buba erdeljan

Ljutiš se? Pa što. Ništa ti ja nisam dužna. I ne možeš mi ništa. Odustat ću od svega i krenuti dalje. Sama. Hvala. Mogu. Što je nekoliko godina života bačeno u vjetar u usporedbi sa čitavim životom osjećanja jada, duga, krivice što osjećam sada. Hvala. Ne bih.
Tako nikada ne bih osjetila energiju magličastih jutara koja mi poput zrcala govore tko sam i kakva sam stvarno.
Ja. Nepočešljana, bez šminke. Natečenih očiju i usana. Izgužvanih obraza. Bez glume i paravana. Bez kiselog osmjeha sa 100 bijelih zuba koji sam montirala zbog tebe i tebi sličnih. Skela u službi obnavljanja fasade u neku jadnu neprirodnu pastelnu mrtvu zemljanu boju. Krivi put draga moja, rekoh sama sebi.
U jednom trenutku, točno znam i kojem, znala sam da moram sprati sa sebe fasadu, kiseli osmjeh i tuđu lažnu dobrotu u koju sam naivno vjerovala.
O, Bože, što je tekla prljava voda. Pomiješana sa lažima, maskarom, zlom, gnjevom i mojim jadom. Bila sam gola, nezaštićena, ružna. Ali napokon čista. Potpuno. Do sljedećeg blaćenja.
Ali tada ću se izmicati. Ili otvarati kišobran braneći se od blatne vode iz lokve na kolniku koju po meni bacaju svi slučajni prolaznici zaštićeni u svojim automobilima. Ma, daj. Molim te! Pa ima kišobrana, ima kabanica, gumenih čizama, maski blatootpornih. I na kraju krajeva, ima drugih pločnika.
Sto, tisuću na ovom svijetu pored kojih nema lokvi ili ih ima, ali nema zlih automobila. Ima sunčane strane ovog istog kolnika. Ma toliko puteva pored kojih cvjetaju lipe i bagremi.

Zrcalo, ogledalo, izlozi, stakla od liftova, od vrata, kliznih, običnih ništa to ne volim. Nisam obožavateljica promatranja sebe u svim tim zrcalnim predmetima koja nas okružuju. Mislim da mi to nitko nije usadio kao što mi nije usadio ni ljubav prema sebi. Ne volim svoj izgled pa stoga najvjerojatnije ne volim niti zagledavanje u svako ono čudo koje mi vraća moju pojavu preko očiju i živčanog impulsa do centra za vid u mom mozgu.
Bez obzira što to ne volim i grozim se ogledala, ja to uredno činim. Svaki puta kada prođem pored njega ne mogu odoljeti a da se ne pogledam. Iako dobro znam što ću vidjeti i znam da neću biti zadovoljna i znam da je lako moguće da taj prizor s kojim ću se naći oči u oči, neće biti nimalo zadovoljavajući, čak moguće da bude i frustrirajući, ja svjesno prilazim i svjesno bar na 3 sekunde bacim pogled.
Fenomen koji je ubio i Narcisa jer se jadan sunovratio opčinjen svojom ljepotom nije niti mene zaobišao. Nije mi se doduše desilo da padnem od ljepote prizora, ali se isto tako tješim činjenicom da me nikada do sada gledanje u ogledalo nije ni potaklo na suicidne namjere. Doduše, često me natjera u plač, još češće na skidanje svih sveca sa neba i dvosatno prigovaranje samoj sebi i naravno svima u mojem okruženju (koji naravno nisu krivi, ali što ću im ja) ali postaju sastavni dio mojih frustracija ogledalom pa tako i iskaljivanja bijesa zbog istog.

Terapija, sve je to terapija. Čitav život, predmeti, osjećaji koji mi se dešavaju, ljudi koji prolaze kroz moj život, a trebali bi bar malo zastati. Pa onda oni koji zastanu predugo, a mogli su me lako zaobići i usrećiti me tako. Gušenje u grlu i težina neobjašnjivih osjećaja, gledanje same sebe u ogledalo, pitanja tko sam i zašto je baš tako, a ne nekako drukčije. Igranje sa vremenom koje nemilosrdno prolazi i totalno iznenadno se počelo brojati desetljećima. Male bore za koje sam mislila da su rezervirane za nekog drugog i moju baku za koju sam se oduvijek pitala je li ona ikada uopće bila mala. Brojka na torti koja je dvoznamenkasta, a desetica nemilosrdno kreće ka 3. Hoću li i ja prestati slaviti rođendane, kao što je i moja mama. Zar sam zaista protratila gotovo 30 godina radosnog i zadovoljnog gledanja svog mladog tijela i lica u ogledalo i zamijenila ga kukanjem i nezadovoljstvom?
Da, draga moja, jesi. A što sada dolazi? Zrelost da, ali s njime ne dolazi ljepota i mladost. Dolaze bore, sijede vlasi i opuštena koža na podbratku. Možda malo više samopouzdanja i zadovoljstva, ali nikako onog koje si mogla imati od 15-te do 25-e. E, pa nisi. Tko ti kriv. Možda nekom drugom prilikom u drugom životu. Ili jednostavno u životu tvoje kćeri kojoj će se to moći usaditi. Otpočetka, smisleno i intenzivno.

Divno je imati sestru. A tužno je kako to čovjek prihvaća zdravo za gotovo kad je ima. Na kraju nekog zbrajanja uvijek imaš više koristi nego štete od sestre. Tako, ako na vagu staviš s jedne strane moju seku i sve njene mane, a na drugu mene kao jedinicu koja bi uživala poduplane blagodati roditeljske povremene darežljivosti- prevladala bi moja seka.
Navodno da je uvijek morala spremati igračke za mnom. Ne znam. Jer se ne sjećam. No priča se. Dobila je i batina tu i tamo jer sam ja povremeno bila histerično derište. Ni toga se ne sjećam. Zapravo, ne sjećam se baš svega, pa ne mogu tvrditi. Čuvala me i vodila sa sobom. Svuda. Bila je užasno bistra i prepredena. Bar mi se onda tako činilo.
Stojimo na prozoru. Ona i ja. U dnevnom boravku. Čak smo i podigle zavjesu da bolje vidimo van. Neobično je kako se djeci tolerira da tako očito bulje kroz prozor u ljude. Ponekad upirući prstom u njih i komentirajući, dok se starijima nekim nepisanim pravilom preporučuje virenje iza zavjesa. Ili druga preporuka je nikako ne gurati nos u tuđe poslove. Dakle, stojimo i gledamo. Ništa zanimljivo. Jesen je, nebo je sivo, ulica prazna. Tmurno, užas. Brrr. Magla se digla, ali još uvijek nešto neprozirno lebdi iznad tla. O, super! Netko se približava po ulici. Osjećam na tabanima toplinu jer stojim na cijevi radijatora. Tako jedino mogu vidjeti kroz prozor jer sam preniska. To se zapravo uopće nije smjelo raditi u našoj kući i bile smo upozoravane na mogućnost pucanja cijevi, već spomenute. Mislim da je zapravo iza toga postojao neki dublji razlog. To tog zaključka sam došla jednostavnim eksperimentalnim dokazom. Naime, ja sam se godinama nemilice penjala po toj cijevi, unatoč upozorenjima i ona i dalje stoji na svom mjestu nakon 20 godina.
Slučajni prolaznik se približio našoj kući i ja u čudu vidjeh tetu sa košarom na glavi koju nosi bez ikakve pomoći ruku. U tom trenutku, ne znam iz kojeg razloga, a još manje otkuda mi je to palo na pamet, izmislih sestri kako i ja mogu tako nositi košaru na glavi. Kako bi mi priča bila uvjerljivija, počeh objašnjavati kako to uopće nije teško jer postoje košare izrađene upravo za nošenje na glavi. Ne vjerujem, reče seka. Ali ozbiljno, rekoh. Mala, ne vjerujem ti, nema šanse da bi ti to nosila na glavi. Ali stvarno mogu, već se uzrujah tu. Naravno, ja sam u međuvremenu uspjela samu sebe uvjeriti kako ja to stvarno mogu. I zato me počelo jako živcirati što ona misli da ja to ne mogu.
Ona je bila hladna i ozbiljna i činilo mi se da mi je trenutni životni prioritet uvjeriti sestru kako sam ja sposobna za tako nešto. Međutim ona nije popuštala Za vrijeme njenog neodobravanja, ja sam se zamišljala sa košarom punom šljiva na svojoj glavi kako hodam preko neke livade na kojoj je naravno bilo i crvenih makova. Doduše, nisam znala jesu li procvali makovi i zrele šljive uopće spojivi u istom godišnjem dobu. Zapravo, to me je tada najmanje zamaralo. Ta fasciniranost makovima i zamišljanjem makova u svakom mom sanjarenju o trčanju cvjetnim livadama nije ni bilo toliko čudno s obzirom da smo u školi stalno pjevali neke pjesmice o makovima koju su naravno imale neko drugo dublje značenje, ali ga nisam znala. Znala sam samo raditi princeze od cvjetova makova i bila sam sretna zbog njih što postoje. Ne znam znaju li djeca danas za makove, za male princeze koje se mogu raditi od njihovih pupoljaka i postoji li još pjesama o makovima, možda suvremenijih i obrađenim po novoj shemi. Htjela sam strašno uvjeriti sestru u moje sposobnosti i to mi se činilo toliko bitno, toliko me uznemirilo da sam povisila glas uvjeravajući je. Mislim da sam u jednom trenutku čak i zaplakala što nije uopće bilo čudno za mene. Puno sam plakala kad sam bila mala. Zapravo me nitko nije smio krivo pogledati. Ma, nije me nitko smio nikako pogledati jer bih ja to protumačila kao krivi pogled. Stvarno čudno dijete sam bila. Ne bih voljela imati jedno takvo.
I na posljetku, sestra je pristala da mi povjeruje, ali samo uz jedan mali uvjet da joj dam svoje čokolade. Podsjetim je na to sve češće u zadnje vrijeme, a ona se samo nasmiješi. Malo zločesto, malo naivno. Vjerojatno isto onako kao što se nasmiješila prije dvadeset godina kad je jela moju čokoladu, a ja sam do besvijesti mogla pričati o tome kako ja čak bolje nosim košaru na glavi od svih nosačica zajedno. Da, rekla je, vjerujem. Mljackajući.

Uopće nisam gadljiva. Za vrijeme mog objedovanja mogu se pričati najgore gadarije. Bez problema mogu gledati ljude kako povraćaju. Ulazila sam u najgore bugarske toalete bez trunke nelagode. Razumijem ljude koji podriguju i prde. To me uopće ne dotiče. Mislila sam da je to najnormalnija stvar i da su svi takvi.

Sve dok nisam srela fine dame čije osjetljive uši ne podnose jednu stotinu moje svakodnevice za koju uopće i ne mislim da je gadna. A ako bi se eventualno počelo govoriti o proljevu i izbacivanju polu probavljene hrane iz želuca na gornji otvor, padale bi u nesvijest. Tada sam shvatila da moje doživljavanje stvari oko sebe je u najmanju ruku van normi, ako ne i izopačeno. Također shvatih da je moj obrambeni mehanizam koji me brani od ovakvih i sličnih stvari jedna užasno dobra stvar, samo treba naučiti glumiti u finim situacijama da se i ja mogu i moram sablazniti ako netko ispusti vjetar ili kihne tako da mu bale iz nosa ulete u juhu. Na to treba bar uzdahnuti i prošaptati malo glasnije da svi čuju: Aaaaaa, nekulture!!!! Fuuuj i tako redom……

Zapravo najveće gađenje što mogu osjetiti je ono prema sebi samoj. Jedino to me može toliko taknuti da se naježim od glave do nožnog prsta. Nekad osjetim toliko gađenja prema nekim svojim postupcima da kad ih se sjetim, moram vrištati. Pokušavam sve te svoje gadljive stvari zaključati u neki nedostupni dio svog mozga. I uspijevam, no svaki puta kada ponovo učinim nešto slično moram bar malo odškrinuti taj pretinac kako bi novo gađenje ubacila unutra. Tada se dešava čudo i sve ono čega se sramim i što izaziva ono tiho i bolno vrištanje počne izlaziti van i leti mi oko glave kao ogromna prijetnja. U toj situaciji nemam čak ni snage reći onu ritualnu: «ovo više nikada neću napraviti, niti išta slično». Od srama mislim da nisam zaslužila ni obraćati se Bogu sa molbom za oprost, a ne obećavati.

Da, obećanje, a znam da nisam spremna održati i prekršim ga i pljunem sama sebi u usta i prije no što ga izgovorim do kraja. I tako u krug. Sram i gađenje apsolutno poništava sve ono dobro što učinim u životu. Tako mjeseci moralnog i zdravog života zacrni jedna glupa noć. Tako 10 položenih ispita poništi jedan koji padnem. Tako milijun lijepih riječi uništi jedna zla psovka. Tako u nedogled. Sastoji li se život zaista samo od toga.

Ja bih samo htjela Njega, biti i ne biti s njim. Jednina kontrola koja uspijeva u mom životu je on. Štit od sranja koja su mi inače svakodnevica. Lokot na pretincu gađenja i garancija da ga više nikada ne bih trebala otvarati. Jebi ga, kad sve nade odu k vragu i ostane samo očaj i traženje nečeg drugog u nekom drugom, sve završava kajanjem, sramom i gađenjem. I još jednom dokazujem sama sebi kako ionako nisam dovoljno dobra za Njega i da to tako mora biti. Ja sam ionako neki drugi svijet ispod svih onih razina Njemu dostupnih.