaševićev stih: "Obeć'o sam srca teška, obeć'o sam al' je..š ga". I mrzim obećanja, a najviše mrzim obećanja samoj sebi. Jer već unaprijed znam da ih se neću držati i kad ih krenem kršiti, kršim ih do kraja, iako već u prvom stadiju kršenja znam da radim krivo, nekakvim čudom dođem do stotog stadija, pitajući se cijelim putem što mi to treba. Već sam sto puta rekla da se neću ljutiti, da neću iz sebe bljuvati emocije, depresivu, destruktivnost, opsesiju i posesivnost. I opet to radim, iz dana u dan. I nezaustavljiva sam u tome i najbolja sam u tome. I ne vjerujem sama sebi dok izgovaram riječi, one same izlaze, ne mogu im ništa. Jednostavno pršte...slovo po slovo, tope se u riječi i stvaraju rečenice sranja. I neizbrisive su, mogu se isprati samo na jedan način, vodom s malo soli. Doslovno, suzama. Kako jadno. I sljedeći korak je zatvoriti oči, s ogromnom gomilom tereta u glavi koji raste i raste i na kraju zaspati.

Jutro poslije se mrzim još više. I ovisno o vremenskoj prognozi nastavljam u revijalnom tonu. Ako je sunčano, sve je podnošljivije, pa svoj ratnički pohod na vlastiti mozak završavam već tijekom ranojutarnjih sati. No, ukoliko je kišovito, vise mi isti dosadni oblaci nad glavom do kasnih večernjih sati ili do čašice do dvije. Snijeg dijeluje isto relativno pozitivno, ali nema puni učinak kao sunce.

Baš sam slušala vremensku prognozu na radiju. Najavljuju anticiklonu. Bit će suho i sunčano. Očekuje se jedan krasan dan za planiranje i velika obećanja... Jedva čekam