Ljutiš se? Pa što. Ništa ti ja nisam dužna. I ne možeš mi ništa. Odustat ću od svega i krenuti dalje. Sama. Hvala. Mogu. Što je nekoliko godina života bačeno u vjetar u usporedbi sa čitavim životom osjećanja jada, duga, krivice što osjećam sada. Hvala. Ne bih.
Tako nikada ne bih osjetila energiju magličastih jutara koja mi poput zrcala govore tko sam i kakva sam stvarno.
Ja. Nepočešljana, bez šminke. Natečenih očiju i usana. Izgužvanih obraza. Bez glume i paravana. Bez kiselog osmjeha sa 100 bijelih zuba koji sam montirala zbog tebe i tebi sličnih. Skela u službi obnavljanja fasade u neku jadnu neprirodnu pastelnu mrtvu zemljanu boju. Krivi put draga moja, rekoh sama sebi.
U jednom trenutku, točno znam i kojem, znala sam da moram sprati sa sebe fasadu, kiseli osmjeh i tuđu lažnu dobrotu u koju sam naivno vjerovala.
O, Bože, što je tekla prljava voda. Pomiješana sa lažima, maskarom, zlom, gnjevom i mojim jadom. Bila sam gola, nezaštićena, ružna. Ali napokon čista. Potpuno. Do sljedećeg blaćenja.
Ali tada ću se izmicati. Ili otvarati kišobran braneći se od blatne vode iz lokve na kolniku koju po meni bacaju svi slučajni prolaznici zaštićeni u svojim automobilima. Ma, daj. Molim te! Pa ima kišobrana, ima kabanica, gumenih čizama, maski blatootpornih. I na kraju krajeva, ima drugih pločnika.
Sto, tisuću na ovom svijetu pored kojih nema lokvi ili ih ima, ali nema zlih automobila. Ima sunčane strane ovog istog kolnika. Ma toliko puteva pored kojih cvjetaju lipe i bagremi.
Post je objavljen 20.01.2005. u 00:01 sati.