O tempora, o mores!

utorak , 19.11.2013.

Ovaj post zelim posvetiti jednoj posebnoj temi, a to je Femal Genital Mutilation (FGM) odnosno žensko genitalno sakaćenje, tema koja je tisućama godina blizu svih nas, a svi mi se redovito branimo zatvaranjem očiju i prihvaćanjem neznanja, ''za naše bolje'', i za bolji san navečer. Naime, radi se o zločinu, za kojeg sam prvi put čula kao curica od 11 godina kada sam pročitala knjigu ''Pustinjski cvijet'', autorice koja je, današnjoj mladeži koji su više manje nepismeni i neusmeni kreteni oko kojih se bez obzira šta izgedaju kao k okupljaju nogometasi, missice i debili kojima se tepa da su zlatna mladež, apsolutno nepoznata, Waris Dirie, čije ime se ista ekipa ne bi sjetila ni uz jocker ''zovi cijelo drustvo''.

Naravno, knjigu sam nekom trolu posudila koji mi je nije vratia cijelo desetljeće...

Taj odvratni, nehumani, neetički, nemoralni fenomen koji se radi u kulturne i religijske svrhe je postupak odstranjivanja tkiva sa ženskih genitalija, a u hrvatsko kazneno zakonodavstvo je ušlo nedavno, pod člankom 116 ''Sakaćenje ženskih spolnih organa''.

Zakonski opis kaznenog djela sakaćenja ženskih spolnih organa (čl.116 KZ)
1. Tko ženskoj osobi potpuno ili djelomično ukloni ili trajno promijeni vanjski organ,
kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
2. Tko žensku osobu potakne ili joj pomogne da se podvrgne radnjama iz stavka 1.ovog članka,
kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
3. Tko djelo iz stavka 1. i 2. ovoga članka počini iz mržnje, prema djetetu ili bliskoj osobi,
kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.

U Hrvatskoj dosad nisu zabilježeni slučajevi, ali zakonodavac je uveo kd, jer je smatrao da će ulaskom RH u EU vjerojatno porasti broj migranata iz africkih i azijskih država i biti povecan rizik od ove pojave. Ovo kazneno djelo je posebni oblik osobito teske tjelesne ozljede jer se i sam opis (bice) kaznenog djela sastoji u unistenju vaznog organa odnosno dijela tijela. Objekt radnje su vanjski spolni organi zene: velike usmine, male usmine i klitoris, a radnja pocinjenja se moze sastojti u eksciziji (odstranjivanje, komplento odstranjivanje) ili bilo kojem drugom postupku kojim se djelomicno uklanja ili trajno mijenja vanjski spolni organ. Kvalificirani oblik kaznenog djela iz stavka 3 će biti samo ako je djelo počinjeno iz mržnje, prema djetetu (nije izričito treba li biti muško ili žensko dijete), bliskoj osobi (članovi obitelji, bivši bračni, izvanbračni drug ili istospolni partner, osobe koje žive u zajedničkom kućanstvu).

Time se kriminaliziraju radnje koje su opisane u članku 38. Konvencije Vijeća Europe o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja (RH potpisala 22.01.2013) koja predstavlja prvi pravno obvezujuci instrument u EU kojemu je cilj stvaranje novog pravnog okvira za generalnu prevenciju nasilja nad zenama, zrtvama nasilja i kaznjavanje pocinitelja nasilja. Konvencija definira i kriminalizira razlicite oblike nasilja nad zenama (prisilni brak, genitalno sakacenje, uhodenje, tjelesno, psihicko i seksualno nasilje). FGM je praksa koja izaziva kontroverze u društvenim grupama koje ga provode ali i na medunarodnoj razini jer je vezana za osnovna ljudska prava. Mislim da ne treba previše objašnjavati ljudska prava, a buduci da ovaj blog nitko ni ne cita osim mene, samo cu spomenit pocetak prvog clanka ''Opce deklaracije o ljudskim pravima'' - ''Svi ljudi su rodeni slobodni s jednakim dostojavnstvom i pravima'', dakle od trenutka rodenja posjedujemo prava koja su zajamcena svakom covjeku na temelju njegovog integriteta i postojanja i time su neotudiva. Praksom FGM je pogođeno više od 130 000 000 žena (danas) u centralnoj i istočnoj Africi.

Spomenula sam knjigu ''Pustinjski cvijet'', ali nisam rekla o cemu se radi, brzinski intro: Prica o nomadskoj djevojcici (Somalija) koja je postala supermodel, a svoju tuznu pricu (od koje sam se odmah najezila) koju prolaze milijuni zena svaki dan, je prvi put ispricala novinarki modnog casopisa Marie Claire, na pitanje ''ispricajte mi dan koji vam je promijenio zivot''. Waris je tada prvi put progovorila o strasnom iskustvu koje je dozivjela sa pet godina i koje je to tada zapadnjacima bio relativno nepoznat pojam, ispricala je o mucenickom obredu nakon kojeg je postala ''zena''.

Waris Dirie rođena je somalijskoj pustinji, u nomadskoj obitelji. Od malih nogu bila je prisiljena svakodnevno hodati kilometrima u potrazi za hranom i vodom, čuvala je stoku, branila ih od napada divljih životinja, radila teške fizičke poslove, brinula se o mlađoj braći i sestrama. Njena obitelj je po somalijskim standardima bila bogata, zbog velikog stada koje je posjedovala, no ipak je borba za život bila njihova svakodnevica. ''Ako ponekad nije bilo ničega za večeru, nismo se uznemiravali zbog toga, niti dizali paniku. To nije bio razlog za plač ili gunđanje. Bodrili smo sami sebe da ostanemo vedri, mirni i tihi, a sutra, ako Bog da, već će se nešto naći. Naša je filozofija bila In'šallah, što znači ''Bit će, ako Bog da''. Znali smo da nam život ovisi o prirodnim silama, a njima je upravljao Bog, ne mi.'' U svakoj obitelji, članovi nose određene uloge, a Waris je pripala uloga odlučne buntovnice. Kako je postajala starija, tako je njen karakter isplivavao na površinu i njen otac je postao svjestan da neće biti lako pronaći muža svojeglavoj djevojčici poput nje. Udaja u Somaliji odvija se na drugačiji način nego u zapadnom svijetu. Djevojčice se udaju mlade, rijetko kad imaju priliku sami odabrati muža, a uglavnom to čine njihovi očevi. Kada im pronađu muža, cjenkaju se, pokušavajući zauzvrat dobiti ovce, koze ili u najboljem slučaju deve, najcjenjenije životinje u pustinji. Da bi afrički očevi mogli dobro prodati svoje kćeri, moraju osigurati da njihove djevojčice budu sređene. Naime, u Somaliji postoji drevno vjerovanje da se djevojčice rađaju sa ''zlim dijelovima tijela'' koje je potrebno odstraniti. Način na koji teče obrezivanje djevojčicama je nepoznat, nitko im ne objašnjava što se će se dogoditi, a opisuje se kao proces odrastanja koji svaka djevojčica mora proći da bi postala žena. Izvorno se to događalo kad bi djevojčica ušla u pubertet, ali s vremenom se obrezivanje počelo provoditi na sve mlađim djevojčicama, a često i na njihovo inzistiranje, ''budući da ovdje ženska djeca svoj osobiti trenutak očekuju isto onako željno kao što djeca na Zapadu iščekuju rođendan ili dolazak djeda Mraza.'' Kada je napunila 13 godina, Waris je otac pronašao muža, starijeg muškarca kojemu bi služila ostatak života. Waris se nije htjela pomiriti sa sudbinom, te je pobjegla od kuće. Nevjerojatnim spletom okolnosti, uspjela je doći do Londona, gdje je isprva služila u veleposlaničkoj obitelji, a nakon toga radila u McDonaldsu. Tamo ju je otkrio slavni britanski fotograf Terence Donovan, koji ju je fotografirao za Pirellijev kalendar (1987.g.), nakon čega je dobila i malu ulogu u serijalu o Jamesu Bondu, te postala svjetski poznata manekenka. Radila je u kampanjama za Chanel, Levi’s, L’Oréal, pojavljivala se na naslovnicama Ellea, Glamoura i Voguea, a nosila je revije na modnim pistama u Londonu, Milanu, Parizu i New Yorku. Unatoč glamuroznom, drugačijem životu koji je počela živjeti kao supermodel, Waris nije zaboravila traumu koju je doživjela kao djevojčica. Obred koji je morala proći nije rijedak slučaj, odnosi se na sve procedure koje uključuju djelomično ili potpuno odstranjivanje ženskih genitalija ili drugo ozljeđivanje ženskih spolnih organa iz nemedicinskih razloga. Operaciju najčešće izvode profesionalne obrezivačice, seoske žene koje uživaju veliki ugled u narodu ili ''babice'', plemenske nadriliječnice. U posljednje vrijeme djevojčice operiraju i medicinske sestre ili doktori koji su se obrazovali na Zapadu. Odvija se u veoma lošim higijenskim uvjetima i ne koriste se anestetici. Djevojčice se režu bilo čime što se nađe pri ruci: britvicama, noževima, škarama, krhotinama stakla, oštrim kamenjem, a u nekim područjima i zubima. WHO je proglasila sakaćenje povredom ljudskih prava, koje reflektira duboko ukorijenjenu nejednakost između spolova, te ekstremni oblik diskriminacije žena. Kako se najčešće provodi na maloljetnim djevojčicama, smatra se i povredom prava djece. Također, obrezivanje krši pravo na zdravlje, sigurnost i pravo na fizički integritet, pravo na slobodu od mučenja, okrutnog, nehumanog i ponižavajućeg tretmana, te na koncu i pravo na život.



Kada je Waris 1997. prvi put javno progovorila o svom iskustvu, privukla je veliku pozornost javnosti i potaknula mnoge rasprave. Priča je zainteresirala i UN, koji ju je ubrzo primio u svoje redove, te je postala veleposlanica UN-a za borbu protiv obrezivanja žena. 1998. godine Waris objavljuje svoju prvu autobiografsku knjigu, ''Pustinjski cvijet'', koja je postala bestseler. Iako se veliki napori ulažu u suzbijanje ove tradicije, napredak je relativno slab, a razlog je snažan utjecaj starijih članova zajednice, koji teško prihvaćaju norme zapadnoga svijeta. Da bi se FGM iskorijenio, potrebno je obrazovati što veći broj stanovništva, ali i promijeniti duboko ukorijenjene društvene norme koje vladaju u tim zemljama.

"Ni Kuran ni Biblija nigdje ne spominju obrezivanje žena, čime bi se tobože ugodilo Bogu. Ovaj postupak ne potiče i ne zahtijeva nitko drugi nego muškarci-neuki, sebični muškarci- koji žele potpuno dominirati seksualnim uslugama svojih žena. Oni traže da im supruge budu obrezane. Majke se pokoravaju i daju obrezati svoje kćeri, u strahu da inače neće naći muža. Neobrezana žena smatra se prljavom, opsjednutom seksom i nemoguće ju je udati. ''

"Molim se samo da dođe dan kad više nijedna žena neće morati proći kroz takvu bol. Dan kada će to postati stvar prošlosti. Ljudi će govoriti: ''Jeste li čuli, u Somaliji je zabranjeno sakaćenje ženskih spolovila?''. A zatim će se to proširiti na drugu zemlju, pa na još jednu, i tako dalje, sve dok svijet ne postane sigurno mjesto za sve žene. Bit će to sretan dan i upravo je to ono prema čemu je usmjeren moj rad. In'šallah, ako Bog da, to će se i dogoditi."

FGM se smatra dijelom islamske tradicije, no pretpostavlja se da su zene prolazile kroz proces sakacenja i mnogo prije nastanka Islama (prije nastanka monoteistickih religija). Statisticki gledano, kao sto sam vec spomenila, trenutno u svijetu ima oko 130 milijuna genitalno osakacenih zena, a svake se godine broj poveca za 2 milijuna, matematicki, 6000 žena dnevno se obreže. FGM je najrasireniji u Egiptu, Jemenu, Omanu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Indoneziji, Sri Lanki, Maleziji i u industrijaliziranom dijelu svijeta gdje ima mnogo imigranata iz navedenih zemalja. U 19. i 20. stoljecu se FGM poceto prakticirati i u zapadnim zemljama (SAD i Velika Britanija), u svrhu sprijecavanja masturbacije kod zena i sprijecavanju izrazavanja seksualnosti (stroga zabrana, grijeh), doktori su odstranjivali klitoris i sivali velike stidne usne da bi se sprijecio pristup vagini. Postoje 4 razlicite vrste FGM-a (za koje se zna): sunna ( najblazi oblik, ubadanje, prezanje ili potpuno uklanjanje klitorica, Etiopija i Nigerija), klitoridektomija (djelomicno ili potpuno uklanjanje klitorisa i djelomicno rezanje unutarnjih stidnih usana, sierra leone, gambija, gvineja), faraonsko obrezivanje (najopasniji oblik, potpuno uklanjanje klitorisa, unutarnjih stidnih usana, unutarnjeg dijela vanjskih usana i preostali dio velikih usana je pricvrscen trnjem da zarasta zajedno, a u ranu se stavlja mala cvjevcica koja omogucuje protjecanje urina i menstrualne krvi, somalija, sudan), probadanje, busenje, spaljivanje i rastezanje klitorisa i stidnih usana. Proceduru obavljaju "babice"( većina ih nema prethodnog iskustva), starije žene ili seoske liječnice na djevojčicama čija dob varira od 6 do 12 godina. Instrumenti koji se najčešće koriste, a vrlo rijetko su sterilizirani, su oštro kamenje, razbijeno staklo, stari žileti i skalpeli. Djevojčice vrlo rijetko primaju anesteziju. Procedura traje od 15¬20 minuta, ovisno o znanju i iskustvu onoga tko vrši FGM i otporu djevojčice. Okolnosti pod kojima se izvršava žensko genitalno sakaćenje variraju od zemlje do zemlje, od sela do sela."U crnačkom plemenu Malinke u Africi obred počinje u trenutku rađanja sunca na istoku. FGM vrši žena iz reda kovača. Djevojčica legne na kamenu ploču okrenuta licem prema istoku uz podršku majke. Žena koja izvodi operaciju lijevom rukom obuhvati klitoris, izvuče ga i odsječe. Zatim ga daje djevojčinoj majci koja ga sklanja u mišju rupu ili baca u rijeku. Strogo je zabranjeno sudjelovanje muškaraca u činu. Kod plemena Manđija, djevojka prilikom operacije leži na starijem muškarcu ( obično je to muž žene koja izvodi operaciju). Kada je operacija gotova, djevojke počinju igru u kojoj mističnim gestama oponašaju snošaj dok njihova krv kaplje na zemlju.



Iako korijeni FGM-a vuku u patrijarhat, zanimljivo je da upravo majke odlučuju o tome hoće li njihova kćer proći kroz FGM. Naravno, mnoge varijable, kao što su stupanj edukacije, izloženost medijima te društveni pritisak, utječu na majčinu odluku. Kada se ipak odluče na žensko genitalno sakaćenje, žene navode slijedeće razloge:

Osakaćivanje genitalija je religijska zapovijed jer se tako djevojčica čisti i purificira.
Naime, smatra se da je ženski spol ružan i nečist te se obrezivanjem štiti ženu od bolesti i krvarenja crijeva. U Egiptu je riječ sakaćenje sinonim za čistoću. Neke žene smatraju da je spolni organ nakon FGM-a fizički puno ljepši i privlačniji suprotnom spolu. Neki, pak, smatraju da će muškarac, ako svojim penisom dotakne ženin klitoris, umrijeti te da će beba, ako tijekom poroda glavom dotakne klitoris, također umrijeti. Neka plemena vjeruju kako FGM povećava plodnost žene i čini porod sigurnijim.
FGM je dio kulturnog identiteta. Društveni pritisak koji dolazi s kulturom, tradicijom i običajima najčešće je puno jači od svijesti i odluke individualca. Tako je na primjer FGM u većini plemena samo manifestacija obreda inicijacije. Običaji inicijacije imaju višestruka značenja. Od uvođenja djevojčica u red zrelijih članova zajednice, preko polaganja testova izdržljivosti, zrelosti i snage te dobivanja uputa za daljnji život do uključivanja djevojaka u ženska tajna društva.

FGM je dio društvenog identiteta.
U obredima inicijacije najčešće sudjeluje cijelo pleme, a bol koja je pretrpljena uz nekog od članova plemena stvara snažne emocionalne veze u društvu.

FGM je dio i spolnog identiteta.
Naime, klitoris se smatra muškim organom, a u nekim se plemenima vjeruje kako klitoris naraste do veličine penisa te kako ga je zbog toga potrebno odstraniti. U plemenu Menda u Africi, djevojčica tek nakon što je prošla FGM "zna" da je "sva žena". Ona je tada upućena u kontrolu vlastite seksualnosti i pogodna je za udaju i rađanje. Također se smatra da je osakaćena žena "zaštićena" od vlastite seksualnosti te tako bez sumnje dokazuje svoje djevičanstvo, a to joj omogućuje veće šanse za udaju. Vjeruje se i to kako muškarci doživljavaju veliko seksualno zadovoljstvo sa obrezanim ženama. Zbog toga je napravljeno istraživanje na muževima čija je žena osakaćena. Rezultati su pokazali kako većina muškaraca osjeća strah pri prvom spolnom općenju, a ponekad taj strah prelazi u nezadovoljstvo koje može potrajati i nekoliko mjeseci. Većina ih također priznaje da bi više voljeli kad im žena ne bi bila osakaćena. No, ono što je zanimljivo jest da ih velika većina ipak priželjkuje izvršavanje FGM-a na vlastitoj kćeri. I ovdje dolazi do izražaja snaga društvenog pritiska.

Posljedice koje FGM ostavlja na žene nisu samo fizičke. Sakaćenje genitalija uvelike utječe na psihološko stanje žene te na njen seksualni život. Za vrijeme FGM-a mogu se pojaviti ozbiljne tegobe uzrokovane pretrpljenim bolom i šokom. Najčešće posljedice su infekcija mokraćnog sustava, otežano mokrenje, tumori živaca uzrokovani nelagodom i užasnom boli. Ako se čin obavlja nečistim instrumentima, može doći do inficiranja virusom HIV-a, dječje paralize, hepatitisa i tetanusa. U najgorem slučaju, žensko genitalno sakaćenje dovodi do trenutne smrti zbog prevelike količine izgubljene krvi i ostalih komplikacija do kojih može doći tijekom operacije. Dugoročni efekti su vrlo bolne menstruacije, kronične infekcije mokraćnog sustava, bubrežni kamenac, oštećenje bubrega, infekcija reproduktivnog sustava, ciste i tumori na jajnicima te naposljetku i neplodnost. Ako i ne dođe do neplodnosti, FGM uzrokuje veliku bol i teške komplikacije pri porodu. Zbog tajnovitosti procedure FGM-a teško je prikupiti sve podatke o fizičkim komplikacijama. No, kad one izađu na vidjelo, rijetko se krivi onaj tko je operaciju izveo. Najčešće se okrivljuje djevojka i njen "promiskuitet" te djevojčini roditelji. Psihološke je posljedice puno teže znanstveno istražiti nego fizičke. No, bilo kako bilo, neke osobe koje su prošle kroz FGM osjećale su anksioznost, poniženje i izdaju od strane članova plemena. Većina ih je imala posttraumatski sindrom. Psiholozi upozoravaju da djeca, suočena s tako intenzivnom boli i ozljedama često mogu osjećati strah i bespomoćnost. Sva ta stanja mogu dovesti do ozbiljnijih psihičkih bolesti. Psiholozi tvrde da su šok i trauma glavni uzroci koji mogu dovesti do poremećaja u ponašanju. Pri prvom spolnom odnosu s mužem, ženine se genitalije opet razrezuju (kako bi muškarac mogao penetrirati), a to je može dovesti do prisjećanja i ponovnog proživljavanje šoka i traume. FGM može učiniti prvi spolni čin izuzetno bolnim i opasnim za ženu. U nekim slučajevima, žena mora ponovno biti rezana, ali i unatoč tome, seksualni odnos može biti vrlo bolan. I kada žena nema problema s bolovima, klitoris je organ kojim se upotpunjuje ( ili postiže) užitak. To izravno utječe i na (neke) muškarce koji zbog straha da ne ozlijede svoju ženu ili da je ne mogu dovesti do vrhunca, doživljavaju stres i nelagodu te smanjenje libida.



„...Kada sam imala 10 godina, baka mi je rekla da me vodi na rijeku kako bi izvele neki ritual i kako ću nakon toga dobiti puno hrane. Kao nevino dijete, bila sam kao ovca koja se priprema za klanje. Nakon što sam ušla u skriveno žbunje, odvedena sam u vrlo mračnu sobu gdje su me skinuli i stavili mi povez oko očiju. 2 snažne žene odnijele su me na mjesto operacije. Bila sam prisiljena ležati ravno na leđima jer su po 2 žene držale svaku nogu a jedna mi je žena sjedila na prsima i zabila mi komad odjeće u usta kako ne bi vikala Tada su me obrijale. Čim je operacija počela, proživljavala sam ogromnu nepodnošljivu bol. Budući da sam se opirala, porezala sam se i izgubila mnogo krvi. Svi koji su sudjelovali u operaciji bili su polupijani od alkohola, a ostali su pjevali i plesali goli. Operacija se izvela s tupim nožićem. Nakon operacije, nisam mogla hodati 2 tjedna, a svaki put kada sam morala izvršit nuždu, urin se širio po rani i uzrokovao onu istu bol, svaki put ispočetka. Ponekada sam morala trpiti jer jednostavno nisam mogla podnijeti bol. Nisu mi davani nikakvi anestetici ni antibiotici, a kada sam postala anemična i bezvoljna to je pripisivano magiji..."

Hoće li razum ikada nadvladati tradiciju?

by Brunhildica